Cilj je zatiranje jedinstvene i izvorne kršćanske kulture Zapada, monolitne tradicije i DNK identiteta njegovih naroda
Problem srbijansko-turske agresije “turbo-folka“ na hrvatski narod i državu, jest problem šireg spektra specijalnog rata koji se u cijeloj Europi provodi kroz kolonijalističku i rasističku “multikulti“ ideologiju s ciljem zatiranja jedinstvene i izvorne kršćanske kulture Zapada, monolitne tradicije i DNK identiteta njegovih naroda. Kolonijalne države poput Britanije, Sjedinjenih Država i Carske Rusije uvijek su se trudile oko nametanja svojih modela mišljenja kod svih osvojenih naroda. Tako je nastajao “multikulturalizam“ izmiješanih utjecaja protiv izvornih nacionalnih kultura suverenih država i naroda. Tu kulture ne postoje jedne pokraj drugih u odvojenim državnim sustavima, nego bivaju izmiješane kao salata. Sve treba izmiješati: kulturnu glazbu i subkulturnu glazbu, religiju kršćanstva s religijama islama i drugih istočnih nerazvijenih kultura i civilizacija, granicu Bliskog Istoga treba prebaciti u Europu, a Europu se mora ugušiti tako da od njezine katoličke razvijene civilizacije ne ostane NIŠTA!
Kulturu i civilizaciju Zapada se srozalo i dalje se srozava na razinu najbrutalnijeg primitivizma zaostalih naroda! U tom kontekstu treba promatrati promicanje obnove “turbo-folka“ u Hrvatskoj preko nekakve četnički deklarirane “superzvijezde“ Aleksandre Prijović, recikliranje četničke “Lepe Brene“, Arkanove Cece i ostalih elemenata javne septičke jame Bliskog Istoka, u paketu s općom tolerancijom prema raznim četničkim ispadima. Kada je Britansko Carstvo u suradnji sa Sjedinjenim Državama godine 1918. godine dalo okupirati Hrvatsku kroz razne ilegalne jugoslavenske odbore (o čemu je niz članaka napisao dr. Milan pl. Šufflay, a o toj okupaciji je 1932. g. u pismu Seaton Watsonu točno tako govorio i Vlatko Maček osobno!)[1] u Hrvatsku je protiv načela zapadne kulture unesen princip Orijenta (“Velikog Orijenta!!) s kojim se preko zaostale Srbije u Hrvatskoj počeo uvoditi islamizirani Balkan, kasniji Zapadni Balkan, i tako se Hrvatsku srozalo na razinu istočnjačke satrapije. U svemu tome agresija s “turbo muzikom“ do prvog vrhunca je došla u komunističkoj Jugoslaviji, a sada se s tendencijama rastakanja nacionalne kulture u Hrvatskoj takav utjecaj provodi iznova i to s punim intenzitetom. Da ne bismo morali slušati gluparije o “teorijama urote“ prilažemo drevni citat o subverzivnom rušenju država pomoću – urote, specijalnog rata:
U drevnom udžbeniku vojnih akademija između ostalog čitamo ove retke: “…Planovi i programi za nanošenje štete neprijatelju nisu ograničeni propisanom metodom. Ponekad moramo od njega odvući pametne ljude i ostaviti ga bez savjetnika. Ili poslati izdajice u njegovu zemlju da ruše njegovu upravu. Ponekad se moramo poslužiti lukavim prijevarama…(…) Ili mu podariti razuzdane glazbenike i plesače da promijene njegove običaje. Ili mu stavimo na raspolaganje lijepe žene da ga izbezumimo…“ (Sun Tzu, “Umijeće ratovanja“, str. 157, ČGP Delo, Ljubljana, 1982.)
Sve to događa nam se u vidu prostačke “glazbe“ s Istoka, obnovom četništva u Hrvatskoj pod utjecajem nacionalsocijalističke Srbije (“svi su nastali od Srba“, dakle, “rasa je sve“, “Srbija iznad svih“) i kroz “multikulti“ invazije nekrštenog azijskog i nekrštenog afričkog stanovništva na Europu, koji pogađa i Hrvatsku.
Koji je cilj svega toga? Cilj je zatiranje hrvatskog originalnog zapadnjačkog identiteta i uništenje njegove stvaralačke i privredne snage, s konačnim potpunim brisanjem državnog suvereniteta, koji je sada samo formalan, a uskoro ga pod tim uvjetima više ne će ni biti, jer ga nitko ne štiti!
