HRVATI U SRBIJI – Ništa se ne mijenja!

Subotica je i dalje banka i bankar svih Hrvata u Srbiji

„Hrvatska riječ“, uredništvo i naklada

(Veleposlanstvo, Konzulat, HNV, DSHV, Zavod za kulturu Hrvata u Vojvodini, sve hrvatske udruge u Srijemu)

(poslano 12. 5. 2013.)

Redovan sam čitatelj „Hrvatske riječi“ od njegove obnove, odnosno  izlaska prvog broja, 31. 1. 2003. godine. U njemu se moglo saznati da je „Hrvatska riječ“ izlazila u 1945. godini kao dnevni list, a onda od 1946. godine izlazi kao tjednik, da bi od 1956. godine, tada po partijskom nalogu, promijenila ime u „Subotičke novine“. A već taj prvi broj je rekao sve i samo u radosti što ima svoj list hrvatski narod u Srbiji nije mogao ni slutiti šta će dalje ispasti od toga, a doslovno je već u tom prvom broju stajalo:

– na naslovnoj stranici stoji: „Složni samo na početku“, a u vezi konstituiranja Hrvatskoga nacionalnog vijeća;

–  na petoj stranici (odmah posle sićušne slike pape sa prethodne stranice aktualnih vijesti) je slika mlađanog i ambicioznog Tomislava Žigmanova s pogledom iz kojeg se jasno vidi da će on od svega ovog napraviti osobnu karijeru i dobar biznis;

– na jedanaestoj stranici (u vezi statuta Hrvatskoga nacionalnog vijeća) stoji: „Ovim predloženim statutom se ne poštuju najosnovniji demokratski principi, nastoji se institucionalizirati razdor među Hrvatima i uvode se takve gadne igre koje se ni Milošević nije usudio primjeniti, a gubitnik je hrvatski narod.“

 – s petnaeste stranice saznajemo da u Subotici po popisu iz 2002. godine ima 16.688 Hrvata (tu je, predpostavljam, uračunato i desetak tisuća Bunjevaca), a kada se sabere broj Hrvata samo iz Beograda (10.381), Novog sada (6.263), Srijemske Mitrovice (2.547), Zemuna (2.430) i Šida (2.086) dobit ćemo brojku od 23.707 (bez ijednog Bunjevca), onda je konstituiaanje HNV-a trebalo biti u Novom Sadu, kao i sjedište većine budućih hrvatskih institucija, a ne u Subotici. U Petrovaradinu je i rodna kuća bana Josipa Jelačića s nekoliko stotina metara četvornih prostora idealna upravo za takve namjene.

U odnosu na taj prvi broj, danas vidimo da se „Hrvatska riječ“ poslije desetak godina rada ponovno pretvara u „Subotičke novine“! One 1956. godine preimenovanje novina je naredila Komunistička partija, a danas one imaju „hrvatski“ naslov, ali sadržaj i karakter subotičke okoline, pa ih treba čitati isključivo kao subotički humoristički list. Samo što od tog humora opet strada hrvatski narod, posebno u Srijemu! To pokazuje i broj „Hrvatske riječi“ (br. 527. od 10. 5. 2013.). Iz njega saznajemo „da se za naš topli dom brine „Suboticagas“, a „informacije koje nam štede novac“ donosi prilog o „Svaštari“ iz kojeg saznajemo da 1m2 mreže za komarce na Subotičkom buvljaku košta od 150 do 250 ne znamo čega, ali i to da na tom buvljaku nema štuke.

Predlažem da se reklama Subotičkog buvljaka proširi na deset stranica s popisom svih artikala kojih tamo nema i to žestoko naplati. To bi bio posao i novinari „Hrvatske riječi“ ne bi morali ništa ni pisati, a kamoli da se lomataju do Male Bosne zbog reportaže o kulinarskim veštinama svoje tetke, a primali bi istu plaću. Tu su i neizbježne fotke Petra Kuntića i Slavena Bačića i onog istog Tomislava iz prvog broja u vrlo lijepim pozama i optimističnim pogledima u budućmost s kravatama, te pri kraju preporuka „da svi jedemo svježe, domaće i zdravo sa „Subotičke pijace“. Samo nama Srijemcima ta pijaca je malo podaleko. Na kraju velikim slovima u crno uokvireni naslov „Sve na jednom mjestu“, reklama „Pogrebnog“ iz, što mislite odakle? Namjera da sve Hrvate treba pokopati na jednom mestu i to u Subotici je lijepa, ali srećom, eto, i to groblje je nama daleko, a prijevoz leševa je vrlo skup. Pa neka onda ostane do daljnjeg ovako, da nam Subotičani rijetko živi i zdravi, navrate u Srijem crnim limuzinama u blic posjet od nekoliko sati, ipak je jeftinije.

