Domoljublje naše svakdašnje

Ljubav prema domovini trebala bi biti čista, nedirnuta…

 

 

Puna mi je kapa domoljublja, naročito ovih zadnjih dana. Godinama sa svih strana, za razne zgode i prigode, na svim nivoima, pojedinačno, skupno, grupno, stranački, lokalno, regionalno i državnički, koristi se riječ domoljubno, često puta isključivo kao sredstvo za profit i moć. Zbog tolike zlouporabe, riječ domoljublje se gotovo izlizala, a pojam je izgubio svoje pravo značenje i hijerarhijsku vrijednost na ljestvici ili u piramidi temeljnih ljudskih vrijednosti i pomalo gubi svoju univerzalnu prepoznatljivost i vjerodostojnost kao pozitivan odnos i ljubav prema domovini.

Zoran Milanović: Hrvatska, Hrvatska, Hrvatska…

 

Svaki je čovjek domoljub, na svoj specifičan, uglavnom pozitivni način. Domoljublje mu je u srcu, kao i mnogi drugi osjećaji, s kojima živi iz dana u dan, svjestan ili nesvjestan njihove prisutnosti, kakvoće i količine. Normalan, običan čovjek, dobro odgojen, prosječno obrazovan, civiliziran, kulturan i moderan, smatra da svoje osjećaje, pa tako niti domoljublje ne treba  javno iznositi, prezentirati, a kamoli ih koristiti za svoje predstavljanje bilo kome, za išta, ikada. To je njegova intima, baš kao i sve druge ljubavi i osjećaji. Domoljublje se stvara, razvija i živi, usporedno sa rastom i razvojem cjelokupne ličnosti, odgojem, obrazovanjem, radom i djelovanjem, svakog pojedinca od rođenja do kraja života, adekvatno stupnju razvoja, okruženju, vremenu, potrebi,  motivaciji i ambiciji. Domoljublje je komplementarni dio svake ličnosti, sukladno ostalim osobinama i stavovima. To je sastavni dio života i elementarna potreba kao zrak, kruh i voda.

 

Jednostavno, svaki čovjek bi trebao znati tko je, od kuda je, čiji je, gdje su  i kakvi su mu korijeni, kao i kakvi su oni drugi pokraj njega ili dalje od njega. To saznanje ne bi trebalo ikoga dovesti do zaključka kako je bolji ili lošiji od tih drugih, koji su po mnogo čemu različiti. Kao što svaki pojedinac ima roditelje, isto tako ima i domovinu. To je posebnost koja ga, u neku ruku određuje i odlikuje, kao osobu i pripadnika određenom narodu, njegovoj povijesti, sadašnjost i budućnosti. Da bi se dobro shvatilo i razumjelo sadašnjost, trebalo bi dobro poznavati prošlost i na te dvije odrednice pokušati graditi budućnost, uz realnu viziju, u skladu s potrebama, mogućnostima i zahtjevima koje moderno društvo stavlja pred nas. Nije to nikakva utopija. To su nužne potrebe, bez kojih se nije moguće pomaknuti s mjesta i krenuti naprijed.

 

Nije dovoljno samo govoriti, na raznim domaćim, europskim i svjetskim skupovima donositi deklaracije sa opće poznatim, humanim, nužno potrebnim, aktualnim, prihvatljivim i primjerenim zaključcima i pravilima, koji bi svima trebali biti obveza, već treba raditi i samo raditi. Svatko na svom radnom mjestu. bi trebao maksimalno koristiti sve svoje potencijale, ulogu i moć za opće dobro, za napredak i boljitak, kako svoje domovine, tako i cijele Planete. Pri tome bi pravi ljudi, najbolji, vjerodostojni, odgovorni, racionalni, razumni, dobri, kompetentni, kompetitivni, multidisciplinarnog znanja, različitih sposobnosti, respektabilnih vještina, neupitnog poštenja, s istančanim osjećajem za pravdu i pravednost, svestrane kompletne ličnosti, trebali doći na rukovodeća odgovorna mjesta i na visoke političke funkcije, kako domaće, tako i međunarodne.

 

Daleko smo svi mi još do takvog stanja, čak u ideji i planiranju, a kamoli u pokušaju ostvarenja. Na djelu su poznati scenariji, igre, igrice, predstave, cirkusi, kvote, zasluge po „babi i po stričevima“, pripadnost kasti, klasi, pariji, stranci, ideologiji, svjetonazoru, filozofiji, spolnoj, vjerskoj, nacionalnoj i rasnoj pripadnosti, kao i određenom krugu svjetskih moćnika koji upravljaju svijetom. Nitko od toga svega ili barem nečega nije imun. Ovisno o mentalitetu, kulturi, stupnju demokratskog razvoja društva, društvenog uređenja, strukturi stanovništva, geostrateškoj poziciji, odgoju, obrazovanju, vjeri i domoljublju.