Kriminalni utjecaj kao identitet
Ono što me neugodno pogađa jest činjenica da znatan broj Hrvata ne pozna kulturni krug u kojem je ponikao: stoljeće srpske balkanske okupacije od 1918. i ratova do 1995. onemogućilo je slobodno kruženje obrazovnih informacija i, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, okupatorske četničke (1918.-1945.) pa zatim komunističko-četničke silnice (od 1945. do danas) svojom promičbom oblikovale su masovno uvjerenje o pripadnosti Hrvatske balkanskom kulturnom krugu, pa je znatna masa Hrvata u tu glupost i povjerovala.
Obrazovni sustav u oslobođenoj Hrvatskoj nakon 1995. g. hrvatskoj mladeži propustio je naglašavati da je Balkan u stvarnosti krug koji je bio pod osmanskom okupacijom, da Srbija svoje kulture, vlastitog književnog jezika i same državne tradicije nije ni imala, te je cijeli taj krug na kulturnom Zapadu, posebno u Austro-Ugarskoj, bio poznat kao Bliski Istok, a Bliski Istok je u duhovnom smislu oznaka islamiziranog duhovnog prostora u kojem je razvoj kulture i civilizacije zastao na jednoj nižoj razini duha, preko koje nije mogao ići, jer mu religijski temelj nije dopuštao unutarnji, veličanstveni razvoj Duha kakvog pozna samo civilizacija Zapada.
Glavni uzrok koji je Hrvatsku dovelo do njezinog urušavanja glazbene i svake kulture jest sedamdesetogodišnja srpska okupacija hrvatskih geografskih prostora i strašne žrtve koja je ona izazvala, pa se hrvatski nacionalni identitet nije mogao razvijati samostojno, bez balkanskih utjecaja, tako da je srednjoeuropska Hrvatska, koju Balkan tj. Turci nikada nisu osvojili, pod srpskom turciziranom sviješću i okupacijom počela biti pretvarana u Balkan i nazivana je područjem Balkana, što je prva podla laž pseudocivilizacije i tzv. Zapada koji nas je radi svojih kolonijalnih pobuda želio vidjeti na zapadnom Balkanu (o čemu sada ovdje ne će biti riječ).
Još u svojim djelima A. G. Matoš je Hrvatsku nazivao posljednjom zemljom zapadne Europe, što znači da je on kao jedan od relevantnih svjedoka povijesti vremena neposredno prije srpske okupacije, iz prve ruke znao da je Hrvatska prožeta isključivo baštinom zapadne civilizacije. K tome je Matoš bio i glazbeni kritičar. A etnomuzikolog Milovan Gavazzi u svojim “Izabranim radovima s područja glazbe (1919.-1976.)“ govori upravo o tome da je glazba Srbije i zemalja koje su se nalazile pod turskom vlašću, “…koja se najčešće stavlja pod oznaku “istočnjačkoga”, “tursko-orijentalnog” karaktera (i to bez daljnjeg diferenciranja, a živo se osjeća da bi to bilo potrebno), doista po izvjesnim svojim obilježjima upućuje na Orijent. (…) Jače je ovaj tip doista zastupan po ‘varošima i varošicama’ (gradovima i gradićima, prim. e. č.) gore spomenutih zemalja, nego na samom selu, u koje je teže prodirao i potiskivao starije tradicije…(sic!)“ (str. 84.) Čisti folklor sela opirao se poturčivanju glazbom čak i u Srbiji! No, budući da je primitivni cincarski sloj srbijanskih gradova uživao u nuzproduktima turske glazbe, na koje je navikao i plaćao kavanske glazbenike, ovo se u daljem razvoju i intenzivnom prelijevanju balkanizacije u Hrvatsku (naročito od oko sedamdesetih godina XX. st.) porazno odrazilo na mlađe slojeve. Ali, to nije sve: 4. svibnja, 2016. godine portal KIGO.hr objavljuje članak pod naslovom “Njemački mediji: srpski “turbo-folk“ – glazba za idiote“, u kojem se među ostalim navodi:
“Stranci ovu glazbu doživljavaju i kao terorističku glazbu, jer se jedan dio Srba koji se organizirano bavi kriminalom po svijetu povezuje i s izvođačima turbo folka jer ih redovito financiraju, i slušaju njihova zavijanja, a i navedena glazba je nađena kod ljudi koji su osumnjičeni za teroristička djelovanja.
Članak koji je izišao u Njemačkim medijima zorno ukazuje na najniži tip inteligencije ljudi koji slušaju ovu glazbu, a u naslovu je sve jako dobro objašnjeno.” https://kigo.hr/njemacki-mediji-srpski-turbo-folk-glazba-za-idiote/ Tako smo u turbo-folklu dobili ujedinjeni utjecaj najzaostalijeg srbijanskog nacionalsocijalizma balkanske razine ujedinjenog sa sklonošću prema kriminalu sumnjivih srbijanskih skupina.
