Marketinški upriličeni predizborni rat sa Srbijom

Vučići i ostali politički Srbi-četnici pošarali i Milanovića i Hrvatsku

Što je ostalo nakon što se Hrvatski sabor samoraspustio? Ostalo je izvanredno stanje u rukama Zorana Milanovića. Ne mora se više ni formalno osvrtati na „taj Sabor“, te bezveznjake od Leke preko „fon- de Richembergha“ pa nadalje sve do poslušnih „starih panjeva“ Stazića i Jurjevića, i ono nešto partijskih žena iz ženske „kvote“ – starih partijskih „kvočki“. Ne mora ih Igor Dragovan u njegovo ime više potezati za uši da odglasuju ovo ili ono. Oni su svoje odradili, zakonima korumiprali biračko tijelo, „nahranili ga i napojili“  milijardama kuna na račun poreznih obveznika – koji će tek dospjeti na naplatu. Kad se tome dodaju prilježni, ukrevećeni, cenzurirani mediji, osobito HRT, pa agencije za istraživanje stranačkih rejtinga, razni gongovi, profesori politologije poput Nenada Zakošeka…, predizborna situacija mu je idealna. Bolju ne može ni zamisliti, a kamo li imati. Ostaje mu samo čekati i nadati se kako će se „šarani“ masovno i kolektivno „zahaklati“, upecati, barem u mjeri u kojoj mu zadnjih nekoliko mjeseci u anketama obećavaju agencije.

Zadnjih godinu dana, a ustvari od dolaska na čelo Partije, o čemu smo ovdje tada pisali, čovjeka isključivo zanima vlast. Njezino učvršćivanje, najprije u Partiji gdje je boljševički počistio sve što se dalo počistiti – od Bandića do Linića. A Bandić i Linić, kakav Račan, su održali Partiju na životu. Oni se doduše još batrgaju „nabodeni“ su ostima, ali se ne daju iz vode. Po „tamburi“ bolje reći „klaviru“, dobio je i Ivo Drugi Josipović. Bit će zanimljva kratka studijica pod  naslovom „Uloga Zorana Milanovića u porazu Ive Josipovića“. Još davnih dana frknuo je Zoka pet tisuća zagrebačkih probandićevih partijaša iz Partije. Najveća čistka po masovnosti u jednoj partijskoj organizaciji u povijesti Partije – još od famoznog tzv. „bombaškog procesa“. Ako ni to tada nije bio znak kako će čovjek vladati i izvan Partije, onda ne znam. Nije, mnogi su ga, većina komentatora „viđenih“ i komentaorica, ko(l)umnista i ko(l)umnistica (vidi tek je, skoro, samo slovo razlika!) – duševnih, duboko „duševnih“, podržavali i podržavaju – tek drugarski kritiziraju. Čuva im sistem ogromnih plaćetina u medijima i koristi za prikriveno marketingašenje-reketarenje duša medijskih robova.

Vladar izvanrednog stanja i neznanja

Vratimo se na izvanredno stanje, a stanje je u Hrvatskoj izvanredno. Milanović i njegova vlast potpuno su propustili sa stajališta hrvatskih interesa promatrati, analizirati i pripremiti Hrvatsku za aktualnu seobu naroda. Kad su prije nekoliko mjeseci Mađari počeli postavljati žicu, on i njegovi poslušnici su to napadali, sprdali se, ideološki po „žici“ pljuvali i „šarali“. I eto žice. Mađari sutra mogu zatvoriti granicu s Hrvatskom. I što onda? Ministar Ostojić se one večeri kad su Mađari završili „žicu“ na granici sa Srbijom, a na autobusima na srpsko-makedonskoj granici bilo već ispisano odredište „Šid“, tvrdio kako to nema veze. Ne će doći, možda koja stotina. Kad ih je već bilo na tisuće, a Predsjednica RH izjavila kako će ih doći četrdesetak tisuća – napali su ju Kotromanović, Ostojić i ostali. Kakvih četrdeset tisuća, stiglo ih službeno blizu devedeset tisuća, a neslužbeno tko zna. Kad tekst ugleda dan vjerojatno više od sto. Vojsku na granicu? Ma kakvi, ne će oni vojsku na hrvatsku granicu iako su ju Zoka i Kotroman već stavili – na talijansku morsku i tamošnje međunarodne vode. U Cataniji je Zoka čak bio i na izletu, posjetio brod HRM-a s naglasakom na „ratnu“.    

Nekoliko mjeseci Milanović, ministri Kotromanović i Ostojić i njihove službe mogli su pratiti kako Srbija igra jednu zanimljivu igru. Nakon što su Srbi pobili muslimane-Bošnjake u Srebrenici, što usput ne priznaju, isplanirali su iskoristiti prigodu za „oprat“ se ovim muslimanskim izbjeglicama. Pustit će ih preko Srbije, usput zavesti medijsku cenzuru i zabraniti i najsitniji protuizbjeglički tekst. Srbi i Muslimani, Srbi i Turci, Srbi i „Šiptari“…? Ma dajte. Nema veze, a nema ni istine, ali može ju se, eto i cenzurom proizvesti. I predstaviti Srbiju kao jednu muslimanoljubivu naciju. Osobito je zanimljivo što su planeri ove seobe naroda izabrali pravac preko Makedonije, a zatim Srbije, a ne odmah iz EU-a, Grčke, u EU, Bugarsku, pa Rumjunjsku, Mađarsku…

Zoka, Ostoja i Kotroman gledaju, uživaju u vlasti, slasti i masti, ne zamaraju se s ovakvim pitanjima – u situaciji kad je sasvim jasno kako nema jedinstvenog europskog stajališta o izbjeglicama, a kamo li o ovom planu seobe naroda. Jedino dugoročno razmišljanje o krizi bilo je ono Milanovićevo kako će jesen i zima smanjiti „dotok“ imigranata. Samo nebo će nam eto pomoći. Inače se mora priznati kako seoba nije usmjerena preko Hrvatske do završetka glavne turističke sezone. Ministar Lorencin bi planerima stoga mogao uputiti zahvalnicu, a narednih godina ćemo već vidjeti.

