Hrvatski Fokus
Hrvatska

Kada odlazi čovjek

Dobri čovjek Đuro Muhoberac

 
 
Zamislite čovjeka koji u sebi utjelovljuje Grka Zorbu i Marka Twaina s brkom dostojnim pisca Guareschija (sjajni likovi don Camillo i Peppone), koji sa šezdeset godina izgleda kao gimnastički prvak i kosa mu je još tamna. Đuro Muhoberac je Mediteran kakav je negda bio, njegove slike imaju opal ljetnoga neba, barke, trabakule, baluni i stari ribari – hiperrealizam u kojem je ostakljena uvala našega djetinjstva,  maestrali mljetskoplavoga kolura i prozirnost mora sa sekama, žalima i mrkjentama…
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/03/hqdefault.jpg
Đuro Muhoberac
 
Kako ga je Bog stvorio za sve, rukat i brkat svirao je mandolinu, pjevao tenora, basa i baritona i najviše od svega bio je meštar od priče, tako je znao "ošacovati" čovjeka, opisati neku situaciju, dati dijagnozu našega političkoga i ekonomskoga trenutka – a sve bez truna zloće sa cervantesovskim humorom. Smijalo se u njemu i brk i usna i oko, jednostavno nema čovjeka koji ga nije volio; za takve kažemo da su sol svijeta, da bi bez njih život kao i kruh obljutavio, da nose u sebi dobrotu i radost.
 
Oca je rano izgubio, umro je pape premlaćen u jugovojarni, nadoslužujući kao bivši domobran dok još Đuro bijaše djetić. Sirota majka dala je poslije mladića Đura na zanat, grka i opora je ta priča u njegovim ustima postala poezija gruboga teškoga rada, jednoga fellinijevskoga svijeta koji je ipak u toj mizeriji i diktaturi imao dušu, otpornost, muškost i anegdotalnu radost malih stvari; pjesme u škveru, rogača i murve, Dulčićevih vinograda i Cettineovskih ugođaja prigradske Batale sa škarima, škverovima i dobrim meštrima, kojima su Crkva, vino i žene bili jedini bijeg od socrealističke stvarnosti.
 
U Domovinskom ratu meštar je bio hrvatski vojnik, zadnje dane je snijevao da opet nadiru vojske sa petokrakama i kokardama na osamljenu kotu (u žargonu "čuku") koju on drži (iako on kao dobar čovjek nije nikoga mrzio, i u rodbini je imao poštene ljude partizane, i među prijateljima ljude raznih vjera i nacija) i brani. Imao je veliku sreću u familji, dobru ženu i valjanu djecu, zdrave i bistre unuke. Bogu hvala i u materijalnom pogledu nešto je uspio steći, njegova kuća morala bi biti uzor arhitektima kako mora u primorskim krajevima izgledati i uklopiti se u stari ambijent nova gradnja. Može biti da su mu zagorčale život i naše političke cirkusarije, osobito s lijevoga spektra, možda mu je i kredit u švicarcima nalegao na dušu, a možda je njegov život bio toliko ispunjen da ga je i Bog pozvao k sebi jer je izvršio i proživio previše toga za jednoga čovjeka. Tko će znati; znam samo da će toliki mali u očima Boga i puka biti veliki, a mnogi "velikaši" za budućnost ostati prazni i beznačajni.
Neka ti je laka hrvatska zemlje meštre Đuro.
Adio prijatelju.
 

Teo Trostmann

Povezani članci

Globalizacija – Novi svjetski poredak

HF

Imati ili biti

HF

Moj dom

HF

Probudi se, rode, dosta nam je plača!

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...