MAĐARSKA NOSTALGIJA – Forza Fiume!

Rijeka još uvijek nije hrvatska!

Onaj tko istražuje negdašnji talijansko-mađarski grad Fiume, možda će više materijala pronaći u Trstu i Rimu negoli u današnjoj Rijeci. Veliki dio Talijana iz Fiumea, Istre i Dalmacije prognanih temeljem načela kolektivne krivnje nakon Drugoga svjetskog rata dospio je u Trst, ili pak u rimsku četvrt Laurentinu, gdje se među starijim stanovnicima i danas može čuti fiumski dijalekt. Tamo radi i fiumska knjižnica i muzej.

U negdašnjem Fiumeu većina Talijana nisu bili iredenti, nego su prihvatili situaciju Fiumea u Ugarskoj: talijansko stanovništvo toga lučkog grada koji je 1868. godine praktično mađarskom podvalom – naknadnom izmjenom točke ugarsko-hrvatske nagodbe koja se odnosi na Fiume – neposredno, iako samo privremeno pripao Ugarskoj, nadalo se da će ih Budimpešta zaštititi od hrvatskih nacionalističkih težnji. S obzirom na to da nije graničio s Italijom, a oko njega su bila područja s hrvatskom većinom, za Fiume je tijesni savez s mađarskom politikom bio zalogom njegove autonomije. Čak i Riccardo Zanella koji je jedno vrijeme djelovao kao zastupnik u ugarskomu parlamentu i koji je branio autonomiju grada naspram Budimpešte u tolikoj je mjeri odbacivao iredentizam da se je nakon Prvoga svjetskog rata najoštrije protivio pripajanju grada Italiji. Nakon Prvoga svjetskog rata Fiume je prvo zaposjeo fašistički pisac i pjesnik, Gabriele D'Annunzio, koji je kratko vrijeme održavao anarhofašističku operetnu državu, a potom su ga u rapallskom miru i Rim i Beograd priznali kao samostalnu državu. Predsjednikom te Stato Libero di Fiume – čiji su službeni jezici, naravno, bili i hrvatski, mađarski i njemački – postao je već spomenuti Riccardo Zanella. Kada su fašisti na kraju ipak anektirali grad, političar koji je bio talijanske nacionalnosti, ali je bio uvjereni Fiumljanin i antifašist, radije je emigrirao u Beograd. Fašističke godine donijele su provincijalizam, beznačajnost, a Drugi svjetski rat rezultirao je nestankom Židova, a potom i Talijana. No, prvo jugoslavenska a potom hrvatska Rijeka sačuvala je nešto od fijumskoga separatističkog duha.

Grad je u vrijeme Jugoslavije bio važno industrijsko sjedište gdje su radnici stizali iz svih dijelova federacije, te tako u Rijeci i danas živi mnogobrojna srpska, bošnjačka, albanska i crnogorska zajednica. A i Hrvati se oštro suprotstavljaju hrvatskomu nacionalizmu. Njihov identitet određuje svojevrsni antifašistički multikulturalizam, slično Istranima. To, naravno, nije isti separatizam, kao u talijanskomu Trstu, gdje se stanovništvo grada iz talijanske nacionalne države ističe nostalgijom za habsburškom prošlošću, naglašavanjem austrijskoga i srednjoeuropskoga identiteta – ali i to je zasebnost. Rijeka se iz hrvatske nacionalne države ističe kao otvoreni, multikulturni, ljevičarski grad. Čak i u Tuđmanovo vrijeme vodili su ga socijaldemokrati koji su i dan danas tri-četiri puta jači u gradu od konzervativaca.

To mnogim hrvatskim nacionalistima itekako smeta, a kampanja prije izbora 8. studenog ponovno je dala mogućnost da hrvatska desnica krene na Rijeku. Premijerski kandidat HDZ-a Tomislav Karamarko je npr. govoreći o po pretjerivanjima poznatom direktoru riječkoga kazališta Olivera Frljića rekao kako „ovo kazalište danas nije ni narodno, ni hrvatsko, ali to ćemo promijeniti“. Međutim, javnost grada je jedinstveno odbila riječi Karamarka koje se moglo shvatiti i kao prijetnju, a gradski dnevni list koji je još u ugarska vremena utemeljio Franjo Supilo koji je jedno vrijeme bio saveznik i Ferenca Kossutha, unaprijed je preporučio HDZ-u da se ne muči s Rijekom jer ionako nema nikakve šanse. A socijaldemokratski gradonačelnik grada zamolio je Karamarka da se kao Dalmatinac – Dalmatinci su poznati šovinisti, suprotno Riječanima i Istranima – ne upliće u život Rijeke.

Još oštrije napala je grad Ruža Tomašić, voditeljica liste ekstremno desne Konzervativne stranke koja je čak rekla kako je „Rijeka danas grad u Hrvatskoj, ali nije hrvatski grad“, jer ona smatra kako Rijekom vlada „bezbožni multikulturalizam, talijanski iredentizam i velikosrpski nacionalizam“. To, naravno, nije istina. Talijanski iredentizam nikada nije vladao gradom, lokalni Srbi nisu bili šovinisti – nije slučajno da u gradu ni za vrijeme rata na području bivše Jugoslavije nije bilo nikakvih etničkih napetosti – a i multikulturalizam je, nažalost, sve više samo povijest.

Naravno, i povijesno fijumljanstvo ima male otoke. Npr. kulturna udruga Slobodna Država Rijeka koju je utemeljilo nekoliko mladih ljudi iz grada, uglavnom talijanske nacionalnosti, koja zadnjih nekoliko godina ima i političko krilo: svjesno dvojezična stranka Lista za Rijeku/Lista per Fiume ne samo da želi proširiti autonomiju grada unutar precentralizirane hrvatske države, ali želi njegovati i tradicije talijansko-mađarskog Fiumea. U njihovom sjedištu na zidu pored slike Riccarda Zanelle visi i grb Velike Mađarske. Iako mnogi iz te stranke sebe više smatraju desničarima, ne znaju što bi s hrvatskim nacionalizmom, to jest u državnoj politici više vuku prema ljevici. Na izbore u studenom izlaze na zajedničkoj listi s također dvojezičnom, lijevoliberalnom istarskom regionalističkom strankom (IDS/DDI) i s primorskim regionalistima (PGS). Ako budu imali dobre rezultate, u liku Tamare Moranjak koja je na zajedničkoj listi na šestom mjestu, članicom parlamenta u Zagrebu mogla bi postati i mlada lokalna političarka talijanske nacionalnosti koja se zauzima za njegovanje mađarsko-talijanske prošlosti Rijeke.

Habsburška prošlost i u Rijeci je prisutna samo skriveno. To je velika razlika u odnosu na Trst gdje se ta prošlost svugdje ćuti i grad je ponosan na to. Ne samo Tršćani nego i svi narodi negdašnjega imperija, Mađari i Hrvati trebali bi biti zahvalni Habsburzima. U Rijeci ipak grafiti „Forza Fiume!“, odbacivanje hrvatskog i bilo kojeg drugog nacionalizma, zasebnost, ipak pokazuju kako je i današnji grad sačuvao nešto od duha Fiumea. Napadi hrvatske desnice nisu slučajni: Fiume/Rijeka stvarno je još uvijek drukčija.

Péter Techet, Magyar Nemzet