Marketinški osmišljeni „rat“ sa Srbijom

No onda dolazi ono najgore: marketinški uprizoreni kamionski rat sa Srbijom. Prvo su genijalci zatvorili službene prijelaze, a što su tvrdili da ne će, i otvorili poljske i šumske. Kad su Mađari „zadihatali“ granicu žicom, Srbi su usmjerili „izbeglice“ na Hrvatsku – kao što je bilo i planirano. Čak su po njoj i „šarali“, od Tovarnika do Strošinaca. Na istoku nikad ništa novoga, a Milanović, Kotromanović, Ostojić i Pusićka ostavili su Hrvatsku na vjetrometini seobe naroda. Sad, seoba naroda, Hrvatska je mala, i velika Njemačka je mala, ali da se takvo što marketinški predizborno koristi i objavi neki rat Srbiji u predizborne svrhe opaka i opasna je igra s Hrvatskom. Samo zato kako bi pokazali kak ti hrvatske mišće u tekućoj predizbornoj kampanji. Dosta je marketinški fol stisnuti Srbe (Srbijance) dan dva, tri, najaviti im „rat“, a zatim u nekoj dvorani metnuti po prvi puta  ruku na srce, dignuti desnicu u zrak i derati se bez emocija „Hrvatska, Hrvatska“, pa računati na pobjedu. Što košta da košta, a koštalo je enormno sve osim SDP-a.

Hrvatske gospodarstvenike, koji posluju u i sa Srbijom, muče jadne vozače kamiona tko zna koje europske vlasnike raznih kompanija. Urušavaju dugoročne gospodarske odnos u “regionu“ i šire, „trasiralo“ nesigurnost prometa hrvatskim autocestama, srozavaju ugled Hrvatske, i na koncu: ovaj potez je Srbiji visoko nabacio loptu za tipično šovinističko poentiranje analogno onome iz doba Slobodana Miloševića. Kako li su samo srpski mediji skočili dočekavši svojih protuhrvatskih pet minuta, vratila im se dobra stara vremena. Uvjeren sam kako je kamionska blokada Srbije trebala trajati i za stranačke predstave u subotu u Zagrebu, ali je onda netko Zoranu Milanoviću „zavrnuo ruku“ pa je blokada skinuta prije planiranog roka. Time se intenzitet dvoranskog  esdepeovskog nacionalizma nešto smanjio, ali će ostati zanimljiv po tome što su mu se priključili i vladajući Srbi iz Hrvatske. Da oni to nisu postali politički Hrvati? Nisu, potez je iz nužde u borbi za vlast. Skinuli Srbi i svoju blokadu hrvatske robe i proglasili se pobjednicima što nažalost i jesu. Bože, četnici, postčetnici, miloševićevci… pa Europejci. Takvu prigodu im je mogao pružiti samo netko poput Zorana Milanovića i vjerojatno njegovog marketinškog savjetnika „Čarli Brauna“. Što ga briga, pokupit će lovu i odjahati, a Zoki će ostati.

Sramotni poraz od neočetnika Vučića i ostalih

Pobijedili su ga neosporno. Podvukao je rep. Ostala mu tek prijetnja o „hermetičkom zatvaranju granice“(!), bez vojske, a naročito „žice“.  Sad prijeti kako će zatvoriti granicu i na Prevlaci. Kontradikcija na suprotnost, sve bolje od boljega, sve dublje u živo blato. Nego da je Milanovićeva Vlada hrvatski suverenistička, poglavito u odnosu na trenutačnu postčetničku bratiju koja je na vlasti u Srbiji, intervenirali bi barem u najnovijim napadima srpske države i Srpske crkve: višednevnu šetnju po Hrvatskoj uz „šifru“ Jasenovac Amfilohija Radovića, isplovljavanje popova SPC-a iz Karlobaga ('ej, iz Karlobaga čak „isplovili“, Vlada koja se dere „Hrvatska, Hrvatska“, „domoljubna i patriotska“, dvostruko dakle „domoljubna“ ni zuc). Poglavito se to odnosi na najnovije  napade na Blaženog Alojzija Stepinca, od strane srpske države, predsjednika, ministara i srpske DRŽAVNE crkve. Pa makar verbalno kakvim priopćenjem, ne miješajući se pritom u religijske stvari svetosti no oni su sve odšutjeli. Agnostici i ateisti – spram Hrvatske. Pa su blokirali bidne vozače kamiona, „domoljubi, patrioti“ jedni – i nadasve vlastoljubi. Ima još puno „lipih stvari“, ali ću u svjetlu prethodne samo o jednoj. Ovdje su izbori skoro prekosutra, a tamo, u Srbiji se o njima, izvanrednim, već dugo šuška. Kako će postčetnici opet pobijediti, nakon što su Kosovo pustili niz vodu, bez mitskoga neprijatelja. Najbolji im je, dakako, „ustaša“, a ovdašnjim vlastoljupcima takvo proglašenje u aktualnoj kampanji dođe kao dar s nebe – iz „nebeske Srbije“. Zaigrajmose još malo pa kad tu kašu politmarketinški zamiješa s jedne strane srpski, a druge hrvatski Čarli Braun – sve „ima da ide“ k'o po loju.

Mato Dretvić Filakov