Osmanlije su pljačkom, otimačinom i zločinom pokoravali katolički puk

U BiH je ubijen europski i kršćanski identitet

Izmiješana i preorana osmanlijskim brutalnostima vladanja, prisilama, i dankom u krvi, Bosna i Hercegovina je postala otok kojeg svi zaobilaze u vrlo velikom krugu. Naiđu i prođu kao kraj gubavca. Bace kratki pogled, ali ne stanu, a poglavito se ne zadržavaju. Pogledaju uz neki svoj komentar, ali ne razgledaju. Bosna i Hercegovina ih samo pozdravi, i ostane i dalje u svom bolesničkom stanju. Svi misle, ali ne govore glasno, lijeka nema za tu bolest koja se u zemlji boluje sve od  vremena bijega i skrivanja kraljevske krune u Vječnom Gradu. Oni koji lijek za tu bolest znaju, a to je pravda i pravednost, jednakost i ravnopravnost, tronacionalna teritorijalnost, su ušutkani, nemoćni, i zabranjeno im je taj lijek primijeniti. Kao i za najopasnije bolesti u svijetu, rak, kaže se da lijek postoji, ali ga farmacuetski lobiji ne daju na tržište zbog zarade, i neki svojih interesa. Tako je i za lijek protiv bosanskohercegovačke polutisućljetne bolesti. Lijek postoji, ali se ne primjenjuje.

Stoga i one koje bi Bosna i Hercegovina pozdravila i s kojima bi se htjela sresti i sastati, s onim svojim susjedima Europljanima, interesni lobiji i okupator joj ne da. Pri svakom prolazu Europe i Europljana okupator Bosnu i Hercegovinu pokrije svojim crnilom kako bi izgledala još crnja, a crnja zapravo ne može ni biti, sakrije je, te onako uplakanu i ožalošćenu drži u svojoj prljavoj i krvavoj ručetini. Nagazi je još teže svojom nožurinom, i usta joj začepi, da prolaznik bilo koji, napose Europljanin, ne bi ćuo njen plač i jauk. Kao zatočenica najbrutalnijeg krvnika koji je osramotio, ponizio i silovao, bila je ponekad u periodu svakojakog silovanja i iživljavanja, tako blizu ušminkane Europe, a opet tako daleko da ju je osmanlijski krvnik pola tisućljeća držao ropkinjom. Silovao je i životinjski se iživljavao na njenoj ljepoti, držeći je u strašnim mukama da je ostarila i prije vremena. Postala je s vremenom neprepoznatljiva i prvim susjedima. Osvajač ubojica, silovatelj i zločinac, unakazio ju je kao što svaki barbar izmijeni lice svoje nevine žrtve. Danas pola tisućljeća poslije Bošnjaci osvajača zovu, sa njime šuruju, i izdaju je u njegov harem.

Od bogate i uređene, elegantne kraljevske Europljanke, koja je jela nožom i vilicom za stolom, dok je njen ubojica i okupator, Osmanlija, jeo na podu sa drvenom kašikom. Osmanlije su od nje napravile siroticu i obukli je u dronjke u kojima su sami došli i prisilili je da kao i oni jede za sofrom koju su sa sobom donijeli, kao znak mjeseca, pod kojim su osvajali i islamizirali osvojene europske prostore. Sa stolica i stolova što joj hrvatski kraljevi izgradili i darovali kao čvrsti znak pripadnosti Europi i europskim vrijednostima, Osmanlije su je ubrzo pljačkom i otimačinom, zločinom prema njenom pokorenom katoličkom puku, te prisilnom islamizacijom, pretvorile u prosjaka, i iskrpili ga svim svojim zakrpama. Postala je, a to im je i bio cilj jer su time dokazivali znak potpunog osvajanja i poniženja, jednakosti sa sobom, u neredu i siromaštvu, nekulturi i aljkavosti, neuređenosti i korupciji, ravna njima.

