Otišao je veliki Dragutin Šurbek

IN MEMORIAM – Neka je vječna slava i hvala uzornom čovjeku i športašu!

Nadiru sjećanja, roje se misli ali nedostaju riječi. Nismo u stanju  riječima izraziti sve što je bio Dragutin Šurbek.

Za života legenda na zemlji koja ga je primila, i nebo koje će čuvati uspomenu na njegov sportski i ljudski duh koji nije granica vrlina dobrote i plemenitosti kojom je bio obdaren.

Nagomilao je medalje, osvojio je pehare s nebrojenim plaketama, diplomama i odlikovanjima pa je jednom zgodom rekao. U mom skromnom stanu za sve što sam osvojio i dobio nema dovoljno mjesta. Iz stana moraju trofeji ili ja.

Silno je mrzio robne kuće. Obilazio ih je u naponu svoje športske karijere; ona je pripadala vremenima trostrukog heroja i ljubičice bijele kad je putovanje u inozemstvo bila privilegija športaša. Drago nikad i nikome nije zna reči „Ne!“. Posjećivao je robne kuće i trgovačke tezge da bi prijateljima kupio čega u Titovoj Jugoslaviji, u to vrijeme, nije bilo.

Poštovana i vrijedna supruga Jelena rodila mu je sina Željka i Dragutina-Dadu. Tamo gdje je otac športski stao, Željko je kao dobrovoljac specijalnih postrojbi, dao domovini koju je služio.

Dragutin Šurbek bio je dijete siromašnog naselja Trnja. Iz generacijske borbe kao da je skupljao energiju trnjanskog puka slabijeg imovnog stanja. To stanovništvo nije ugrožavalo samo siromaštvo nego i rijeka Sava koja je nemilosrdno višak svoje vode pretakala gotovo svake godine u Trnje.

Dragutin Šurbek kao da je sve nedaće, naselja u kojem je odrastao, pretočio u život koji nije mario za suze; one su pretvorene u znoj rada za opstanak i pobjedu čak i nenadmašne i nemilosrdne prirode. Bio je velemajstor celuloidne loptice, kako su tepali stolnotenisačima, i postao uzor borbenosti, požrtvovanja i dostojanstva kojim je, doslovce,  podnosio uspjehe.

Od Zagreba, Londona, Tokija do veličanstvene Kine ostavio je trajno sjećanje i neizbrisiv sjaj koji možemo sažeti stihovima Dobriše Cesarca:

„Svak je išao svoji putem

za slavom ili za hljebom,

a on je krvareći ljepotom,

plovio svojim nebom“

Neka je vječna slava i hvala Dragutinu Šurbeku uzornom čovjeku i športašu vrlina za primjer generacijama naše mladosti kojemu nebo ne smije biti granica.

Nek duh tvoj plovi nebom vječnog sna bez snova na ponos i diku domovine kojoj si pripadao!

Željko Mataja