Kada odlazi čovjek

Dobri čovjek Đuro Muhoberac

Zamislite čovjeka koji u sebi utjelovljuje Grka Zorbu i Marka Twaina s brkom dostojnim pisca Guareschija (sjajni likovi don Camillo i Peppone), koji sa šezdeset godina izgleda kao gimnastički prvak i kosa mu je još tamna. Đuro Muhoberac je Mediteran kakav je negda bio, njegove slike imaju opal ljetnoga neba, barke, trabakule, baluni i stari ribari – hiperrealizam u kojem je ostakljena uvala našega djetinjstva,  maestrali mljetskoplavoga kolura i prozirnost mora sa sekama, žalima i mrkjentama…

Đuro Muhoberac

Kako ga je Bog stvorio za sve, rukat i brkat svirao je mandolinu, pjevao tenora, basa i baritona i najviše od svega bio je meštar od priče, tako je znao "ošacovati" čovjeka, opisati neku situaciju, dati dijagnozu našega političkoga i ekonomskoga trenutka – a sve bez truna zloće sa cervantesovskim humorom. Smijalo se u njemu i brk i usna i oko, jednostavno nema čovjeka koji ga nije volio; za takve kažemo da su sol svijeta, da bi bez njih život kao i kruh obljutavio, da nose u sebi dobrotu i radost.

Oca je rano izgubio, umro je pape premlaćen u jugovojarni, nadoslužujući kao bivši domobran dok još Đuro bijaše djetić. Sirota majka dala je poslije mladića Đura na zanat, grka i opora je ta priča u njegovim ustima postala poezija gruboga teškoga rada, jednoga fellinijevskoga svijeta koji je ipak u toj mizeriji i diktaturi imao dušu, otpornost, muškost i anegdotalnu radost malih stvari; pjesme u škveru, rogača i murve, Dulčićevih vinograda i Cettineovskih ugođaja prigradske Batale sa škarima, škverovima i dobrim meštrima, kojima su Crkva, vino i žene bili jedini bijeg od socrealističke stvarnosti.

U Domovinskom ratu meštar je bio hrvatski vojnik, zadnje dane je snijevao da opet nadiru vojske sa petokrakama i kokardama na osamljenu kotu (u žargonu "čuku") koju on drži (iako on kao dobar čovjek nije nikoga mrzio, i u rodbini je imao poštene ljude partizane, i među prijateljima ljude raznih vjera i nacija) i brani. Imao je veliku sreću u familji, dobru ženu i valjanu djecu, zdrave i bistre unuke. Bogu hvala i u materijalnom pogledu nešto je uspio steći, njegova kuća morala bi biti uzor arhitektima kako mora u primorskim krajevima izgledati i uklopiti se u stari ambijent nova gradnja. Može biti da su mu zagorčale život i naše političke cirkusarije, osobito s lijevoga spektra, možda mu je i kredit u švicarcima nalegao na dušu, a možda je njegov život bio toliko ispunjen da ga je i Bog pozvao k sebi jer je izvršio i proživio previše toga za jednoga čovjeka. Tko će znati; znam samo da će toliki mali u očima Boga i puka biti veliki, a mnogi "velikaši" za budućnost ostati prazni i beznačajni.

Neka ti je laka hrvatska zemlje meštre Đuro.

Adio prijatelju.

Teo Trostmann