Uz podizanje spomenika orjunaškom i jugokomunističkom zločincu Miljenku Smoji u Splitu
Prošle smo se godine podsjetili stote obljetnice zločinačke i terorističke organizacije ORJUNE (1922. – 2022.). Koliko god je organizacija u praksi, u standardnom obliku danas uglavnom nestala, njen duh i danas živi. I na sve moguće načine pojavljuje se u javnom, političkom, kulturološkom i brojnim drugim oblicima javnoga života. Ponajprije u okrilju tzv. lijevo-liberalnih opcija, napose protuhrvatskog – jugosrpskog i komunističkog predznaka. Posebice u vrijeme Plenkovićeve vladavine nad Hrvatskom. Povod za ovaj prilog postavljanje je spomenika jednom od najvećih orjunaša – Miljenku Smoji u Splitu, gdje je pred sto godina i utemeljena. Otkrivanju spomenika ovom hrvatskom veleizdajniku nazočila je splitska politička antihrvatska elita na čelu s gradonačelnikom Ivicom Puljkom. Ovdašnji antihrvatski mediji iscrpno su, blagonaklono i sa velikom empatijom izvijestili javnost o tom tobože važnom događaju za hrvatsku kulturu grada Splita i Hrvatske?! Bez srama i bilo kakvoga znanja o toj zločinačkoj organizaciji i samom Smoji. Kao, eto konačno se daje zahvalnost ovom značajnom Splićaninu za njegova (ne)djela. Nazdravlje! Stoga sam smatrao da bi nešto više trebalo reći o toj organizaciji i samom Smoji. O Orjuni se pisalo malo i sporadično. Napose, s razlogom u bivšoj Jugoslaviji. A uglavnom se pisalo u kontekstu različitih povijesnih tema. Najznačajnije knjige koje na sustavan način govore o Orjuni i Smoji, su ove: Ivana J. Boškovića: ORJUNA – Ideologija i književnost, Zagreb, Sveučilišna naklada Zagreb, 2006. i Joška Čelana: Spomenik izdaji – Nova Orjuna, prilozi za životopis Miljenka Smoje, vlastita naklada, Split, 2008., kojima sam se, među ostalim izvorima, služio u izradi ovoga priloga.
Orjuna = velikosrpstvo
Dakle, što je zapravo Orjuna? Prije prikaza njene povijesti i današnje opstojnosti valjalo bi podsjetiti na neke događaje i pojave političke i kulturne povijesti iz XIX. i početka XX. stoljeća, koje su, na izravan ili neizravan način, utjecale na pojavu te ideologije u teorijskom i praktično političkom pogledu na hrvatskim prostorima. Tek taksativno: Gajev Ilirski pokret (1835.) pod kojim se stvarao program kulturnog povezivanja južnoslavenskih naroda; Načertanije Nikole Garašanina (1848. o vanjsko političkim ciljevima Kraljevine Srbije u svrhu dominantne srpske uloge na južnoslavenskim prostorima); knjiga srpskoga jezikoslovca Vuka Stefanovića Karadžića Kovčezić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona u kojoj je dominantna misao pod sloganom: Srbi svi i svuda; dogovor hrvatskih i srpskih lingvista (1850. u Beču) na temu ujedinjavanja književnih jezika Slovenaca, Hrvata i Srba; pogrješno i naivno jugoslavenstvo đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera (od 1850. do 1894.) naklonjenog slavenskoj i južnoslavenskoj ideji u svrhu osnivanja savezne države Južnih Slavena; Hrvatsko srpska koalicija (1906.-1918.) vodeći politički savez pod vodstvom Frana Supila i Svetozara Pribičevića o potrebi bliske političke suradnje između Hrvata i Srba i stvaranja političke zajednice; Sarajevski atentat (1914.) – pod parolom jugoslavenstva srpsko svojatanje Bosne i Hercegovine; Krfska deklaracija (1917.) ugovor između Vlade Kraljevine Srbije i Jugoslavenskog odbora o stvaranju države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca; osnutak Kraljevine SHS (1. prosinca 1918.) – hrvatske guske u magli – pod kišobranom srpske kraljevske dinastije Karađorđević; petoprosinački masakr (1918.) na trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu protiv ulaska Hrvatske u Karađorđevićevu Kraljevinu. Jedan od ključnih ljudi masakra bio je tadašnji šef zagrebačke žandarmerije Grga Anđelinović. Nakon masakra, u jugoslavenskoj Narodnoj skupštini, izjavio je: Ja se s tim krvavim rukama ponosim, kao uvjereni jugoslavenski nacionalist imao sam dužnost tu pobunu ugušiti. Grga Anđelinović bit će jednim od najznačajnijih sudionika orjunaškog pokreta i same organizacije. Na neki način njen spiritus movens.
