Opasna islamsko-njemačka igra bez granica

Slično je Srednja Bosna izgubila hrvatski identitet

Tisuće, stotine tisućai milijuni mladih muslimana navalilo je svom silinom na Europu. Rijeke i bujice se slijevaju, sa svim opasnim nanosima na kršćanski Stari Kontinent. Najezda s elementima mirnodopske okupacije, kakva nije zabilježena u europskoj prošlosti. Ni onda kada su Osmanlije kretali u njezino osvajanje i islamizaciju, nije bio toliki broj ratnika. A na okupiranim i porobljenim prostorima ostavili su pustoš čije posljedice i danas nose okupirani i tada porobljeni narodi.

Kažu ti mladi ljudi da dolaze iz rata, ali po njihovu ponašanju na granicama zemalja u koje ulaze, kao i zemljama koje ih primaju, oni kao da dolaze u rat. Kao da se ratnih navika nikako ne mogu osloboditi, i zaboraviti. Demonstriraju neki oblik rata kakav se viđa u zemljama iz kojih dolaze. Nekako to njihovo nasilničko ponašanje ima velike sličnosti s onim što svijet viđa u zemljama u kojima se progone kršćani, i iz koji se trga svaki njihov znak. Zbog takvog ponašanja čini se da ulaze s istim namjerama kakvima su vjerski očistili svoje nacionalne zemlje, koje su gotovo sve čiste islamske. Stoga to izgleda krvav i opasan plan, koji bi u bližoj budućnosti, nažalost, mogao zapaliti Europu, i od nje učiniti ono što je danas prostor Bliskog istoka. Zapaliti je čak i u veći plamen negoli je gorjela ikada u prošlosti.

Teško je prihvatiti emigrantski razlog invazije na Europu, rat je, nemamo sigurnosti. A iz tog rata planski odlaze u Europu sposobni za rat, za obranu doma i domovine. Ne brane svoja ognjišta, što još više navlači sumnju kod naroda koji ih primaju, koje pa gotovo silom osvajaju, da su to zaista ratnici koji dolaze na nova ratišta, a domove ostavili na ćuvanje svojim suratnicima. Iako je kršćanstvo, pa gotovo iskorijenjeno mačom i zločinom u tim zemljama odakle oni dolaze, tim prognanim kršćanima Europa je zatvorila vrata i šutnjom na njihovu tragediju sudjeluje u njihovom istrjebljenju. Nije li to znak da je Europa, u prvom redu Njemačka, planer ovih islamskih pohoda.

Radikalni europski dekristijanizam i još radikalniji muslimanski islamizam, žestoko su udarili na kršćanski europski identitet. Svemoćna Njemačka koja je već nekoliko puta palila i spaljivala Europu i dio svijeta, izakulisnim radnjama, skrivenim pozivima i neostvarivim obećanjima, poziva i udomljuje, bez ikakvih kontrola i provjera stotine tisuća isilovskih ratnika. I još k tomu prisiljava sve druge europske zemlje da se isto tako ponašaju, i primaju migrante bez kontrola i provjera. Time Njemačka postaje glavni dekristijanizator Starog Kontinenta. Svojom pomalo agresivnom politikom prisiljava i druge europske zemlje na autodekristijanizam, prihvaćanjem emigranata u onolikom broju kojeg joj ona sama  nametne. Prisila bilo koje vrste, pa ni ta što je Njemačka nemeće ostatku Europske unije, zapravo je najgrublje kršenje ljudskih prava i sloboda, prisilno mijenjanje vjerske slike zemalja koje Njemačka ucjenjuje svojom moći.

Kakva je razlika između nekadašnjih turskih jurišnika na Europu i današnjih emigranata? Za običnog Europljanina koji želi da živi u miru i sigurnosti, koje je branio i obranio i od njemačkih i osmanlijskih okupacija i ratova, razlike i nema. Čak je danas taj mali obični Europljanin u daleko težem i nemoćnijem položaju negoli u vrijeme osmanlijskih ratnih osvajanja i invazija. Tada se smio i mogao braniti. Tada je imao neprijatelje samo Osmanlije. Danas taj napadnuti europski identitet, uz vjerske muslimanske emigrante, napadnut je i od svojih „pestalozzi“ političara. Stjeran je u šutnju u kakvoj se nije nikad do sad nalazio. I to su ta „moderna“ europska ljudska prava i slobode, većina prisiljena na šutnju, da bi manjina mogla vikati, urlikati, galamiti, prosvjedovati, pa nerijetko i rušiti.

