Taman kad pomisliš kako se demokracija konačno u nas ukorijenila i malo pomalo, svakim novim izborima postaje sve jača i konkretnija, dogodi se nešto neočekivano, neshvatljivo i neprimjereno samoj demokraciji, što dovodi u sumnju mnogo toga i zbunjuje mnoge građane. Po svemu što se događa zadnjih tjedana, poslije parlamentarnih izbora, nekako se čini da, nam ti izbori nisu bili niti potrebni, već je jednostavno trebalo raspisati javni natječaj za premijera, pojedine ministre, a vjerojatno i saborske zastupnike. Pitanje je samo tko bi te natječaje raspisao, tko bi postavio određene uvjete za pojedina radna mjesta, jer to više ne bi bile državne funkcije, tko bi vršio izbor između ponuđenih kandidata i kome bi oni odgovarali za svoj rad.
Svi dobro znamo, kao i oni koji nešto slično predlažu, kako je to nemoguće napraviti, baš kao i voditi politiku, bez politike, odnosno ideologije. Međutim, to je isto politika, koja nekome ili nečemu služi, ali poništava izborne rezultate i na neki način demokraciju uvodi u hibernaciju na neko kraće ili dulje vrijeme, sve pod motom ojačane demokracije. Svakim danom se stječe dojam da nas je ovo novo stanje na našoj političkoj sceni, iznenadilo i dovelo u nezavidan kritički položaj u kojem bi trebali preispitati svoje odluke i svoj izbor. Prvobitno oduševljenje, pojavom nove opcije – Most, za koju se ne može točno treći što je, jer politička stranka nije. To je nekakav konstrukt nezavisnih lista građana koji se ne mire s postojećim stanjem u državi i žele boljitak i napredak za svakog čovjeka i državu. Neki od njih su pokazali i dokazali svojim djelovanjem i ponašanjem da se to može napraviti, na lokalnoj razini, pa bi se isto tako, po njima nešto slično moglo napraviti i na nacionalnoj razini. To je lijepo zamišljeno, ali nije nimalo jednostavno i lako provesti, što se pokazalo u samom početku kod dogovora, pregovora, konsenzusa i pokušaja formiranja nove vlade.
Svima je već sasvim jasno kako izbornog pobjednika nakon ovih izbora nema, niti relativnog, a kamoli apsolutnog. Neočekivano velik broj mandata trećoj opciji – Mostu, onemogućio je dvjema najvećim političkim strankama, da se po nepisanom zakonu ciklički izmjenjuju i sa svojim satelitima, „vladaju“ jedan ili više mandata. To je na prvi pogled veliki demokratski iskorak i obećavalo je, kako nema vraćanja na staro. Posebno važan demokratski iskorak je bila mogućnost preferencijalnog glasovanja i mogućnost građanima da na izbornoj listi odaberu imenom i prezimenom kandidata kojemu vjeruju i koji je svojim radom to zaslužio, bilo u struci, obitelji, politici, društvu i zajednici. Ispostavilo se kako to nije bilo baš tako, jer je opet bilo kako se kome u konačnici svidjelo i prohtjelo. Nekoga su preferencijalni glasovi „digli“ na izbornoj listi, tako da su ušli u Parlament, dok su drugi preskočeni s podobnim kandidatima, neovisno o broju preferencijalnih glasova, o čemu je odlučio lider pojedine političke stranke.
Znači opet se igramo demokracije. Ta igra je došla do punog izražaja u pregovorima Mosta s SDP-om i HDZ-om, čime se zabavlja narod puna dva tjedna, a da se tome još niti ne naslućuje kraj, kao niti bilo kakav pozitivan učinak. Svi se svima odlično slažu. Pregovori teku po planu i iznad očekivanja su dobri i konstruktivni. Obje velike stranke sve prihvaćaju što mostaši predlažu. Dapače, to su i oni sami htjeli napraviti. To je gotovo identično u njihovim programima, baš kao da je to Most prepisao iz programa 5+, napisanog u bavarskom institutu ili pak osmišljenog na Iblerovu trgu, da ne spominjem Prnjavor. Opet i ponovno se podcjenjuju i obmanjuju građani. Svakome prosječne inteligencije, obrazovanja i pameti je jasno kako netko, nekome kupuje vrijeme i sebi pribavlja fotelje i sinekure, kojih se javno odriče.
Svima su puna usta reformi, nužno potrebnih promjena u svim resorima i segmentima. O tome i na takav način se govori od samih početaka samostalne države. Puno toga se i promijenilo. Moglo se i više da je bilo volje i načina, a ne samo zamisli. Praksa je pokazala kako svakom promjenom vlasti, sve planirano, programi rano i započeto, obustavlja se, prekida i ide iz početka ili nečemu pristupa dijametralno suprotno. Mnogi projekti se ne mogu završiti u mandatu jedne vlade. Pokazalo se kako bi bilo dobro nastaviti sve ono što je dobro i na čemu se radi, kao i da je najbolje da to dovrše oni koji su i započeli. O tome se niti ne razmišlja. Ovako je puno lakše i pragmatičnije za pojedine političare, pogotovo one koji su zakazali. Oni nisu nikom, ni za što loše napravljeno odgovorni, jer su eto, prekinuti u svom radu na nekom projektu. Tako su se godinama neki opravdavali i izvlačili, zbog mnogih činjenja i nečinjenja za vrijeme svojeg mandata.
Poslije bitke se mnogi ponašaju kao generali koji znaju kako je bitku trebalo voditi i zašto je ishod drugačiji od očekivanja. Svaki general bi prije same bitke trebao znati. htjeti i moći predvidjet tijek i ishod bitke. To nije lako niti jednostavno. Za to treba veliko znanje, respektabilne sposobnosti, multidisciplinarne vještine, osobno iskustvo, dokazana hrabrost, jake osobine ličnosti, čvrsti neprijeporan karakter, realna strategija, učinkovita taktika, povjerenje naroda iskazano na izborima, posebice preferencijalnim glasovima.
Nikako nije dobro u ime demokracije, gaziti po demokraciji i izborne rezultate marginalizirati, a izbore pretvarati u nekakvu farsu i privid slobodnog odlučivanja svakog građanina. U skladu s dobivenim izbornim rezultatima u proporcionalnom izbornom sustavu, bi bilo dobro i poželjno proporcionalno sudjelovanje u sastavljanju nove vlade i određivanju mandatara, a ne da to uvjetuje netko, bilo tko, u ime bilo koga i čega, samom svojom pojavom na političkoj sceni i trećinom osvojenih glasova dviju vodećih stranaka. Na njihovim izbornim rezultatima im treba čestitati. Ti rezultati govore da građani žele promjene. U svakom slučaju su dobro došli. Na njima je da se najprije profiliraju i odluče što su pokret, stranka, koalicija, interesna skupina, udruga ili zadruga. Činjenica je da se bez njih ne može sastaviti nova vlada, ali je i nepobitna istina da oni ne mogu voditi glavnu riječ i određivati premijera.
Najprije se moraju dokazati kao saborski zastupnici i članovi buduće vlade. Nikakve priče, nikakvi programi, reforme, dobra volja, htijenje, filozofija, svjetonazor, vjersko opredjeljenje, sustav osobnih vrijednosti, postignuća na lokalnoj razini, podrške svjetovne ili duhovne, ih ne mogu nametnuti i održati na nacionalnoj političkoj razini, osim njihova osobnog rada, zalaganja za svakog čovjeka, opći boljitak i napredak, koji će zagovarati i postići, na novim dužnostima i funkcijama.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više