Osnutak zločinačke Orjune
Skupom u Splitu 23. ožujka 1921. utemeljena je Jugoslavenska Napredna Nacionalna Omladina (J.N.N.O. ) koja je isticala kontinuitet s predratnim omladinskim pokretom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, poglavito u uvjerenju da je jugoslavenstvo jedino u mogućnosti sačuvati novonastalu državu SHS od svih vrsta ugroza. No, dok je predratno omladinsko jugoslavenstvo donekle uvažavalo nacionalne i kulturne posebnosti nacionalnih zajednica, novo orjunaško jugoslavenstvo bilo je utemeljeno na negaciji svakog nacionalnog obilježja. Glavni protagonist predratnog jugoslavenstva s hrvatske strane bio je hrvatski književnik i publicist Milan Marjanović (1879. – 1955.) koji je u Rijeci 1913. pisao o narodu koji nastaje, odnosno o organiziranju jednonacionalne smjese u jednu naciju koja će potpuno nijekati dosadašnje specifičnosti razvoja nacionalnih identiteta, jezik, kulturu, tradiciju. Marjanović je djelovao u periodici napredne omladine, Napredne stranke i Hrvatsko-srpske koalicije. Toj su ideologiji s hrvatske strane podlegli i jedan Ivan Meštrović umjetničkim modeliranjem ličnosti iz srpske povijesti – skulpturama Kraljevića Marka i palih kosovskih junaka, Ivo Vojnović dramama: Smrt majke Jugovića i Lazarevo vaskresenje i drugi. Jedan od značajnijih imena s hrvatske strane Niko Bartulović (1890.-1945.) na slikovito poetski način izražava to novo osjećanje:
A mi ovamo, sa plavog Jadrana,
Gdje goli krš cvate, umjesto ruža,
Slavjanstvo hoćemo, sve od Japana
Do posljednje hridi kod Palagruže!
Hoćemo slogu, snagu i ponos,
Mi, djeca sunca, mora i vjetra,
I čekamo vjerno – jer doći mora!
Našega kralja, našega Petra.
Sa srpske strane valja spomenuti poznatog geografa Jovana Cvijića ( 1865.-1927.) koji je sve Južne Slavene od Istre do Makedonije nazivao Srbima, a njihov jezik srpskim.
Novi Statut – jedan narod, jedna država, jedna stranka, jedan vođa
U svibnju 1922. dolazi do organizacijskih promjena i usvajanja novoga Statuta organizacije i promjene imena. Umjesto J.N.N.O. pojavljuje se na pozornici novo-stara organizacija – Organizacija jugoslovenskih nacionalista, skraćeno ORJUNA. U svojoj doktrini ništa se, osim novoga imena, nije promijenilo. U historiografiji Orjuna je definirana kao ekstremno nacionalistička, šovinistička i teroristička organizacija, koja je pod krinkom jugoslavenstva vršila nasilje nad svima onima koji su vodili borbu za socijalno i nacionalno oslobođenje. Za Ivu Banca Orjuna je bila otvorena teroristička unitaristička organizacija čiji su članovi upotrebljavali fizičko nasilje protiv političkih protivnika i otvoreno zagovarali ukidanje parlamentarizma, sprječavanje društvene revolucije, diktaturu jugoslavenskih nacionalista, možda pod kraljevskom zaštitom (?), s očitim sličnostima prema fašističkoj squadri, a sam Pribićević – idejni vođa uvijek spreman da nad neprijateljskim revolucionarno-boljševičkim i nacionalno separatističkim taborima isuče sablju prisile. (Ivo Banac: Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Globus, Zagreb, 1988. str. 180.) Kako ističe Banac zagovarali su model države pod zaštitom kraljevskog dvora u duhu: jedan narod, jedna država, jedna stranka i jedan vođa. Cyprian P. Blamires u svojoj Enciklopediji svjetskog fašizma iz 2006. predstavlja Orjunu kao najizrazitiji fašistički pokret u Jugoslaviji.
