Staziću nije dosta milijun ubijenih Hrvata

Sram vas bilo Staziću za napisane riječi, koje govore o vama tko ste i kakav ste čovjek

Znamo po pričama naših građana kako je izgledao Zagreb 8. svibanj 1945. Preživjeli građani o tome sa strahom i boli govore. Za tu istinu trebalo im je više od 70 godina. U Zagrebu su tjerali građane iz njihovih stanova, silovali, ubijali građane i o tome govore mnogobrojna stratišta po Sljemenu, Savskoj i drugim lokacijama. O toj slobodi 1945. govore nam stratišta Macelj, Tezno, Teharje, Kočevski Rog, Zidani Most, Trbovlje, Slovenj Gradec, Stolac, Cima, Ljubuški, Široki Brijeg. Nestajali su ljudi preko noći, i nitko se od njihove familije nije usudio tražiti svoje najmilije. Patili su i suze ronili i bili svjesni da moraju šutjeti. Toliki je strah bio urezan u kosti građana, da je šutnja bila zlata vrijedna. Šutnja je bila jedini način da prežive, da ih mrak ne proguta i da ne budu ubijeni i bačeni u jednu od stotine jama, u koje su bacali uglavnom Hrvate i mrtve a i žive ih pokopavali. STAZIĆ I NJEGOVI TAJ DAN 8. SVIBNJA NAZIVAJU DAN OSLOBOĐENJA ZAGREBA. Kakve li ironije i bešćutnosti, okorjelosti srca i prekomjerne mržnje koja će ih na kraju ubiti. Jadni takvi ljudi, to su ljudi mraka i nesreće, bez obzira koliko imaju materijalnih dobara i kakve su funkcije u našoj domovini zaposjeli, nemaju oni mira ni spokoja, a bez toga život je bezvrijedan.

Staziću je dobro znano što se radililo 1945. Zna on što su i kako su ubijali nevine Hrvate. Ubili su ih više od jednog milijuna. Sve su to njemu prenosili oni koji su ubojstva izvršavali, a nikad se nisu za ta zlodjela pokajali. Nisu zažalili za ubojstvima nevinih ljudi. Nenad Stazić čak žali što su njegovi bili šlampavi i što nisu ubili još više Hrvata. Na reakciju bijesa, izazvao ga je referendum za promjenu izbornog zakona. Boji se za svoju saborsku fotelju. Zaboljela ga je i ta velika povezanost i ljubav građana koji volontiraju za bolju i pravedniju Hrvatsku. Ne može gledati toliku ljubav i sebedarje ljudi koji sa tolikim žarom skupljaju potpise na ulicama dok ih njegovi istomišljenici ponižavaju. Volonteri stoje na ulici i mole za potpis, a sve u nadi i vjeri, da će nam donijeti pravedniji izborni zakon, da će se otkazati Instanbulska konvencija i da će naša voljena Hrvatska krenuti putem demokracije, njegujući katoličke vrijednosti. To Nenad Stazić nije mogao gledati. Ta ljubav i jedinstvo Hrvata mu je bila noćna mora. Nema on srama ni kajanja. Pretužno je da takav čovjek mržnje sjedi u Hrvatskom saboru.

Koga on zastupa? Iz svega se da zaključiti one koji su „šlampavo“ odradili posao ubijanja Hrvata 1945. Ušao je u Sabor sa nekoliko stotina glasova, a drugi nisu sa nekoliko puta više i sad javno i bez srama žali što su to njegovi ubojstva izveli šlampavo, javno žali što nas nisu sve ubili. Takav čovjek ne može biti u Saboru, jer je to je teško kazneno djelo priznavanja masovnih ubojstava, i žaljenje što su to „šlampavo“ odradili. Žali što nas nisu sve pobili. Ukoliko to nije govor mržnje, priznavanje znanja o ubojstvima nevinih ljudi, što je onda kazneno djelo?

Kazneno djelo je samo kad Hrvat riječima brani svoju domovinu i kaže ZA DOM SPREMAN, kad nakon neprežaljenih sinova koji su poginuli u domovinskom ratu za slobodnu hrvatsku, u znak sjećanja na svoje sokolove, otac razbije ploču na ćirilici u gradu heroju našem Vukovaru. Bešćudnici i sudionici u masovnom ubojstvu Hrvata, vječnom sudu ne ćete umaći. Za vas je bolje, da se ni rodili niste. Naši mučki ubijeni Hrvati su mučenici i sjede blizu Oca Nebeskoga i štite svoju Hrvatsku. Što god radili, zla činili, Hrvatska će uvijek opstati i na ponos svome rodu biti. Sram vas bilo Staziću za napisane riječi, koje govore o vama tko ste i kakav ste čovjek. U uređenoj državi, vi nakon ovih riječi ne biste smjeli obavljati niti jednu funkciju, a kamoli sjediti u Hrvatskom saboru. Nije to samo Vaš propust, nego i svih koji Vam to omogućuju.

Slavica Vučko