Proročanstvo Davida Milibanda

Hrvatska bi mogla postati deponij, odlagalište imigranata koje druge članice EU-a ne žele

 

 

Večernji list je 27. rujna 2015. na naslovnoj stranci predstavio Davida Milibanda kao čovjeka koji je predvidio izbjegličku krizu kojoj smo danas svjedoci. O njemu Večernji list piše da je rođen u Londonu 1965. kao sin poljske Židovke koja je preživjela holokaust i oca belgijskog  Židova marksista. Od malih nogu bio je usmjeren prema lijevim idejama ali i vrhunskom školovanju. Na Oxfordu je stekao diplome iz filozofije, politike i ekonomije a zatim 1989. dovršio magisterij iz politički znanosti na američkom MIT-u. Prvi posao dobio je kao politički analitičar u Nacionalnom savezu volonterskih organizacija. Potkraj 2013. godine ponuđeno mu je da za plaću od 450 tisuća dolara na godinu postane predsjednik IRC-a međunarodne organizacije koja prvenstveno radi na zbrinjavanju izbjeglica i imigranata. Već je dvije godine predsjednik IRC-a.

David Miliband

 

Dok je još bio britanskim ministrom vanjskih poslova 2007. David Miliband je govorio da se. „Europska unija treba otvoriti, premostiti religijske, regionalne i kulturološke podjele, pogotovo s islamskim svijetom. Zemlje Magreba, Bliskog istoka i istočne Europe treba spojiti  u jedno tržište“. Gotovo nitko prije osam godina nije mogao ni zamisliti da će Europu zapljusnuti val imigranata kao što je prije osam godina tvrdio baš David Milibald, završava svoj članak Večernjakov novinar Bernard Karakaš svoju priču o vidovitom Davidu Milibaldu.

 

Međutim, kad se ima na umu impresivna politička karijera Davida Milibalda u britanskoj Laburističkoj stranki, njegovo članstvo u Rockfellerovoj Trilateralnoj komisiji u kojoj su neki od najmoćnijih ljudi svijeta te njegovo iskustvo političkog analitičarau Nacionalnom savezu volonterskih organizacija, njegovo se proročanstvo može s pravom nazvati ne samo „vaticinium ex eventu“, predviđanje poslije događaja nego i prorokovanje iz događaja u čijem je zagovaranju, planiranju i izvođenju David Milibald aktivno sudjelovao.

 

Odmah nakon što je osvojila vlast trećosiječanjska koalicija SDP-HNS 2000. godine, u Hrvatski sabor su počeli stizati ishitreni prijedlozi zakona iz kojih se moglo razabrati što se Hrvatskoj sprema. U izradi prijedloga zakona o strancima, zakona o azilu, izmjena Ustava i drugih zakona sudjelovale su inozemne institucije te domaće i strane udruge. Umjesto hrvatske useljeničke politike, iz MUP-a je u Hrvatski sabor stigao prijedlog migracijske politike koja se trebala mijenjati svake dvije godine bez ikakvih dugoročnih ciljeva.

 

Istovremeno, dok je Velika Britanija usvajala australski model bodovanja imigrantskih zahtjeva za useljavanjem u Veliku Britaniju, u javnost su procurili prijedlozi za gradnjom logora za izbjeglice i azilante  u Rumunjskoj, Bugarskoj, Grčkoj i Hrvatskoj. Uzalud su neki hrvatski portali i novine već su tada upozoravali ne samo da će Hrvatsku zapljusnuti val migranata koji se valja u zapadne člance EU-a nego da bi Hrvatska mogla postati deponij, odlagalište imigranata koje druge članice EU-a ne žele.

 

Tko je predložio izgradnju logora za imigrante u Tovarniku i Trilju, nije mi poznato , ali i prije proročanstva Davida Milibalda, iz Hrvatskoj predloženih i usvojenih politika i zakona moglo se nazreti da će  migranti u Hrvatsku stizati kopnenim putem čim bude postala članicom EU-a i da će se Hrvatska naći u vrlo teškoj situaciji veći zbog svoje duge granice sa Srbijom, BiH i Crnom Gorom. Oni koji su sada iznenađeni vjerojatnošću pristizanja migranata preko Prevlake, nisu izgleda ni čuli za raniji prijedlog izgradnje logora za azilante u Trilju.