Orjuna je u Hrvatskoj od samoga početka na prvo mjesto stavila borbu s hrvatskim separatistima i veleizdajnicima u koje su dakako spadali svi oni koji nisu prihvaćali unitarističku jugoslavensku državu. Tu je na prvom mjestu bio hrvatski pokret otpora predvođen Stjepanom Radićem i Hrvatskom seljačkom strankom. Potom Hrvatska stranka prava i Hrvatska zajednica. Ali, isti stav imali su i prema komunistima. Tako je Orjuna pokazala pravo lice nakon ubojstva stvaraoca Obznane, ministra Draškovića, godine 1921. u Delnicama. Pod parolama Slava Draškoviću, Smrt komunistima u Plinarskoj ulici u Splitu došlo je do obračuna u kojemu je bilo dvadesetak ranjenih. Za krvoproliće su isključivo okrivljeni komunisti, te ih je dvadesetak uhićeno. Posebno agresivnu narav u tome pokazao je čuveni Grga Anđelinović. O sukobu u Plinarskoj ulici u Splitu svjedoči spomen ploča podignuta 1988. godine. Kao i sve druge političke stranke i organizacije Orjuna je ukinuta 1929. godine kraljevim ukazom o uvođenju Šestosiječanjske diktature. Prijelaz S. Pribičevića u oporbu 1925. i formiranje Seljačko demokratske koalicije s Radićem 1927. Orjuna postupno počinje gubiti organizacijski značaj, što dakako ne znači da njena ideologija nije ostala duboko ukorijenjena u brojno tadašnje članstvo, sljedbenike i političke stranke. No, tajna ruka kraljeva dvora, a kasnije četnička Draže Mihailovića pa i Josipa Broza udomila je najveći dio njenih pripadnika. Sve u svoje vrijeme! Nisu poznati podaci o broju članova organizacije. U tzv. zlatno doba Orjune, između 1922. i 1925. godine, brojila je oko sto tisuća članova. Najbrojnija organizacijska struktura u Hrvatskoj bila je u Dalmaciji s oko 50 organizacija. Prema Orjunašima Dalmacija je tobože prva i najdublje osjetila i prihvatila ideje jugoslavenskog jedinstva i zajedništva. Ideolozi Orjune sebe su smatrali čuvarima državne sigurnosti, a pod jugoslavenstvom su prikrivali odanost kralju i velikosrpstvu. Glavno glasilo Orjune bio je list Pobeda čiji je idejni pokretač bio Berislav Angjelinović, poznat po nadimku batinaš. Godine 1922. ubio je pravnika Marka Zovka, 1924. pravnika Šnidaršića. Te iste godine u Trbovlju i dva hrvatska radnika. Osim Pobede izlazili su, uz obilatu pomoć kraljevskog dvora i listovi: Pokret jugoslovenskih nacionalista, Jugoslovenski glas Splita, Krik iz jama iz Splita, Vidovdan iz Novog Sada, Princip iz Subotice i Orjuna iz Ljubljane. Na Vidovdan 1924. Orjuna je proslavila junački čin ubojice Gavrila Principa i velikosrpske terorističke organizacije Mlada Bosna, kojom je u ime srpskog imperijalizma i tzv. prava Srba na cijelu Bosnu rukovodio Slobodan Dimitrijević – Apis. Na našu žalost u tom se gnijezdu našao i poneki, po rođenju, Hrvat! Ivo Andrić. Po rođenju, dakako!
