Hrvatski Fokus
Hrvatska

DOK SU PATULJCI MARŠIRALI – Stotine tisuća blokiranih i nezaposlenih (3)

"Bio sam uhljeb, nisam ništa radio, plaća je bila 17.500 kuna"

 
 
„Kad u šumi gorostasa
padaju najsnažniji hrastovi i borovi,
šikara se u nju naseljava…“
 
„Bio sam uhljeb, nisam ništa radio, plaća je bila 17.500 kuna“. Zato i protestiraju, marširaju, agitiraju… A po potrebi stvaraju i kaos. To je lako napraviti. Jer, Hrvatska, ako niste znali, ima a sve po njihovoj zasluzi:
319 tisuća i 201 NEZAPOSLENIH,
332 tisuće i 482 BLOKIRANIH.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2015/11/asaad.jpg
 Zato se probudimo, ljudi moji!!!! Ne čekajmo da nam pečene kokoši padnu s neba. Ne nadajmo se nikakvom raju, tamo… negdje… Gorak je to kruh, dragi moji! Tamo se radi od jutra do sutra. I manji si od makova zrna. Tamo nema nikoga tko će ti priskočiti u pomoć. Sam si i sam  sa sobom. Sam kao Pale sam na svijetu. A svijet te lopta kako mu se sviđa. JER SI STRANAC. Samo broj. I netko tko njima uzima nešto što je njihovo.
-Idite, samo vi idite! Što vas je manje, nama je bolje!- misle drugovi.
      I sve je,kako se vidi iz priloženog, isto. Kao i u njihova dobra stara vremena. I cilj im je isti. A i ostvarenje nam isto slijedi. Iseljeno je više od sto tisuća mladih. A to je jedino što u Hrvatskoj nezaustavljivo raste!
Time su drugovi svoj zacrtani posao već upola i završili, a svoj put u svoju planiranu svjetliju budućnost, mislili su oni…  i zabetonirali.
 „Drage drugarice partizanke i dragi drugovi partizani!- odjekivalo je i odjekuje i dandanas. Na svakom njihovom „vašaru taštine“ i apsurda.
A baš su im lepo stajale one njihove pionirske kapice! Pa marame oko vrata… Pa na čelu blistala, čista, jasna i „neokaljana“ zvezda petokraka. Zvonile su i rastezale se harmonike. I orilo se: „Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“…  
I ništa drugovi nisu slagali. Složno su koračali njegovim već utrtim stazama. Stančina tamo, kućerina  ovamo. Imanje i ovdje i tamo…A njihov osobni brod „Galeb“, usidren u nekoj luci, na nekom moru… Pa poslić i tu i tamo… I svugdje pomalo. Pa pune kuverte… Mukte i ispod stola. Da se zametnu tragovi. Pa računi u inozemstvu, puni puncati. Nabijeni. I sve spremno za daleka putovanja i plovidbe po dalekim i egzotičnim morima. Kao što je plovio i njihov voljeni maršal. I cijela njegova svita. U „dobra stara vremena“. I tako iz dana u dana. Iz godine u godinu…
Ali tko ih ne zna, skupo bi ih platio.
 
Jer, oni su svi za jednog – jedan za sve.
Bože dragi, kako je to bio, a i sada je, potpuno usklađen, vrijedan i revnostan „elitni“stroj“! U kojem su, zajednički i složno, svi koračali. I plovili…
„Kad naš brod plovi, plovi… Na jarbolima stojimo mi“. 
Kako ih je samo  bilo lijepo vidjeti!? Pa kad još stave one lepe partizanske kape i ponosno dignu glave, pa u zanosu zapjevaju, čovjeku se stvori, od ganuća i ushita, knedla u grlu. Nije to šala. Jer to su svi časni sinovi, onih njihovih „časnih otaca i boraca“… za našu slobodu, istinu i pravdu. Boraca za našu pravednu Hrvatsku. Na čijim se zasadima, kako oni sada kažu, i  stvorila NAŠA SLOBODNA I NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA. E, tu nema zabune! To vam je, ljudi moji, prava pravcata istina! Tako oni kažu. I svi u jedan glas.
Grlati su… I svi viču. Svi kao jedan, a jedan kao svi.  Pa zajedno emisare, pa hodočaste, pa pužu, ližu…, sagibaju se, služe… Sve u nadi da će nas opet zajahati. I da će sve ovo NAŠE, izboreno u krvavom ratu protiv „crvenih zvezda“ i njihovih pridruženih horda, sutra opet biti njihova prčija.
Još bi nas i kasapili. Dijelili. Komadali. Vadili i čupali dijelove jednog te istog TIJELA. Jednog te istog SRCA.
VELIKOG srca DOMOVINE nam HRVATSKE.
Jer, nije šala odjedanput izgubiti sve uzde koje si čvrsto držao u svojim čvrstim i čeličnim rukama. Nije šala  biti ni uvijek privilegiran, a onda izgubiti sve ono u čemu si uživao. A bilo je… bilo… I direktorskih fotelja i  visokih položaja. I imanja i poklonjenih znanja… Doduše  nezasluženih. Najprije njihovih očeva i djedova, a onda i njih i njihove djece. Pa, ljudi moji, tradicija se mora održavati. Revolucija teče…!!!
 
A nama ? Pa nama je i sada, kao i prije. Onako, kako je govorio moj stari otac: Komu ništa, komu sve.
     …Na sastanku radničkog savjeta u jednoj velikoj društvenoj firmi, u drugoj polovini prošlog stoljeća, vodila se rasprava o dodjeli stanova. Svi su zainteresirani izlazili redom i iznosili pojedinačno svoje argumente. Svi su govornici, osim jednog,  bili članovi partije.
 
Prvi govornik – partijac, izlazi za govornicu i kaže:
– Drugovi i drugarice, ja i moja žena imamo dijete, a živimo u jednosobnom stanu. Jel’ to tako treba?
– Ne treebaa …
– Pa kako treba drugovi?
– U dvosoobnooom …
– Tako je, drugovi!
 
Izlazi i drugi govornik-patijac i kaže:
– Drugovi i drugarice, moja žena i ja imamo dvoje djece, a živimo u dvosobnom stanu. Je li je tako ispravno?
-Niijeee…
– Pa kako je ispravno, drugovi …?
– U trosoobnoom…
– Tako je, drugovi!
Penje se treći partijac i kaže:
– Drugovi i drugarice, ja i moja žena imamo troje djece, i živimo u dvosobnom stanu. Je li je tako ispravno?
– Nijeeeeeee …
– Pa kako treba, drugovi?
– U četvorooosoobnoom…
-Tako je drugovi!
Na kraju se za riječ javlja i Cigo Ciganović i kaže:
– Drugovi i drugarice, ja i moja Fatima imamo četrnaestoro djece, a živimo u ŠUPU. Je li je to ispravno?
– Nijeeeee…
– Pa kako je ispravno, drugovi?
– U ŠUPI…
 
(Nastavak slijedi)
 

Vera Primorac

Povezani članci

Faktograf, Gong i Novosti ruše državu

HF

Neprolazni barjak, hrvatski!

HF

Ime nepoznatoga dječaka

HF

Nica kakvu želim pamtiti

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...