A u sredini lista ozbiljne stvari. U kolumni od J. D. (ne znamo o komu je riječ) veliko pitanje: „Zašto pravna država sve vrijeme nije činila ništa na rasvjetljavanju i procesuiranju inspiratora i počinitelja tih procesa? Kome je u interesu da se ovi sramni događaji zaborave?“ Radi se o Hrtkovcima, kojih se ponetko sjeti svakog prijestupnog Đurđevdana, kao i J. D. ovog puta. Ali da stvar bude burleskna, to pitanje ne postavlja Petar Kuntić u Skupštini Srbije, već to J. D. samo citira, duboko zabrinuta, izjavu Vojvođanskog kluba! Uz LSV, koja još jedino permanentno postavlja ovaj problem na tapetu, nitko od plaćenih Hrvata na položajima u hrvatskim krovnim institucijama u Srbiji ne postavlja to pitanje nigdje i nikada.

Da je tema ozbiljna i aktualna odmah sljedeća stranica je skoro cijela (bilo bi previše da bude baš cijela) pod člankom s naslovom „Za to netko mora odgovarati“, gde još zabrinutiji/a H. R. (ne znamo o komu se radi), detaljno citira zahtjeve i stavove istog kluba oko slučaja Hrtkovci, odnosno svega onog što se zbilo u Srijemu, opet ne navodeći ni jednog od onih gore spomenutih Hrvata, uglavnom Bunjevaca, koji u hrvatskim institucijama primaju plaće da štite interese hrvatskog naroda u ovoj zemlji, a šute 21 (dvadeset i jednu) godinu!

Članak se završava s konstatacijom da Zakon o lustraciji ističe 11. 6. ove godine. Kakvo će to olakšanje biti, a samo što nije! Svi će zadržati svoje funkcije, plaće i privilegije i očekujemo fotografije onih istih u „Hrvatskoj riječi“ s nezadrživim osmijesima, pa će taj zarazni osmijeh prijeći valjda i na narod. Ne može ni narod 21 (dvadeset i jednu) godinu stalno biti zabrinut. I još jedna teška tema je „riješena“ u ovom broju „Hrvatske riječi“: smeštaj HKPD „Jelačić“ iz Petrovaradina. Naime, bez razgovora s prijašnjim predsjednikom udruge gospodinom Pokasom, „Hrvatska  riječ“ je objavila članak gospodina Pifata, sadašnjeg predsjednika, koji se poslije pola godine predsjednikovanja naprasno oglasio, i to kao dopisnik „Hrvatske riječi“, i sve svima „objasnio“ u vezi gubitka prostorija Društva.

Stvarno su vam dopisnici iz Srijema nepouzdani i razumljivo je da do sada niste mogli biti obavješteni o zbivanjima u HKPD „Jelačić“! Tako smo konačno čuli da je HKPD „Jelačić“ izgubio prostorije na reprezentativnoj lokaciji u Petrovaradinu iz nepoznatih razloga, a u koje su neki članovi društva uložili svoj trud, rad, znanje, ljubav i novac, i sada se udruga nalazi u „dvorištu župnog ureda petrovaradinske župe Uzvišenja sv. Križa vlč. Stjepana Barišića“. Iz ovih stopa idem pitati predsjednika HKPD „Jelačić“ gdje je uzvišeno dvorište vlč. Barišića, jer sam iz Novog Sada, a udruga je službeno zadržala staru adresu! Ali presretan sam što će i dalje biti dovoljno novaca za isplatu plaća za kor i tamburaše. Pjevati i tamburati, to se mora priznati, ne može se na volonterskoj osnovi, posebno ne u jednom HKPD-u, a na one koji ne znaju pjevati i tamburati ne treba uzalud trošiti ni jedan dinar.

Prve dopise u vezi diskriminatornog položaja Hrvata u Srijemu u odnosu na hrvatske institucije u Srbiji slao sam „Hrvatskoj riječi“ unazad skoro godinu dana. I kao da sam pisao gluhom, slijepom i ludom, čak ni kurtoaznih obavještenja nije bilo. Sada jedno vrijeme šaljem takve dopise i na druge kompetentne adrese ali izgleda da će se ova sramota morati internacionalizovati.

Branimir Miroslav Cakić,

Novi Sad, A. Šantića 12/20 (kod Nikolić)

mob: (065) 688-20-32