Šantićeva Naša pesma – himna ORJUNE
Orjuna je imala i svoju himnu. Himna Orjune bila je pjesma Alekse Šantića: Pesma Orjune ili Naša pesma.
//K’o val Jadrana, k’o ognjen zmaj,/Svi jednim letimo letom!/Tamo, na Vrhu, gde trepti Sjaj,/Vile nas čekaju s cvetom…// Viši od svije,/ Ono nije breg!/Tu nek se vije/Naš divni steg!// Svetlu k’o sunce, k’o slave bog,/Sa svake brazde i pluga,/Pesmu Jedinstva i Bratstva svog/Pevajmo deco Juga!// I sve dok leti/Za vekom vek,/Nek se taj sveti/Razleže jek!// U svemu besu dušmane“!/Tu nećeš čadore peti/Jer boj se večno onoga, boj,/Što sviknu bez jada mreti!// Ta zemlja cela/Sveti je Breg,/Gde carskih dela/Vije se steg.// Ova je gruda rodila nas,/Ovde je naše Vrelo./U bojnih truba kad jekne glas/Svi ćemo poći smelo,// Ko hučno more,/Ko sev i grom,/Na zvezde gore/Za mili Dom!//
Od značajnih imena Orjune valja spomenuti Svetozara i brata mu Milana Pribičevića, Grgu i Berislava Angjelinovića, Dobrosava Jevđevića, Kostu Pećanca, Iliju Trifunovića Birčanina, Đuru Vilovića, Niku Bartulovića, Mirka Koroliju, Ćiru Čičin Šaina, Sibu Miličića, Ivu Lahmana, Ljubu Leontića, Edu Bulata, Uroša Bijelića…., od kojih je većina za vrijeme Drugoga svjetskog rata ušla u sam vrh četničkog pokreta, predvođenog đeneralom Dražom Mihailovićem.
Ideologija i praksa u duhu jugoslovenstva (velikosrpstva)
U najboljoj knjizi o ovoj zlogukoj organizaciji, pomalo neshvatljivo prešućivanoj u našoj javnosti, Ivan J. Bošković: ORJUNA – Ideologija i književnost, na temelju tekstova i proglasa, napisa, književnih i inih radova daje osobnu kartu Orjune, koja ni dandanas nije izgubila na aktualnosti. Na prvo mjesto Bošković stavlja rasno jugoslavenstvo koje je uzdignuto na razinu religije, pri čemu postoji samo jugoslavenska nacija. To jugoslavenstvo ima jedinstveno državno ime, jedinstveno pismo i književni jezik, povijest i zastavu. Orjunaši veličaju vidovdanska etička načela države, srpstvo i srpske pobjede, nacionalni i ratni prestiž Srbije, pozivajući se na srpske uspjehe u balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu. Dakako, nisu zaobiđeni ni porazi, poput Kosovske bitke, koji se u najboljem srpskom duhu laži – identitetu nacije – obilježavaju kao pobjede. Orjunaši se diče odanošću kralju i dinastiji. U tom su smislu imali trajne veze s Narodnom odbranom, Udruženjem četnika i Vojskom za što su bili izdašno financirani od kraljevskog dvora, pa čak nakon Šestosiječanske diktature 1929. U tom duhu ističu slobodarstvo Srbije i prijestolnice Beograda nad služničkom Hrvatskom i negostoprimnim Zagrebom: Stoga, umjesto Za-„greb“ narodne slobode i jugoslovenstva, treba da postane sunčani beli grad slobode, jedinstva i kulture, kao što su to dva bela sunčana grada: Beograd i (jugoslovenski) Split. (str. 129.) Nijekanje i otpor prema Zagrebu kao središtu hrvatstva vezan je uz njegov otpor i branu protiv monarhističkog