 

Na upozorenja što bi se moglo dogoditi, papagajski se  ponavljalo da Hrvatska migrantima nije interesantna jer oni žele samo proći do razvijenijih članica EU-a. A vidjelo se tek iz kratke informacije MUP-a o posijetu UNHCR-a MUP-u povodom dana izbjeglica da se „Hrvatska priprema za budućnost različnosti“. U ime acquis communautairea, pravne stečevine EU-a, hrvatski „pregovarači“ prihvaćali su sve i svašta nesvijesni teških dalekosežno loših posljedica nametnutih politika i zakona. Kad je riječ o useljeničkoj politici poznato je da EU nije nikada imao a nema ni sada jednu zajedničku useljeničku politiku. Bilo je to očito na Interparlamentarnom sastanku Europskoga parlamenta i Europske komisije s predstavnicima nacionalnih parlamenata članica EU-a i predstavnika nacionalnih parlamenata zemalja kandidatica za članstvo u EU u Bruxellesu 2008, kad je EU-om predsjedala Francuska.

 

Kako su izričito naglasili predsjednici oba doma francuskoga državnog parlamenta (Assemblėe Nationale i Senat), EU ne nameće useljeničku politiku nego, primjenjujući načelo supsidijarnosti. očekuje da nacionalni parlamenti kreiraju useljeničku politiku. Nacionalni parlamenti mogu bolje procijeniti broj i kategorije useljenika koje treba tržište dotičnih zemalja te gospodarske i ine mogućnosti integracije useljenika. Najgore od svega, rečeno je na toj konferenciji, pustiti da se zemljama događa useljenička politika jer je takva politika protivna interesima zemalja primateljica i neodgovorna prema imigrantima.

 

Kad je Hrvatska gospodarska komora 19. i 20. lipnja izvrsno organizirala Međunarodnu konferenciju o Useljeničkoj politici u funkciji razvoja hrvatskog gospodarstva, domaći i strani stručnjaci raspravljali su o svim pitanjima u svezi s demografskim problemima, utjecaju na gospodarstvo na  tržište radne snage ali i pitanja integracije useljenika te čak i  mogućnosti da neka država zbog prevelikog broja useljenika izgubi svoj identitet zbog prevelikog broja useljenika koje nije u stanju integrirati.

Stjepan Šterc

 

Bilo je posebno interesantno predavanje o stranim radnicima u Izraelu koje je održao dr. Eliahu Ben-Moshe, privatni međunarodni konzultant i istraživač na području statistike i demografije u Izraelu. Dr. Ben-Moshe naglasio je kako je Izrael zemlja s brzorastućom migracijom. Danas Izrael ima 7,3 milijuna stanovnika, a od 1948. godine useljeno je 3,5 milijuna Židova. U Izraelu je 80 posto Židova te 20 posto stanovnika palestinsko-arapskog podrijetla. Židova je 55 posto podrijetlom iz Europe, a 45 posto iz Azije te Afrike. Za Izrael postoji realna mogućnost gubitka karaktera židovske države ukoliko bi postotak  stanovnika palestinsko-arapskog podrijetla rastao sa postotak Židova opadao. Hrvatski demograf Stjepan Šterc već nekoliko godina ne prestaje upozoravati da se u Hrvatskoj već događa puzajuća zamjena stanovništva. A iz statističkih podataka koje je iznio dr. Ben-Moshe vidljivo je da je 45 posto Židova u Izrael doselilo iz Azije i Afrike, 55 posto su Židovi podrijelom iz Europe, najvjerojatnije iz siromašnijih bivših komunističkih zemalja Istočne Europe, vrlo jevjerojatno da ni Hrvatska ne može računati na povratak hrvatskih isljenika iz bogatih i sigurnih zemalja. 

 

Hrvatska može realno računati na povratak i useljavanje Hrvata iseljenika i njihovih potomaka iz zemalja gdje su teže gospodarske i ine prilike. Da Hrvatska ima aktivnu, artikuliranu useljeničku politiku, mogla bi useljavati Hrvate i njihove potomke iz nekih zemalja Latinske Amerike. A možda se na povratak silom prilika neki odluče vratiti iz Francuske, Austrije, Njemačke… i nekih drugih zemalja na koje se valja val izbjeglica iz bliskoistočnih, azijskih i afričkih zemalja koje su spremene raditi poslove za daleko niže dnevnice.

