Anemični daje potporu antihrvatskim udrugama

Plenković je na Saboru HDZ-a sve svoje neuspjehe pokušao pretvoriti u uspjehe

O potrebi istraživanja uloge ličnosti i „ličnosti“ u povijesti

Završio Opći izvještajni Sabor Plenkovićeva HDZ-a. Danima očekivana šutnja o tako važnom skupu kako je isti najavljivan. Kao da svi u stranci žele što prije zaboraviti što se tamo događalo. Poruke bez sadržaja, skup bez vizija, opća nelagoda i nevjerica u što je pretvorena nekad odlučujuća hrvatska državotvorna stranka. U što ju je pretvorio dođoš Andrej Plenković u suradnji s klimavcima oko sebe.

Uvodne govore održali su vožd Andrej Plenković i njegov intimus – politički tajnik stranke Gordan Jandroković. U svom govoru, kojega se ne bi postidio ni sjevernokorejski Kim Jong-un, Plenković je sve svoje i neuspjehe svoje Vlade, pretvorio u povijesne uspjehe. O neuspjesima na području gospodarstva i napose dugo očekivanim reformama ni riječi. Nije objasnio kako to da smo po učincima na gospodarskom planu zadnji u Europskoj uniji. Više se ne možemo uspoređivati s nama bliskim državama, poput Bugarske, Rumunjske, Slovenije jer su one po svim gospodarskim pokazateljima daleko iznad nas. Zato vlast uspoređuje samu sebe sa svojim rezultatima prošlih mjeseci ili prošle godine, a i ti su poražavajući. O danas gotovo najvažnijem problemu – iseljavanju hrvatskih građana u svijet, napose onih obrazovanijih, bez suvislih prijedloga i strategija. O tome da smo među posljednjim zemljama pri privlačenju sredstava iz fondova EU-a također ništa ozbiljnog i temeljitog. O padu industrijske proizvodnje, slabom ili nikakvom interesu stranih ulagača za ulaganja u Hrvatsku, padu izvoza i neprimjerenom tečaju valuta na štetu naših izvoznika, o nepostojanju ozbiljne energetske strategije i statusu INE u njoj, nezadovoljavajućem stanju u brodogradnji, kutinskoj petrokemiji kao strateškoj grani važnoj za razvoj naše poljoprivrede, aktualnom (istinitom) stanju u Agrokoru i poljoprivredi i o drugim važnim temama ni riječi.

O drugim političkim temama, primjerice odnosima s partnerima u vlasti, koji uzgred budi rečeno, nisu ni pozvani. Nije valjda zbog srama! Ništa o vjerodostojnosti suradnje s partnerima dijametralno suprotnih političkih stajališta, ili ih je sve Plenković doveo u isti koš?! Ništa o nasilno nametnutoj Istanbulskoj konvenciji , kako u svojoj tzv. demokršćanskoj stranci tako i hrvatskom narodu u cjelini. Ništa o enormnom padu popularnosti i ugleda stranke u javnosti. Dakako, o svojem statusu najomraženijeg političara u Hrvatskoj nije ni mogao govoriti, a napose ne o spominjanim osobinama: aroganciji, bahatosti, nevjerodostojnosti, obmanama, vrijeđanju političkih neistomišljenika i članova vlastite stranke, lažima, ponižavajućem odnosu spram hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja te davanju vjetra u leđa svim antihrvatskim udrugama, strankama, institucijama, pojedincima u ime tzv. liberalne demokracije. Govor je Plenković začinio i prijetnjama prema neistomišljenicima, kao uostalom i njegov intimus ili dodvorica Jandroković upirući prstima da ga se bolje vidi i da bude uvjerljiviji, kako bi na narednim izborima dobio više od 800 glasova!  Na žalost uz govornicu postavljena je skulptura osnivača stranke i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. U tom društvu, osim časnih iznimaka, Tuđmanu nije bilo mjesto, jerbo Plenković upravo provodi antituđmanovsku i antisuverenističku politiku.