jugoslavenstva, zapravo velikosrpskog i dinastičkog hegemonizma. U svojoj mržnji o Zagrebu govore kao gradu cinika, gradu-zla, gradu koji zaražuje, gradu u kojem vlada ropski austrijski duh i zadah frankovštine i radićevštine. Hrvatski izdajnik Ivo Andrić tako zbori o Zagrebu: Zagreb je najbjednije mjesto u Hrvatskoj, crvotočni i alkoholični grad, gdje se za godinu dana postaje životinja, bestia zagrabiensis. Tako su orjunašima mete HRSS, HSP i HZ (Hrvatska zajednica). Svoju mržnju prema Zagrebu Andrić je prosuo i na Stjepana Radića. Tako je Andrić nakon uspjeha Stjepana Radića na parlamentarnim izborima 1923. u pismu književnici Zdenki Marković, među inim napisao: Ujedinjenje valja provesti ponovno, ono prvo je, bar za Zagreb, bilo prejeftino, a platićemo ga mi ili taj Stjepan Radić i fukara koja je oko njega kao rulja seoskih pasa oko slepca. (Detaljnije: Davor Kristić: Ivo Andrić – Kronika jednog beščašća, Despot Infinitus, Zagreb, 2021.) Prema Stjepanu Radiću gaje odbojan i omalovažavajući stav zbog njegove obrane hrvatskih nacionalnih interesa i prava na samostalnu državu. Uz Radića s vremenom demoniziraju i Antu Trumbića, kojega upozoravaju od kuda mu pravo da Dalmaciju trpa u tu posebnu hrvatsku državu pogrdno ga nazvavši lašcem. (str. 140./141.) S ponosom podržavaju tzv. jezično rješenje, koje je 1913. predložio vodeći srpski književni kritičar Jovan Skerlić, prema kojemu bi Srbi odustali od ćirilice u zamjenu za hrvatsko prihvaćanje istočnoga narječja. Tih godina u tu su mrežu naivno uskočili Augustin Ujević, Ulderiko Donadini, Miroslav Krleža, A. B. Šimić, Gustav Krklec, August Cesarec, ali i dio autora iz trajnog uvjerenja, poput Đure Vilovića, Nike Bartulovića, Sibe Miličića… Ovi potonji su kasnijih godina uglavnom završili u četničkim redovima. Niko Bartulović, Đuro Vilović (1898.-1958.) i Vladimir Predavec (sin ubijenog predratnog potpredsjednika HSS-a Josipa Predavca (1844.-1933.) kao Hrvati sudjeluju na Svetosavskom kongresu u selu Ba 1944., na kojemu je oko 300 delegata iz svih krajeva Jugoslavije, pretežno Srba, usvojilo Rezoluciju kojom se predviđa obnova Jugoslavije kao parlamentarne monarhije s tri upravne jedinice: Srbijom, Hrvatskom i Slovenijom?! Bio je to (četnički) odgovor na poruke II. zasjedanja Avnoja. O otrježnjenju lakomislenih Hrvata valjalo bi napisati puno veći prilog od ovoga teksta. Orjunaši su stalno naglašavali primat Skerlića i srpskih pjesnika/pisaca nad hrvatskim. U tom smislu posebno su se okomili na A. G. Matoša. Negativan i ružan odnos imali su i spram Katoličke Crkve i klera koje su nazivali gomilom lešinarske truleži. Na vrhu neprijatelja bili su i komunisti, ali i Židovi koje pogrdno nazivaju ćifutima: Preziremo židovluk (semitizam) koji se ispoljuje kao framasunstvo i klerikalizam u religiji, materijalizam u znanosti, jer je to sve anacionalno i amoralno. (Pobeda, IV/ 1924., br. 37. str.4.)
