DOK SU PATULJCI MARŠIRALI – Zacrvenjet ćemo cijelu Hrvatsku (1)

Odakle im tolika zaluđenost?

 

 

„Kad u šumi gorostasa

padaju najsnažniji hrastovi i borovi,

šikara se u nju naseljava…“

 

Zacrvenjet ćemo cijelu Hrvatsku…

Uspjelo je, uspjelo! Zacrvenjeli smo…Proširili smo zarazu. I nezaustavljiva je. Širi se zrakom. Lijepi se kao krpelj. Siše krv i prazni mozak. Mami…

A  vino, rakija  i pivo, teče potokom. Kud god naša… hoću reći, njihova vojska krene. „Druže Tito, ljubičice bijela“,… Odjekuje gromoglasno. Na svakoj njihovoj fešti „bratstva i jedinstva“.

Pa se slavilo…slavilo… Najprije na danima balkanske ljubavi, pa  na derneku balkanskog antifašizma iliti  balu vampira na Bundeku, pa onda rođendan davno upokojenog voljenog vođe…te se proslavljale lige, te savezi…

Bože dragi, Bože dragi! Ostarjeli, jedva dišu i jedva se vuku, a još nisu došli k pameti. I ovo traje tolike puste godine. Od 45. Pa sve do dandanas.

Mora se priznati – neki su od njih i dobrodržeći. Kažu kako su u najboljim godinama. Istina živa, ako ćemo lagati!!! Jer jedan je u devedesetoj, drugi u devedeset drugoj, a treći… tu negdje između. Dok najmlađi, u nizu onih „u cvijetu mladosti“, ima  preko osamdeset.

Ne znam bi li se, na sve ovo, smijala ili bih plakala.

Odakle im tolika zaluđenost? – pitam se, ne znam, po koji put. Je li ona stvarna? Ili je po potrebi, kod nekih i proizvedena? Čemu tolika opsesija? Čemu tolika zaluđenost? Možda se iza toga krije još neki interes. Možda strah. Od nadolazećeg. Strah od demokracije za koju nisu pripremljeni. Od koje strepe. Boje se. I oni stariji, a bome i ovi mlađi. Jer mi se čini, čak sam i sigurna, da bi im svima, čak i pred samu smrt, zadnje riječi bile: Vratite nam Jugoslaviju!  Njihovu dragu i nikad prežaljenu Jugu. U kojoj su bili i paženi i maženi. Od kolijevke pa do…groba. 

A da sve  bude još otužnije,  svako njihovo druženje popraćeno je i slikama čovjeka koji je već 35. godinu duboko pod zemljom, čovjeka koji je na desetom mjestu svjetskih zločinaca, čovjeka koji je nama Hrvatima nanio toliko zla i koji nas je nemilice ubijao i uništavao.

Jesu li oni svjesni svega ovoga? Jesu li svjesni koliko su groteskni sa svojim nataknutim lijepim, kako ih milo nazva naš bivši vođa, partizanskim kapama na glavi i sjajnim zvijezdama  petokrakama na čelu. A tek kad im zasvira Žikino i Kozaračko kolo i ponese se Titova štafeta, i kada sve ove dobrodržeće drugarice i ugojeni drugovi , od silne dragosti i miline, zaigraju i složno zapjevaju  u žaru radosti i slavlja, a sve na istu i poznatu notu, sitnocupkajući „Druže Tito, mi ti se kunemo“,zajednička slika za psihijatrijsko proučavanje je kompletna.

Ali, neka, neka.  Bogu dragom hvala , da ih imamo!  Pa dobro  ih pogledajte! I njih i te naše, tj. njihove bratske samoprozvane antifašiste, iz isto tako bratske nam i prijateljske nam i susjedne nam zemljice Srbije. Pa se prisjetite, još od Vukovara, one njihove milozvučne „antifašističke“ pjesme, Sprem'te se, sprem'te, četnici! Ili još milozvučnijeg Marša na Drinu.

I nemojte im zamjerati što ih i dandanas ovi „naši“ primaju u svoj bratski zagrljaj, što ne reagiraju na njihova stalna podmetanja, što prelaze preko falsificiranja svega i svačega. Na njihovu korist a našu štetu. Što su slijepi na očite krađe, na provociranja, na ponižavanja… I njih samih i nas sviju. A kako će, ljudi moji dragi, pogaziti ono što je potpisao njihov voljeni vođa? Ta on ih je, pred sam kraj onoga rata, i primio u svoj bratski zagrljaj. I  borili se oni tako …rame u rame, protiv mrskih im Hrvata-fašista.

I tamanili sve redom. I djecu, i starce, i bogate i siromašne, i intelektualce i seljake… I sve izmišljene i stvarne neprijatelje svoga nauma.

Ali, neka, neka. Neka se ljudi vesele. Neka uživaju u plodovima svoga rada. Ta četiri su godine ratovali…po šumama i gorama. Borili se stameno i junački. Pa red je, da za te četiri godine ratovanja, do kraja svoga puta, uživaju plodove svoje „teške i krvave borbe“. Bar još sedamdesetak godina. I oni, i njihova djeca, i njihovi unuci, i unuci njihove unučadi….i  njihova praunučad. Neka se i oni šire i rašire. Diljem Lijepe naše. Da ju zacrvene.

Ma, neka ih, neka! Što bi mi jadni bez njih? Tko bi prenosio po bijelome svijetu te njihove mnogobrojne poruke „ljubavi i dobrote“? A tko bi, opet, urušavajući sve naše, uljepšavao i glancao svoju prošlost – za svoju bolju budućnost? I tko bi , onda,  danas – vješto i perfidno- praznio Naše džepove i uništavao Našu Državu?

Tko bi nam onda, ako ne oni, ostao na prvoj liniji obrane „antifašizma“ i stajao stameno, spreman za nove pobjede. Na ponos i diku svih nas zajedno.

Što bi mi bez svih takvih ili bez našeg, jednog  jedinog i nenadoknadivog vrlog vicmajstora, Stipice?  Uvijek hrabrog i uvijek spremnog stameno stajati na braniku istine i pravde. Tko bi nas onda „uveseljavao“ svojim umotvorinama, izmišljotinama i lupetanjima? Tko bi pripremao državni udar? Tko  lažno svjedočio? Tko bi nam pjevao Juru i Bobana? Tko bi skupljao novac i čekove za svoj džep i za našu pravednu i oslobodilačku borbu?

Eto, ljudi moji, takvi nam ljudi i trebaju. Da nam obogate i uljepšaju život. U ovoj našoj otužnoj zbilji i sivilu… Ljudi koji su uvijek spremni za novi vic, muljanje i lakrdiju. A za provjeriti koliko je čekova spremio i složio u svoj džep, i koliko je podebljao svoje imanje i svoj račun, ostavit ćemo institucijama ove države. Neka one rade svoj posao. Tako je uvijek i Stipica govorio: Neka institucije rade svoj posao.

Ali, sve se nešto bojim da ih pravda ne će sustići. Jer, ljudi moji, oni su za neistine, za podvale, za krivotvorenje i  za krivokletstvo, za krađe… i za izmišljanje, za laži i muljanje… pravi velemajstori.

I zato, vjerujte mi, nisam sigurna kako bismo bez njih postojali.

 

(Nastavak slijedi)

 

Vera Primorac