Robinzon u zemaljskom raju

Partizani Vinko Burić i Božo Damjanović ubili 72-godišnjeg dubrovačkog Nijemca

Zašto sam odabrao pisati o čovjeku koji se zvao Friedrich Paul Thiele? Možda bi privlačniji bili ljudi poput književnika katoličke orijentacije Ilije Jakovljevića koji je žrtva i llijevog i desnog ludila, Stefana Zweiga, Unamuna ili lijevog intelektualca Istranina Ante Cilige? Povijesna prizma se ne prelama samo kroz velike i istaknute pojedince, ona je jednako užasna i tragična i u liku običnih ljudi, pa i naroda, osobito malih.

Friedrich Paul Thiele rodio se u Anabergu (Saksonija, Njemačka) 1870. godine, kao evangelist. Kada se zaljubio u kristalnu plavet mjesta gdje ispod strmih gora rječica Ljuta uvire u Jadran ne znam, svakako je tu boravio iz zdravstvenih razloga. Vlaho Kazilari, pomorski časnik i brzi telegrafist koji se poput vidre snalazio u svim društvima (od dvora Karađorđevića do ustaša i masonsko-liberalnih dubrovačkih brodovlasnika anglofila) nam je svjedok živopisnih detalja dubrovačke, hrvatske i europske svakodnevice. U Argentini pišući o ljudima i događajima ("Uspomene", 1995, Editorial Martin) prisjeća se gospar Kazilari rođen u obližnjem Platu druga iz djetinjstva, Thielea. "Najviše bi se zaustavljao (u vožnji bicikla) u Dubokoj Ljutoj. Tamo je živio jedan dečko Nijemac. Otac mu je prije rata (Prvoga svjetskog, op. T. T.) u Berlinu ili okolici imao kino, pa je u Ljutoj sagradio kuću za ljetovanje. Kupio je jedan brdoviti polukružni prostor u čijem je dnu izvirala hladna bistra rijeka Ljuta, koja se preko plaže slijevala u more. U ratu (također Prvom, op. T. T.) ta mu je kuća zapaljena.

Odmah nakon svršetka rata došao je dole (…) našao je zgarište. Nijesu imali apsolutno ništa. Dok bi otac čistio izgorjetine, sin bi išao po kućama prositi komadić kruha. Znao je reći samo: "Gladan jadan" pipajući se po stomku. Seljani iako siromašni i oni, iz sažaljenja bi mu štogoć dali za pojesti, a pokatkad i koji komadić stare robe. Otac i on radili su kako mravi. Sve su očistili i improvizirali nekakav krov da im kiša ne ulazi. Tu su živjeli kako pravi pustinjaci, jer je taj prostor udaljen od sela. Zbog toga ih se zvalo "Rombizon". (Robinzon, op. T. T.). Taj nadimak im je ostao. Putničke agencije još danas u svojim programima to mjesto nazivaju Rombizon.

Pomalo su popravljali izgorjenu kuću, donosili zemlju i između kamenja stvarali male površine gdje bi štogoć zasadili tako da bi došli do malo povrća. Zasađivali bi i neke voćke i to stručno, samo one koje rano donesu plod pa se skuplje prodavaju. Od nekih starih pocrnjelih dasaka su napravili jednu, nazovimo je, barku. To je bio jedan trokut kojemu su stavili dno. Imali su nekoliko stabala murava (dudova). Kad bi sazrele pokupili bi ih, stavili na jedan tanjurić od kartona, jedan list vinove loze, a na list murve i to nosili njihovom barkom prodavati u Cavtat i Kupare. Tako su oni počeli. Kasnije su gojili patke i piliće te prodavali meso i jaja. Kad je kuća bila dovedena u stanje da se može stanovati,došla im je iz Njemačke majka, tj. baka. Ona je kuhala i čistila a oni su vječito radili. Dečko je bio stariji od mene 4 godine, ali ta razlika nije smetala da postanemo dobri prijatelji. Kad sam počeo ići u školu u Cavtat oni su već polovicu onog kamenitog terena pretvorili u male dolce i imali svega zasađenog.

Ja bih sišao k njima i pomagao raditi, odnosno graditi međe, donositi kamenje i zemlju i tako stvarati dolce. I dečko je imao biciklo. Kda smo znali da nas otac ne gleda, popeli bi se na cestu i utrkivali se, ali što je najstrašnije popeli bi se na obrambeni zid (parapet) gdje je s jedne strane provalija 30 – 40 metara duboka, pa bi po parapetu jurili sa biciklama. Imali smo za zaštitu nekog posebnog našeg sveca koji nas je čuvao, jer je širina parapeta oko 40 cm.

Moj prijatelj Siegfried, kojega su moji seljani, a i ja zvali Cifri, a i otac mu, stalno su radili i krasno su uspjeli. Naravno u više godina. Lijepo su uredili njihovu kuću, kupili poveću barku s motorom za prijevoz turista, sagradili na samoj plaži lijepi bar i gostionicu. Sin kupio automobil, pa izvan sezone radio kako taksi. U takvom stanju ih zatekao Drugi svjetski rat. Kuća je ponovno zapaljena, oca su ubili. Cifria su mobilizirali i poslali u Afriku gdje je poginuo. Opet zgar i pustinja u Ljutoj. Poslije je tu podignuta vodovodna stanica.

Dalje nam dokumentira monografija Joška Radice "Sve naše Dakse" iz 2003. godine, str. 202., 203. Oružnička postaja Cavtat 24. 2. 1942. obavijestila je brzojavom Kotarsku oblast u Dubrovniku da je toga dana oko 8 sati Thiele nađen mrtav. Stan je opljačkan. Ubijen je iz revolvera u potiljak. Kod leša nađena je ceduljica na kojoj je napisano tintom ćirilicom: "Ovako će proći sve narodne izdajice. Imovina je rekvirirana u korist Narodno oslobodilačke partizanske vojske. Smrt izdajicama. Smrt fašizmu – sloboda narodu. Partizanska vojska."

Optuženi su Vinko Burić i Božo Damjanović, partizani iz Slivnice, istočna Hercegovina. Burić je bio učenik Pomorsko-vojne akademije u Dubrovniku, poslije partizanski desetar, pa zamjenik komandanta u četnicima s kojima je sudjelovao u borbi protiv partizana na liniji Konjic – Jajce – Prozor. U tom "herojskom" napadu na sedamdestodvogodišnjeg starca sudjelovalo je 20 momaka!!! Starac ih je ponudio kompotom i čajem. Partizanski komesar Božo Damjanović je ubio iz revolvera Thielea. Ubojstvo su obrazložili jednostavno time što je Nijemac. Ukrali su radioaparat i odjeću. J. K., partizanski ilegalac iz Župe Dubrovačke i član KP u svojim sjećanjima ističe: "Istina nije bilo posebnih razloga za ubojstvo, pošto je bio stariji čovjek, ali je imao sina oženjenoga za kćer Nikole Gjivoje iz Mlina koji je u ono vrijeme "mobilisan"u njemačku vojsku.

Teo Trostmann