Stara ORJUNA kontra Radića i Trumbića – Nova ORJUNA kontra Tuđmana
Ideje i duh ove antihrvatske zločinačke organizacije nisu nikada prekinute. Koliko god u organizacijskom smislu ona ne postoji (?!), njen duh i poruke i danas djelatno funkcioniraju preko niza dobro poredanih i pozicioniranih novinara, pojedinaca u njihovu novinarskom udruženju, novinama, tjednicima, televizijskim kućama, kod tzv. spisatelja, političara, djelatnika u različitim anacionalnim udrugama, političkih i inih analitičara, javnih komentatora i sl. Uz veoma dobru umreženost, koja duboko zadire u REGION– kao novi nazivnik za integralno jugoslavenstvo ili velikosrpstvo; međusobno si dodjeljuju nagrade, državna priznanja i odličja, sredstva za različite projekte – honorare, uhljebljivanja, prostor na javnoj sceni. Najčešći sadržaj je: kako na što prepoznatljiviji način što više oblatiti Hrvatsku i hrvatski narod prokazujući i današnju hrvatsku državu kao nacionalističko-ustašku, stalno potencirajući i izmišljajući njen tobožnji zločinački karakter od prenaglašavanja srpskih žrtava tijekom Drugoga svjetskog rata do potpunog zanemarivanja hrvatskih žrtava tijekom 70 godina trajanja jugoslavenskih država pod srpskom dominacijom. U taj sustav spretno je svrstan Domovinski rat i hrvatski branitelji. U toj ideologiji, uz stare spomenute obrasce, javljaju se i novi: pozicioniranje Hrvatske u prostore regiona, što je drugo ime za bivšu Jugoslaviju, omražavanje drugih mogućih prirodnih saveznika Hrvatske, razvijanje svekolike suradnje sa Srbijom u kojoj se naglašavaju raznorazne prednosti, zaboravljanje srpskih ratnih zločina i naknada šteta, bezuvjetna podrška ulasku Srbije u članstvo EU. Puno toga je na tragu drugog srpskog Memoranduma koji je pažljivo odabrao načine povratka svega izgubljenog u izgubljenim ratovima. Sve te silne udruge, udruženja, stranačku infrastrukturu, glasila itd., plaćaju hrvatski građani mnogo više od onih koji zastupaju hrvatske nacionalne interese. Upravo je i zbog toga poznavanje ideologije Orjune – stare i nove, važno za prepoznavanje njenih pojavnih oblika, a napose kratkoročnih i dugoročnih ciljeva te podupiratelja. Za ilustraciju prepoznavanja te ideologije u novim uvjetima izabrali smo lik i djelo Miljenka Smoje.
Miljenko Smoje: Slobodan Milošević je “naš čovik”!
Najznačajnije ime orjunaške ideologije u ondašnjoj Jugoslaviji sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća i sve do smrti 2005. bio je Miljenko Smoje – precijenjeni novinar i dvojbeno vrednovani književnik. Veoma poticajnu knjigu o toj osobi napisao je Joško Čelan: Spomenik izdaji – Nova Orjuna – prilozi za životopis Miljenka Smoje. Njegov lik i djelo vezuju se ponajviše uz tvrdo jugoslovenstvo, orjunaštvo, prosrpstvo i antihrvatstvo. Već sedamdesetih godina kada se javlja pokret hrvatskih proljećara u borbi za pravedan status Hrvata i Hrvatske u ondašnjoj državi, protagoniste Hrvatskog proljeća nazivlje: baštardani pasi – (miješani, križani, musavi – psi). Pa počujmo ovog književnika: Ono između dva rata „reže“, a u doba Hrvatskog proljeća „mišaju se“ (spolno opće) s našon revolucijon. Malo tko je od književnika na ovim prostorima toliko hulio na katoličanstvo, katoličku ikonografiju, kler i vjernike. Papu Benedikta XVI. nazivao je kabadahijom poručujući mu da ga čeka s bejzbol palicom. U svjetonazoru uvijek je bio obuzet tzv. hrvatskim nacionalizmom, ljubitelj svega srpskog od formiranja prve do kraja druge Jugoslavije. Inzistirao je na državnom obilježavanju 1. prosinca (1918.) dana proglašenja Kraljevine SHS i u bivšoj jugoslavenskoj zajednici. Njegova domovina je uvijek bila Jugoslavija, uža Dalmacija, a Hrvatska nikako. Malo tko je u Hrvatskoj, osim velikosrba i četnika, toliko zagovarao imperijalistički san srpskog vožda Slobodana Miloševića, kao Smoje.