 

U suvremenim društvima, jake demokracije, vladavini slobode i ljudskih prava, solidne obrazovne strukture, ekonomske neovisnosti,  čvrste društvene strukture, jasne i realne vizije budućnosti, domoljublje svih građana, kako pojedinaca, tako i pojedinih grupacija, udruga i političkih stranaka je razumljivo samo po sebi i automatski ugrađeno u svakog čovjeka, te ga nema potrebe isticati i posezati za njim, ni za što, a kamoli za svoju promociju, pogotovo u smislu poentiranja na izborima. Za svaki izbor su potrebni određeni formalni i neformalni uvjeti, pri čemu bi sposobnost, a ne podobnost trebala biti odlučujući činitelj. Znamo da to u nas nije tako. Bez obzira na kojoj poziciji bilo neko radno mjesto u rangiranju poslova i zadataka, danas je važnije imati podobnost, što znači imati nekoga tko iza tebe stoji, tko te gura, tko te podržava, koji ti je prodao, dao ili darovao svoju uslugu. Naravno svaka akcija izaziva reakciju, pa tako i svaka usluga protuuslugu.

Milanka Opačić: Hrvatska, Hrvatska, Hrvatska…

 

Tako se stvara čvrsta spirala uzajamnog djelovanja, što uzrokuje nepotizam, korupciju i stvara filozofiju „ja tebi, ti meni“ koja prevladava u cijelom društvu i svim njegovim segmentima. Sve to je dobro začinjeno i isprepleteno rodoljubljem i domoljubljem, kao i vječitim pitanjem: “Gdje si bio '41. i 91.“ „Gdje su ti bili roditelji?“ Tko su ti roditelji“ Kakva su ti krvna zrnca? Koje ime i prezime nosiš“… uz neprestane igre „ustaša i partizana“, iskopavanje raznih jama i grobišta, prigodničarskim veličanjem pojedinih povijesnih ličnosti, omalovažavanjem onih drugih, prekrajanjem povijesti, obmanama, licemjerjem i lažnim prikazivanjem sebe kao osobe, stručnjaka, političara i državnika.

 

Ime i prezime, mjesto rođenja, idejno ili političko opredjeljenje, svjetonazor i vjeroispovijest su mnogima parametri za određivanje i mjerenje nečijeg domoljublja, kao i konstatacije, je li dotični htio samostalnu, neovisnu državu ili nije. Stalno se pitam tko su ti neupitni i vjerodostojni samozvani mjeritelji tuđeg domoljublja. Tko ili što je osnovna mjerna jedinica za domoljublje, kao i kojim instrumentom se ono mjeri. Tko je osmislio i napravio etalon domoljublja? Kako izgleda, od čega je sastavljen i gdje se čuva. Postoji li čuvar etalona domoljublja?

 

Bez svega toga određivati tuđe domoljublje je besmisleno, krajnje nehumano, necivilizirano i primitivno. Nažalost, u nas to mnogi rade, bez ikakve društvene odgovornosti i osude većine. Razni opskurni, neobrazovani, neodgojeni, nekulturni tipovi sumnjive prošlosti i upitne sadašnjosti, paraziti na društvenoj margini, danas egzistiraju na pljuvanju drugih, uzimaju pravo testirati nečije domoljublje, svoje apsurdne zaključke kao neosporne činjenice plasirati u medije i trovati društvo, naročito djecu i mlade.

 

