Malo je zemalja u svijetu, gotovo da ih i nema, koje su ispunjene tolikim govorom o zajedništvu, a u isto vrijeme se djeluje na njezinoj diobi kao što je to Bosna i Hercegovina. Več četvrt stoljeća u bosanskoj krčmi pogašenih svjetla odjekuju glasovi, gotovo se urliče, o zajedništvu i jedinstvu, cjelovitosti i suverenosti, a pred vratima te iste krčme čuje se škripa, lomljenje, i zvuci razbijanja njezinih institucija i pomicanje njenih unutarnjih zidova izgrađenih u ratu, i pojačanih u poraću.
U izgradnji tih zidova i kopanju provalija i betoniranju u ratu izgrađenih i iskopanih, prednjače upravo oni kojima su usta puna zajedništva i jedinstva, centralizma i unitarizma. Oni koji su učinili i čine sve da glavni grad izgleda samo na papiru Bosne i Hercegovine pozeleni gotovo u cijelom svom izgledu, pa čak i na brojevima stanova i nogostupima. O zelenilu, kao nacionalnoj boji današnjih Bošnjaka, koje pokriva veći beha dio najbolje govore napisi sela i gradova koji su svi u zelenoj boji, pa se vozaču čini kako je u Bosni i Hercegovini najviše autocesta, i da nema obične ceste ili puta. Dok je u Europi zelenom bojom označena samo autocesta, u Bosni i Hercegovini svaki seoski put je zelenom bojom ispisan.
No, to nije ništa drugo negoli unitarističko centralistička agresija na Bosnu i Hercegovinu, s ciljem da se oboji u jednu, nacionalnu i vjersku, zelenu muslimansku boju. Vidljivo je to i kroz reakcije tih centralističkih unitarista na svaki hrvatski pokušaj zaustavljanja tog opasnog procesa deeuropeiziranja i dekroatiziranja većeg daytonskog dijela te podijeljene zemlje. Jedino vidljivo zajedništvo i jedinstvo je samo u tom bošnjačkom procesu pozelenjenja Bosne i Hercegovine.
Iz svih političkih, nelegitimni i nelegalnih, bošnjačkih oružja udara se na Deklaraciju Hrvatskog Narodnog Sabora, na taj mirnodopski, europski put federaliziranja unitarizirane i centralizirane, zelene Bosne i Herecgovine. Još na žešćem političko topničkom napadu našla se i potpora najveće oporbene političke stranke u Hrvatskoj, iskazana Deklaraciji HNS-a. Ta potpora beha Hrvatima iz Hrvatske označena je kao hrvatsko miješanje u bosanskohercegovački politički lonac, koji četvrt stoljeća vrije i kuva. Bošnjački protivnici te potpore nisu zaboravili, već ne priznaju supotpis Hrvatske na Daytonski sporazum. A taj supotpis obveza je Hrvatske pred međunarodnim institucijama, dakako i pred daytonistima i svima onima koji su ga potpisali, među kojima je bio i muslimanski supotpisnik Alija Izetbegović, da brani i štiti jednakost i ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini s druga dva njezina naroda. Dakle, iskazana potpora državotvorne oporbene stranke u Hrvatskoj, one koja je i supotpisala Daytonski sporazum, Hrvatima u Bosni i Hercegovini, i iste one stranke koja je tijekom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu primila više od pola milijuna protjeranih Muslimana i zbrinula ih u toj nevolji, nikako nije bilo miješanje u miješajući beha lonac.
Potpora čelnika HDZ-a Hrvatske Deklaraciji Hrvatskoga Narodnog Sabora je hrvatska obveza prema svom narodu u Bosni i Hercegovini, bez čijeg pristanka u Daytonu ne bi bilo ni Daytonske Bosne i Hercegovine. Zapravo ne bi bilo nikakve Bosne i Hercegovine. Takva bošnjačka politika prema hrvatskoj obvezi potpisane u Daytonu o zaštiti beha Hrvata, tim više je antihrvatska kada se vidi turska upletenost u toj zemlji, te upletenost mnogi drugi islamskih zemalja u taj problem pred europskim vratima.
Turska upletenost, i upletenost drugih islamskih zemalja po bošnjačkom viđenju Bosne i Hercegovine nije miješanje u politički bosanski lonac. Valjda zbog toga što Bošnjaci pozivaju i Tursku, i Iran, i Saudijsku Arabaji, i Kuvajt, i Emirate… u Bosnu, a Hrvatsku ne pozivaju. Znači te islamske zemlje ne dolaze same, već na bošnjački poziv i zato njihovo uplitanje nije i miješanje u beha politički život. Oni su legalni i legitimni kreatori bosanskohercegovačke političke scene i traseri njene budućnosti.
Zapravo, u konačnici oni su graditelji svoje budućnosti u Bosni i Hercegovini, a ne bosanskohercegovačke, što kazuju i kupovinom cijeli beha područja i gradnje svojih naselja, koja će, nažalost, biti države u nedržavnoj Bosni i Hercegovini. Oni igraju igru vremena u kojem će, ćemu se oni nadaju i na ćemu rade, pokopati sve one Hrvate koji vole, i koji su se borili i bore za svoju domovinu Bosnu i Hercegovini. Vjeruju ti kupci beha zemlje iz islamskih zemalja, i oni koji im Bosnu i Hercegovinu prodaju, a ponegdje uzurpiranu i otetu hrvatsku zemlju i daruju, da poslije tih hrvatskih domoljuba i domobrana neće više biti takvi. I zato igraju igru vremena, zajedno i islamski kupci i bošnjački prodavači, jer vrijeme briše sve.
Možda se i može tako reći, i da ta pravila važe na nekim svjetskim područjima, i za neke narode svijeta. No, zasigurno ta igra, ta sredstva iskorijenjivanja hrvatskog identiteta, se ne igra u Bosni i Hercegovini niti u hrvatskom narodu. Da je to prolazilo, i da se na takvu igru gubilo hrvatstvo i katolićanstvo, danas ga zasigurno ne bi ni bilo u Bosni i Hercegovini. Za Hrvate u Bosni i Hercegovini važi jedna druga formula ostanka i opstanka u toj zemlji očeva, djedova i pradjedova. Naime, patništvo i mučeništvo Hrvata, sjeme je hravtstva i katoličanstva u Bosni i Hercegovini. Stoga je šutnja visoki predstavnika i daytonista na taj perfidni način bošnjačkog dehrvatiziranja Bosne i Hercegovine, zapravo pljesak onima koji to čine.
Dok se u beha podijeljenosti vide dobro izgrađeni politički putevi Srba prema Srbiji, muslimana Bošnjaka prema Turskoj i islamskim zemljama Bliskog Istoka, beha Hrvatima su svi putevi prema Europi zatrpani i minirani. I to je čvrsti znak obespravljenosti beha Hrvata u Daytonskoj dvoentitetskoj, srpskoj i muslimanskoj i tronacionalnoj Bosni i Hercegovini.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više