Njemačka je danas najbrutalniji kršitelj ljudskih prava, prava i sloboda svoga naroda kojeg je kao najveći diktator ušutkala, a kada malo progovore o neslaganju s politikom koju vode njihovi vođe, šalje se policija i vojska u civilu na njih. Nije li to onda zaista njemački plan budućeg krvavog rata na europskom tlu, kada većina, njemačka,  izbori pravo na obranu svog identiteta. Šutnja, napose represivna kakva je nametnuta Europljanima, nikako ne može trajno ostati. No što bude duže održavana njeno oslobađanje, njena eksplozija bit će razornija, i za Europu tragičnija.

Turski predsjednik već otvoreno zagovara povratak Osmanlija i njihova genocidnog vremena, sada u Bosnu i Hercegovinu, a preko te zemlje u Europu. Stoga Erdoĝan i planski šalje te muslimanske emigrante, kako bi svojim terorizmom, ubijanjima i nasilničkom borbom za ljudska prava i slobode, pripremili teren njegovoj vojsci, koju je već poslao s dva vojna broda u beha morsku luku. Bakir Izetbegović i Mustafa Cerić ovih dana, nakon emigrantskog osvajanja Hrvatske, slave po Bosni i Hercegovini. Isto onako kako su slavile muslimanske izbjeglice u Hrvatskoj kada su strani i domaći mudžahedini progonili Hrvate u Lašvanskoj dolini.

Što znači nekontrolirano primiti emigrante izbjeglice, sposobne za rat, najbolje kazuje, budući da je to i najnoviji slučaj u Europi, muslimanski priljev u Srednju Bosnu tijekom srpske agresije. Naime, tada se slilo desetke tisuća ratno sposobnih Muslimana iz, od strane Srba, okupiranih beha područja, u Lašvansku dolinu, u kojoj je vjerski odnos katolika i muslimana bio otprilike jednak. U veoma kratkom periodu izmijenjena je vjerska, a time i ratna slika u muslimansku korist u Srednjoj Bosni. Onog momenta kad su upoznali da su brojniji i vojno jači, te i uz pomoć ratnih emigranata mudžahedina, žestoko su, isilovski udarili nož u leđa Hrvatima katolicima. Srednja Bosna je zapaljena muslimanskom agresijom na Hrvate. Ubrzo je etnički i vjerski očišćena od Hrvata katolika, strašnom vjerskom mržnjom islamskih ratnika i kršćana je na tom europskom prostoru gotovo nestalo. Ono što je preživjelo taj egzodus, taj muslimanski vjerski rat, danas se čuvaju samo kao pokriće neodgovornosti za počinjeni genocid. Stjerani u neke moderne europske rezervate i arene čuva ih se za pokazivanje svijetu da su ostali, da ih ima. Ima ih, ali daleko s manjim pravima i slobodama negoli što ih uživaju muslimanski emigranti u Europi.

Je li to i budućnost Europe? Čeka li se samo trenutak i zamišljeni broj koji bi je mogao zapaliti. Paljenjem spaliti i islamizirati. Srednjom Bosnom je odjekivala muslimansko-mudžahedinska pjesma „Od Tirane pa do Trsta, ne će bit ni jednog krsta“. A danas iz islamskih zemalja, u kojima je istrgnut korijen kršćana i kršćanstva čuju se prijetnje osvajanja Vatikana i vijorenje isilovske zastave na Petrovom grobu. Kako i zašto se ti muslimanski emigranti ne zaustavljaju u Turskoj, Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu, Emiratima, Iranu, bogatim islamskim zemljama koje grade džamije po beha prostorima sa koji su protjerani Hrvati katolici? Zar nije bolje ostati bliže doma i domovine, u susjedstvu sa kojim se dijeli ista vjera, kultura, običaji, pa i jezik. Ne, tamo ne mogu, plan je drugi i opasniji. Oni su potrebni, i stoga se i plaćaju za druge namjere i ciljeve. Kome je to potrebno, i nije li stoga daleko bolje, a  za budućnost Europe i svijeta u cijelini sigurnije te ljude zbrinuti u blizini njihovih zemalja i domova, odakle bi mogli sudjelovati u obrani svojih ognjišta i kuća, te jednog dana se vratili.

Beha Hrvatima katolicima je zabranjen svaki povratak, pa i glasniji govor o povratku na svoja ognjišta. Povratak im brane ne samo oni koji su ih prognali, domove spalili i masovne grobnice njihovih najmiliji sakrili i kriju, već im taj povratak brani i Europa. Teško je stoga vjerovati u dobronamjernost Europe prema emigrantima koje, navodno, raširenih ruku prima. Igra se islamsko njemačka prljava i opasna igra bez granica. Ima li Europa pravo na obranu i bez Njemačke, ili do kad će Njemačka Europu graditi po svojim planovima, namećući se kao nedodirljivi europski vođa. Zasigurno da ostatak Europe ima, po svim međunarodnim konvencijama, pravo na obranu svog vjerskog, kulturnog i civilizacijskog identiteta, pa čak i od Njemačke koja ucjenjuje cijeli europski ostatak.

Vinko Đotlo