Godine 1988. kada su svi normalni i čestiti ljudi znali kamo smjera Miloševićev velikosrpski projekt, Smoje poziva građane Splita, ali ih i kudi, što se nisu odazvali mitingu u Kragujevcu, na kojemu je veličan njegov Slobo, ili kako ga je zvao naš čovik. U beogradskim krugovima, ali i orjunaškim i velikosrpskim u Hrvatskoj, ne zaboravljaju takve Smojine darove. Smoje je bio najvatreniji pobornik gušenja albanske pobune na Kosovu, tražitelj hapšenja Azema Vlasija, čovjek koji je ismijavao zahtjeve i nesreću albanskih rudara te podršku Slovenaca njihovim pravednim zahtjevima. Njegova voljena Leposava će stoga bojkotirati kupovinu slovenske robe?! Jednako tako, ovaj hvaljeni književnik i novinar će podupirati jogurt revoluciju u Vojvodini i Crnoj Gori. Sve za Slobu – našega čovika. Demokrat Smoje kaže: Ka’ da je narod mona, pa je tek tako misecima već vika kontra Vlasija! I šta ćemo sada s onima koji su ga žestoko branili? I što ćemo s onima koji su kontra uvođenja izvanrednog stanja na Kosovu? prijeti Smoje. Cijelo vrijeme uzdizao je na pijedestal obrane njegove Jugoslavije (Srboslavije) ratnog zločinca Veljka Kadijevića i tzv. JNA. Rado se družio s poznatim jugosrpskim ubojicom Simom Dubajićem, koji je u intervjuu Peri Zlataru za tjednik Globus (3. veljače 1995.) izjavio, da je ponosan što je na Kočevskom Rogu sudjelovao u ubojstvu 30 000 ustaša, ali mu je žao ako je među njima bio pokoji četnik!? Novu slobodnu i demokratsku Hrvatsku nije mogao smisliti. Kao ni glavni grad te države – Zagreb. Njenog prvog predsjednika dr. Franju Tuđmana nazivao je poglavicom. Nije prežalio što na grbu hrvatskog kluba Hajduk više nema crvene zvijezde. Iz Splita i Hajduka protjerao je u emigraciju jednog od najvećih Hajdukovih igrača Antu Žanetića (1936.-2014.) zbog njegova hrvatstva i protivljenja nametnutim sukobima bilih i plavih te gradova Splita i Zagreba. Žanetić je Smoju nazivao splitskim izrodom, četnikom i orjunašem. Organizatori proslave stote obljetnice Hajduka zaboravili su Žanetića pozvati na nju ali nisu na nju zaboravili pozvati Budimira Lončara koji je u najtežim trenucima za opstojnost hrvatskog naroda i države tražio u UN zabranu naoružavanja Hrvatske – kako bi se obranila od okupatora?! Smoji je život bio umrežen sa svim onim snagama koje su istinski mrzile Hrvatsku, veličale Jugoslaviju, Srbiju, Beograd i srpsku mitologiju na ovim prostorima. Mogli bi naširoko pisati o sukobu sa Danielom Marušićem na snimanju i oko snimanja televizijske serije Malo misto. Marušič je svojevremeno izjavio da Smoje i on nisu bili na istoj strani – niti politički, ni ideološki, a pogotovo ne nacionalno. U zaključku bi trebali reći: Spomenik Miljenku Smoji u Splitu najveća je hrvatska sramota od stjecanja samostalnosti; Spomenik Miljenku Smoji spomenik je srpskom ratnom zločincu Slobodanu Miloševiću i jugosrpskim aspiracijama na Hrvatsku; Spomenik Miljenku Smoji spomenik je ideologiji jugoslavenstva i velikosrpstva; Spomenik Miljenku Smoji spomenik je JNA i Titovoj zločinačkoj Jugoslaviji; Spomenik Miljenku Smoji spomenik je svima onima koji mrze Split, Zagreb, Hrvatsku i njenu samostalnost; Spomenik Miljenku Smoji slika je Hrvatske pod vodstvom hvarskog orjunaša i udbaškog gojenca Andreja Plenkovića. Jer, Grgu Anđelinovića i Miljenka Smoju dostojno zamjenjuje taj prozirni i bezlični dezerter, antihrvat – Andrej Plenković. Po rezultatima mnogo gori za hrvatski narod i državu od svojih prethodnika.