Nakon što smo doživjeli niske hvalospjeva za rad Vlade i stranke – veliko ništa, na pamet mi za usporedbu dolazi Grigorij Aleksandrović POTJEMKIN (1739. – 1791.) ruski diplomat i knez – miljenik ruske carice Katarine II. Velike, napose poznat što je u vrijeme putovanja velike carice na Krim, uz cestu kojom se kretala njena pratnja, izgradio lažna sela, kasnije prozvana POTJEMKINOVA SELA. Izrazom Potjemkinova sela i danas se označavaju:  „opsjena, varka, lažan sjaj, goli dekor“ iza kojega ništa ne stoji. Tako i iza govora i djela sebeljubivog Plenkovića, osim Potjemkinovih sela, ništa ne stoji.

Pet tisuća stranačkih poslušnika, prikrivenih protivnika, ljudi koji čekaju neko svoje vrijeme, nezadovoljnika i ostalih,  uglavnom je mirno, na jedno ili oba uha, saslušalo tirade vodećih ljudi stranke Plenkovića i Jandrokovića, koji ništa ne znaju o krucijalnim društvenim, političkim i razvojnim problemima hrvatskog društva i države.  Dok je to donekle manje važno za Jandrokovića, nedostatak ekonomskog i pravnog znanja, veliki  je defekt za Plenkovića i njegovu Vladu. To što nikada nije radio niti se konkretno bavio gospodarskim temama ne znači da se ne bi mogao baviti pitanjima aktivne i miroljubive koegzistencije, a s obzirom na znanje stranih jezika i simultanim prevođenjem. Ali, za mjesto koje zauzima Plenković je definitivno podkapacitiran o čemu svjedoče brojni primjeri: INU vraća u hrvatske ruke! (kako, s čijim sredstvima, s kojom vizijom?) Lijepo zvuči, ali neozbiljno i neodgovorno. Kada je vidio da od asistencije HEP-a nema ništa uzeo je neke konzultante s rokom predlaganja rješenja?! Lex Agrokor i skupina “Borg“ o kojoj tobože ništa nije znao, dovodi u pitanje i njegovo pravno obrazovanje. Rezultati Lexa tek će se vidjeti. Nije nagodba cilj, ako si to misli Plenković. Pokrivanje dugova kutinske Petrokemije kako bi se omogućila privatizacija i traženje strateškog partnera, pokazuje model svojevremene privatizacije hrvatskog bankarstva. Hrvatski porezni obveznici plaćaju taj postupak s pola milijarde kuna a da će poslije stići privatizacija, dakako po tržišnim uvjetima?! Mogli bi nizati primjer za primjerom.

Anemični Plenković, kako su ga prozvali neki politički analitičari, samo je na prvi pogled anemičan. Naime, u praksi dotični je anemičan kada se radi o hrvatskim nacionalnim interesima, zaštiti prava hrvatskog naroda, ali nije nimalo anemičan kada treba dati potporu antihrvatskim udrugama, novinarima, agitatorima protiv hrvatskih branitelja i njihove ratne simbolike, protagonistima udružene klijentelističke klike vezane uz HAVC i snimanje filmova protiv hrvatskih branitelja, jednakog odnosa spram totalitarizama – fašističko-nacističkog i komunističkog o čemu zorno govore rezolucije Europskog vijeća i Parlamenta, kao i hrvatskog Sabora, volji hrvatskih građana u netom završenom referendumu o izbornom zakonodavstvu. Nije slučajno da ga je njegov strateški partner u očuvanju vlasti Milorad Pupovac nazvao „suvim zlatom“.

Na kraju ovoga priloga pada mi na pamet još jedno znakovito ime iz ruske povijesti: Grigorij Jefimović RASPUTIN (1896. – 1916.) svećenik, mistik, vidovnjak, grubijan, lažljivac, poznat kao nadriliječnik sina ruske carice Aleksandre, Alekseja, u kojemu je vidjela Božjega poslanika. Niti je Rasputin izliječio Alekseja niti je Rasputin bio Božji poslanik. A bio je obični uljez koji je sa svojim opsjenama, slatkorječivošću, sebeljubljem, lažnim obećanjima, manipulacijama poput zloćudnog karcinoma, rastakao ionako već posrnulo rusko društvo i državu. Tema Rasputina bila bi dobra za jednu priču o ulozi ličnosti i „ličnosti“ u povijesti. A i mi imamo svoje konje za jahanje!

Mijo Ivurek, Zagreb