Prvi značajniji poremećaj odnosa Hrvata i Srba dogodio se 1878. kada se Srbi nisu oduševili austrijskom okupacijom BiH, zemljom u kojoj su pravoslavni Srbi tada činili 40 posto stanovništva i koja bi im poslužila kao hartland za izjedanje sjevernog (Slavonija) i južnog (Dalmacija) kraka Hrvatske koja je nakon turskih ratova naličila na kruh kojemu je izjeden meki "trbuh", tj. središte. Narodnjaci Strossmayerovi bili su neugodno "iznenagjeni" i "uvregjeni" ratnohuškačkim držanjem svojih dojučerašnjih prijatelja Srba koji su čak tražili "istragu vašu ili našu" (ne misli se na detektivsku istragu, već na etničko čišćenje).
Nova država (Kraljevina SHS, pa Jugoslavija) trebala je postojati kao tampon zona, odnosno prepreka Austriji i Njemačkoj, te Rusiji za izlaz na "toplo more". Radićev pokušaj da pridobije Zapadne sile za rješenje hrvatskog pitanja nije uspio, ali je zato Kominterna odlučila da Jugoslavija treba biti federacija. Istodobno su pravoslavni krugovi suzbili želju Vatikana da sklopi konkordat sa Kraljevinom. Nakon ubojstva kočopernog kralja Aleksandra u uvjetima predratnoga stanja kultivirani knez Pavle je išao na dogovor s Hrvatima i stvaranje Banovine Hrvatske.
Dok je Norveška prošla kroz Drugi svjetski rat sa svega 10.000 poginulih (od toga 1000 deportiranih Židova i Roma), dotle je Jugoslavija imala preko milijun mrtvih, najviše Hrvatska i BiH, od čega Hrvata katolika preko 200.000. (teško je znati točan broj radi izbjeglica i nestalih). Velika Britanija sa petnaestak puta više stanovništva imala je oko 380.000 žrtava. Sve se to dogodilo jer su komunisti, velikosrbi i anglofili organizirali demonstracije 27 ožujka 1941. i propustili priliku da se rat "prespava", kao što su to učinili Šveđani i Švicarci. O socijalističkoj Jugoslaviji reći ću samo da se njezina armija pretvorila u velikosrpsku armiju, da je general JNA Branko Mamula najavio podmukli rat u svom djelu iz 1985. "Savremeni svet i naša odbrana", te da je elita stvorena negativnom selekcijom; da je u Partiji i službama prevlast imala srpska strana, te da su ekonomijom, kulturom i politikom dominirali Jugoslaveni i udbaši; da je narod bio nespreman za demokraciju i slobodno poduzetništvo. Primjera radi u Istočnoj Njemačkoj je provedena lustracija, a Zapad je u deset godina upumpao 500 milijardi dolara u njenu posrnulu ekonomiju.
Ono čime se treba danas baviti Hrvatska u prvom redu je demografija, zatim jačanje ekonomije i očuvanje strateških resursa (vode, zemlje, morskog pojasa, energetike, prometa, proizvodnje hrane), vraćanje iseljeništva i pametna imigracijska politika (jer iskustvo nas uči da se svaka raznorodna zajednica u uvjetima ekonomske krize ili rata raspada) i ono što je osnovno – pravna država i vladavina zakona bez čega se ne može formirati zdrava elita i očuvati nacionalne interese. Jedva se na izborima porazilo dr. Ivu Josipovića, nešto lakše će ići s predsjednikom Vlade Zoranom Milanovićem, ali za dubinsku promjenu trebaju jaki državnici poput pokojnog dr. Franje Tuđmana (koji ipak nije Charles de Gaulle) i kvalitetni ministri koji će znati voditi ekonomiju, školstvo i reformirati administraciju.
Ja tu osim dr. Neven Šimca (koji je radio za Francusku), dr. Slavena Letice (koji je iako superiorne inteligencije ipak bio pomalo nevjerodostojan) i dr. Tončija Tadića ne vidim veliki izbor, tim prije što dr. Davor Pavuna ne želi kao kreativac ući u politiku, koja je ipak u osnovi administrativna djelatnost. Imao sam iluzija da se postojeće stranke može reformirati ili zamijeniti novima, ali ni tu osim demagoškoga Živoga zida ništa ne vidim. A u stilu staroga Vladimira Nazora Srbima treba poručiti: "Susjede dom si svoj na svome gradi!"
Ništa ne znače krokodilske suze vojvode Tome nad 200.000 hrvatskih Srba kojima je domovina Hrvatska priznala državljanstvo i obnovila kuće, dok je Miloševićeva Srbija s njima namjeravala ojačati srpski korpus u Bosni i na Kosovu; tim istima je pružena ruka pomirnica i kroz aboliciju i kroz mirnu reintegraciju istočne Slavonije. Uostalom i 300.000 Hrvata iz Bosanske Posavine, Srednje Bosne, Banja Luke i Sarajeva je otišlo u Hrvatsku i inozemstvo, bilo da su protjerani, bilo da su tražili bolji život ne želeći biti manjina na rodnom ognjištu. U budućnosti će biti važnije pravedno i dugoročno rješenje za BiH, pitanje demografije i imigracije, pitanje ekonomije, pitanje pravne države i moralne i duhovne obnove (što je nemoguće bez poštivanja drugoga i jasnog sagledavanja prošlosti). Za Hrvatsku je primaran odnos sa BiH, državom triju naroda koja je naš geopolitički sijamski blizanac, za Hrvatsku su važne i druge države okruženja: Mađarska, Austrija, Bugarska, Albanija te Turska koja prelazi 80 milijuna stanovnika i na žalost želi igrati geopolitičku ulogu u jugoistočnoj Europi.
Ako Srbija želi u EU-a tada joj se jasno nameće obveza – pošten odnos prema prošlosti, povlašteni odnos hrvatskih roba i usluga i razriješenje imovinsko pravnih odnosa umjesto ratne odštete, naravno i prava Hrvata u Vojvodini. Sličnost jezika može olakšati suradnju u kulturi, posebno u kinematografiji i književnosti. A na Srbiji je da odabere kojem tipu civilizacije pripada i koje su joj vrijednosti primarne. To se nas više ne tiče, baviti se jedni drugima podsjeća na ljude koji nakon lošega braka još uvijek nalaze motiv za mržnju i međusobno optuživanje, kontraproduktivno gubljenje vremena i energije u svađi, umjesto da se bavimo sutrašnjicom i realnim problemima današnjice. Ja osobno smatram da EU nije dovoljno pomogla kod poplava i požara, smatram da se ne znamo kao Mađari jednodušno (osim kod pitanja Savudrijske vale) zauzeti za svoje interese, smatram da treba izaći iz feudalno dudekovskoga mentaliteta ili još goreg Matana i jarana rodijačkog "snađi-se-druže" drpanja i da moderni ljudi koji su željeli našu Hrvatsku državu trebaju zamijeniti vječite kadrove za sva vremena i sve sustave.
Neka priliku damo ljudima iz gospodarstva, iz emigracije, braniteljima, mladima… Kada to podrži EU tada ću joj vjerovati da je dobronamjerna i kulturna država, a ne puka ekonomska asocijacija koja sa svojih stotinu birokratskih glava ne zna plivati u vanjskoj politici; koja je još uvijek mali od kužine u velikoj politici, malo veća Austro-Ugarska, amerikanizirane kulture i mladeži.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više