 

„Kako sada stvari stoje, druge članice EU-a moći će Hrvatskoj vratiti azilante koji su u te zemlje stigle iz Hrvatske temeljem dublinskog sporazuma. U slučaju da neka članica EU-a izbjeglice želi vratiti u Hrvatsku na temelju neregularnog ulaska na vanjskoj granici EU-a, a u okviru dublinskog sustava jer Hrvatska se smatra sigurnom zemljom za izbjeglice, ima funkcionalan sustav azila i može osigurati međunarodnu zaštitu osobama kojima je potrebna.Temeljem tog sporazuma Hrvatska neće moći vratiti  azilante Srbiji i Grčkoj iako Hrvatska sa Srbijom ima sporazum o predaji i prihvatu osoba.

 

„Obje države obvezale su se na zahtjev druge prihvatiti na svoj teritorij državljanina treće države ili osobu bez državljanstva zatečenu u neregularnom prelasku granice ili boravku ako je utvrđeno ili se osnovano pretpostavlja da je osoba u zemlju ušla izravno s teritorija te druge države. Kod takvih sporazuma pitanje je postoji li u drugoj zemlji pristup učinkovitom sustavu azila, što se ne može tvrditi za sustav azila u Srbiji. Stoga vraćanje izbjeglica u Srbiju ne bi bilo u skladu s međunarodnim i europskim pravnim standardima. Slična je situacija i s vraćanjem izbjeglica u Grčku.“ (Goranka Lalić Novak, 'Migranti se nama smiju vraćati, ali Srbiji i Grčkoj ne', Večernji list, 24. 9. 2015.).

 

Ukratko, netko se već pobrinuo progurati kroz Hrvatski sabor politike i zakone kako bi se Hrvatsku smaralo sigurnom zemljom za izbjeglice s funkcionalnim sustavom azila a jer Srbija nema učinkovit sustav azila, azilante koji budu pristigli iz Srbije, Hrvatska će morati zadržati. A netko drugi se pobrinuo  da tobože rado zadovoljavanja uvjeta za ulazak u EU, u Ustav i zakone unese i odredbe koje od Hrvatske nitko iz EU-a nije zatražio. To je naknadno priznao Arsen Bauk u raspravi o Konačnom prijedlogu Zakona o prebivalištu a i Jadranka Kosor za čijeg je vladanja SDP-ova koalicija ucjenom iznudila da 11. izborna jedinica može izabrati  tek 3 zastupnika u Hrvatski sabor.

Rasprava u Hrvatskom saboru o Konačnom prijedlogu Zakona o dopunama Zakona o registru birača, hitni postupak, prvo i drugo čitanje, 21. 9. 2015. otkrila je da vladajuća koalicija nema u planu promijeniti svoju negativnu politiku prema isljenicima i Hrvatima u susjednim zemljama. Arsen Bauk, ministar uprave bio je jasan: i dalje će biračko tijelo 11. Izborne jedinice moći izabrati samo tri zastupnika. To biračko tijelo, prema podatcima ministra Bauka se enormno povećalo. „Dakle nije 300.000, 742.770 je birača bez prebivališta u Republici Hrvatskoj, znači 742.770 na dan 10. rujna je birača koji imaju pravo glasat u 11. izbornoj jedinici. Što se tiče i to je upravo ta razlika, dakle negdje oko 300.000 više nego što je bilo za izbore 2011. godine i to su birači koji su bili u registru birača u Republici Hrvatskoj koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj“.

 

To biračko tijelo postalo je političarima SDP-ove koalicije potpuno zanemarivo čega je to biračko tijelo postalo svjesno što se očitovalo u maloj izlaznosti na izbore. I kad bi se omogućilo glasovanje dopisnim  i elektroničnim načinom, to biračko tijelo bi i dalje ostalo beznačajno. Vladajuća koalicija na to biračko tijelo uopće ne računa. Odbila je je dogovore s višegradskom skupinom zemalja (Poljska, Mađarska, Slovačka i Češka) o politici prema ilegalnim imigrantima. Za uzvrat očekuje pomoć u izbornoj kampanji  od europskih ljevičara. Računaju da će predizborna kampanja biti kratka. Suosjećanje naroda s izbjeglicama moglo bi potrajati dok traje kampanja a kad se poslije izbora narod bude suočio sa stvarnošću, ne će više moći ništa promijeniti.

 

Branko Barbić