I za to su je tako dugo i držali u ropstvu. Vrlo brzo su joj prisilnom islamizacijom, kakvu do tada svijet nije zabilježio nametnuli i svoju islamsku vjeru i time je uistinu poistovjetili i izjednačili sa sobom. Jadna i čemerna, neuredna i nesložnim bojama išarana, Bosni i Hercegovini je oteto i ubijeno sve njeno europejstvo i kršćanstvo. Ubijen joj je europski i kršćanski identitet, kao ni jednoj drugoj osvojenoj zemlji koju su poharali i pokrali, islamizirali i poturčili. Pretvorili su je u „bure baruta“, napravili od nje „krčmu pogašenih svjetla“, ućinili je u zemlju slučaj, i u svom poražavajućem bijegu ostavili je kao „ćardak ni na nebu ni na zemlji“.

Mrakom su je okovali, islamom ispunili, europejstvom i kršćanstvom ispraznili. Kršćansku zdravu djecu od roditelja otimali i u janjičare odvodili, žensku kao djevojćice silovali i s udatim kršćankama prvu noć spavali, dok je njezin mladoženja u drugoj sobi slušao zlikovca kako se iživljava. „Ujake“ potkivali i žive na kolac nabijali, na ražnju im narod pekli. Crkve srušili i na njima džamije izgradili. Više od 90 posto starih džamija u Bosni je na temeljima crkava. Vrijeme u Bosni zaustavili i islam naturili. Europu prognali i Orijent nametnuli. Zakone pogazili i bezakonje uveli. Čistoću joj uprljali i kraljevsku krunu u Rim prognali. Kršćanstvo u katakombe stjerali i islam silom nametnuli. Kršćane ponizili, muslimane uzvisili do te mjere da kršćanin nije smio na konju prolaziti pored njih. Morao je s konja sići, jer nije smi biti viši od muslimana. Crkve otjerali u šume i brda da se ne vide s putova kojima muslimani prolaze. Tornjevi crkava nisu smjeli biti viši od minareta, a zvona crkava ušutkana i olovnim strahom zalivena. To je Bosna jučer i na putu da bude i sutra.

I danas je u nekim njenim gradovima ta prošlost u sadašnjosti. Od Bugojna grada u kojem je crkva bila veća od džamije ratni zločinac, isilovac Dževad Mlaćo napravio je Teheran. Poubijao zarobljene Hrvate za čiju masovnu grobnicu se (ne)zna ni sada, preostale mučio i na prvu crtu bojišnice kao živi zid slao, po miniranim prostorima ih gonio kako bi ih razminirao. A onda kada je grad ostao vjerski čist, bez kršćana i kršćanstva, Srba i Hrvata, izgradio je največu džamiju. Ne što je taj vjerski objekat bio potreba muslimanskim vjernicima, nego što crkva nije smijela biti veća od džamije. Danas kao Sulejman Veličanstveni po gradu, i Bosni, hoda slobodno kao muslimanski heroj.

Zbog bugojanskog Mlaće, i svih onih drugi muslimanskih Mlaća, ratni zločinaca, onih koji su počinili ratni zločin nad Hrvatima u Maljinama i ne otkrivaju njihovu masovnu grobnicu, zbog onih koji nekažnjeno ubijaju hrvatske povratnike, onih koji ponovo pozivaju Osmanlije da se vrate i uvedu danak u krvi, zbog njih je opravdan srpski Referendum o Sudu i Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Legalno i legitimno mirnodopsko sredstvo otpora povratku osmanizma, kao i dovođenje muslimanskih ratnih zločinaca pred lice pravde, koje ne će biti u bošnjačkim nadležnostima. Suvremeno beha pravosuđe je ono iz beha prošlosti „kadija te tuži, kadija te sudi“. Potvrđuju to i dosadašnja bošnjačka, vrlo pristrana s nacionalnim i vjerskim dimenzijama, suđenja Hrvatima i Srbima koji su osuđivani na maksimalne zatvorske kazne, a za ista, pa čak i teža ratna zlodjela, muslimanski počinitelji zločina deseterostruko manje kažnjavani, a nakon samo kratkog dijela odležane kazne pomilovani i oslobađani. To nije pravda, to nije suđenje. To je ta Osmanlijska prošlost u koju bošnjačka strana, politička i vjerska vodi Bosnu i Hercegovinu.

Vinko Đotlo