Čula sam dvije sintagme „novo domoljublje“ i „moderno domoljublje. Malo sam istraživala, ali još uvijek ja ne znam što je to, a voljela bih znati da sama sebe testiram. Možda su me vrijeme,nove tehnologije i tehnike pregazile. Ja naime, mislim kako sam domoljub i da nema većeg domoljuba od mene. Ne, nisam ništa posebno napravila, samo sam uvijek maksimalno moguće svuda radila svoj posao, učila, diplomirala, zaposlila se, izgarala na poslu, osnovala obitelj, rađala djecu, aktivno sudjelovala u javnom životu, doprinosila najviše moguće svojim radom, djelovanjem, permanentnim obrazovanjem, pozitivnim stavovima, ukazivanjem na društvene nepravde, malo pomalo stjecala nekakav imetak dovoljan za svoju obitelj… Od države nikada ništa nisam tražila, niti dobila. Kad su se kapom i šakom dijelili stanovi, mi smo na kredit kupili stan. Prav nam budi, kad smo bedaki, rekli su nam „prijatelji“ i znanci. Nikome ni na čemu ne zavidim. To smatram svojom najvećom vrlinom. Najveća mana mi je što ne mogu i neću šutjeti. Pa tako i sada govorim, u poznim godinama, kada bi po nekima trebala štrikati, čitati i biti kuš. „Malo Morgen!“ Nikada nisam šutjela. Priznajem, to me koštalo, kako karijere, tako i veće penzije. Neke moje kolegice, jako podobne za svaki režim, danas imaju trostruko veću penziju, a nikad nisu diplomirale. Bile su domoljubne i velike vjernice, koje se '91. nisu znale niti prekrižiti, a u isti dan su se krstile, pričešćivale, krizmale, vjenčale i krstile svoju djecu, ističući svoju vjeru i novootkriveno domoljublje. One su među onih 97.000 koji su prešli iz jedne Partije u drugu – domoljubnu. Takvi danas mjere domoljublje onima koji su uvijek bili domoljubi bez da su toga bili svjesni, ali su svojim radom ro dokazivali. Oni domoljublje svakodnevno žive, jer su jednostavno takvi.

 

Užasno me ljuti i čini nesretnom da netko, bilo tko mjeri moje domoljublje i prema izmjerenoj vrijednosti me svrstava na nekakvu  svoju ljestvicu vrijednosti. Taj isti ne zna govoriti hrvatskim jezikom, već svoju tvorevinu takozvanog hrvatskog jezika nameće svima nama, ne poznaje izvornu povijest, književnost, umjetnost, ne zna se ponašati, neodgojen je i neobrazovan, ali je veliki domoljub, jer je od nekuda došao, maše zastavama, kiti se grbovima, poziva se na svoju žrtvu za domovinu, pjeva budnice, uzvikuje zabranjene parole i pozdrave, određuje nam vlast, nameće državne dužnosnike, vodi politiku za koju misli kako je jedino ispravna, nameće svoju kulturu i baštinu, truje djecu i mlade svojom ideologijom, uskraćuje slobode, vodi u primitivizam i gustu magluštinu oko balkanske krčme, uz cijuk i ples pijanih „domoljuba“ i raspojasanih pevaljki, uz derneke s hrpom janjaca i hektolitrima piva, uz neviđeni kič i zaradu na domoljublju. "Domoljublje je posljednje utočište hulja", rekao je Samuel Johnson u XVIII. stoljeću.

 

Istina, domoljublje je nažalost, postalo utočište onih koji su Hrvatsku pokrali, rasprodali, osiromašili, sramotili doma i po svijetu, koristili za svoje bolesne ambicije, prodavali za tuđe utjecaje, davali za razne sinekure, osobnu međunarodnu karijeru, za pokriće svojih nesposobnosti i nekompetencija, za netransparentno bogaćenje, neplaćanje poreza, za stvaranje moći i  za vladanje  umjesto služenje narodu, za vječnu obmanu i nevjerodostojnost, za stvaranje svojeg lika i djela, za platformu realizacije svoje nezajažljive asertivne i agresivne potrebe implementacije u vodstvo Novog svjetskog poretka.

 

Zbog tih i takvih „domoljuba“ domoljublje kao najveći, najljepši, prirodni i Bogom dani osjećaj, odgojem i obrazovanjem razvijan, životom implementiran, petrificiran, generacijama prenošen, kod svakog čovjeka na svijetu, naročito u nas, postaje nešto nepoželjno, neprimjereno, potisnuto, sramno, primitivno, utilitarno…, obilježje nečega što je ružno i poštenom čovjeku strano, umjesto da ga ispunjava srećom, radošću, dostojanstvom i nacionalnim ponosom, što nikada, nikoga drugačijeg i različitog od nas ne isključuje i ne čini ga manje vrijednim od nas. U globalnom, integriranom svijetu ne bi smjeli izgubiti svoju posebnost, osobnost, identitet, povijest, kulturnu baštinu, porijeklo, značaj i moć, koja nije razmjerna površini zemlje i broju stanovnika, već onome što jesmo, svaki za sebe i svi zajedno. Pokušajmo biti ljudi i budimo „čovjeku čovjek“, najprije kod kuće, a onda vani i to ne samo verbalno, nego svojim radom i djelovanjem. Lijepo je i humano se boriti za gladne, nepismene i obespravljene u svijetu, ali bi ipak najprije to trebali i morali napraviti u svojoj domovini, ako ništa drugo, već kao izraz pravog, nepatvorenog i iskrenog domoljublja.

 

Ankica Benček