Protiv kontinuiteta okupatorskih utjecaja
U uvjetima srpske predominacije u tzv. Jugoslaviji i privilegiranosti njihova balkanskog sloja u upravnim tijelima medija i tzv. “socijalističke rep. Hrvatske“ postalo je “normalno“ da srpska “glazbena kultura“ privilegiranog poluciviliziranog sloja, koji je vladao Hrvatskom, preko medija plasira zvučnu matricu kakva nikada nije bila tipična za Hrvatsku. Necivilizirana nije bila samo ideologija balkanstva i komunizma, necivilizirana je zajedno s tim postala i glazbena kultura. Ali to je bio tek prvi i glavni preduvjet za urušavanje hrvatskog glazbenog identiteta, ali ne i jedini: to što se danas Hrvatskom širi “srbo-turbo folk“ imamo zahvaliti i kontinuitetu urušavanja obrazovanja, što je započelo u komunizmu, a nikada nije prestalo niti u Republici Hrvatskoj.
Što bi trebalo učiniti? Kao pravo profesionalna udruga muzikologa i akademskih glazbenika trebala bi zahtijevati zabranu izvođenja srbijanskih uradaka u hrvatskim medijima, juboxima i nametnuti zabrane nastupa srbijanskim “Srbo-turbo folkašima“ i pop- zabavnjacima, od kojih su neki bili direktno vezani uz četnički pokret (npr. Ceca, Lepa Brena, Bora Čorba, Đorđe Balašević itd.), jer to predstavlja nastavak srbijanske “kulturne” i političke agresije, koji odgovara načelima mišljenja propagandnog subverzivnoga ratovanja, kakva je (i o glazbi!) u svojoj knjizi opisao kineski general Sun Tzu (kao relevantnog majstora rata i specijalnog rata za rastroj tuđih država proučavaju ga na svim vojnim akademijama svijeta).
Kao drugo, trebalo bi zahtijevati obnovu glazbenog odgoja u osnovnim i srednjim školama tako da učenici moraju aktivno sudjelovati u glazbenim aktivnostima. Time bi se izbjeglo da i buduće generacije po svome ukusu budu glazbeno primitivne.
Kao treće, potrebno bi bilo stimulirati hrvatsko glazbeno stvaralaštvo, ali tako da postane rasterećeno od klanaštva, koje je u svojim memoarima opisao i pokojni skladatelj Ivo Brkanović, koji je hrvatski glazbeni život opisao kao zvjerinjak netalentiranih interesnih skupina, koje dave i gaze sve pojedince koji se nalaze izvan tih skupina, te tako klanaši ruše hrvatsko glazbeno stvaralaštvo i cjelokupnu hrvatsku kulturu otvarajući pritom prostor raznim stranim diverzantskim i subverzivnim skupinama, koje uništavaju hrvatski nacionalni identitet (usporedi: njegova “Sjećanja”, Zagreb 2006.) Slično stanje u hrvatskoj kulturi u svome vremenu opisao je i A. G. Matoš i dok se glazbenom terorizmu i nekulturi organizirano ne stane na kraj, dotle ćemo propadati i civilizacijski, ne samo privredno.
I za kraj:
Jer, “…Sva se glazba rađa u srcu čovjeka. Što srce pokreće, struji u tonovima; a što kao ton odjekne napolju, ponovno utječe na srce iznutra. Stoga: čujemo li tonove koje zemlje, poznati ćemo njezine običaje. Ispitamo li njezine običaje, upoznati ćemo njezino raspoloženje. Pogledamo li njezino raspoloženje, upoznati ćemo njezin karakter. Cvat i propast, dostojnost i nedostojnost, plemenito i prostačko uvjerenje, sve se to izražava u glazbi i ne može se prikriti. Zbog toga se kaže: Dubok je uvid što ga omogućuje glazba. …… Ukoliko je vrijeme nečisto, običaji su zamršeni, a glazba je nećudoredna.…… Takvu glazbu vole države što su zapale u nered, raduju joj se ljudi propale vrline. Pojavi li se glazba koja je nečista i koja kvari običaje, Izazvati će nečistoću duha i slaba duhovna raspoloženja. Ta će posljedica uroditi svim vrstama poroka i pokvarenosti. Zbog toga se plemeniti vraća na ispravan put i njeguje svoju vrlinu. Iz čiste vrline proizlazi čista glazba. Zbog harmonije glazba stvara red. Ukoliko je glazba harmonična, narod cijeni ono što je valjano. Želimo li vidjeti najvišu glazbu, zasigurno ćemo je vidjeti U zemljama, u kojima vlada najveći red. Gdje vladaju plemeniti običaji, vlada plemenita glazba, gdje su običaji bijedni i glazba je bijedna……“[2]
Bilješke:
[1] Vidi: Seton – Watson i Jugoslaveni, korepondencija, Zagreb-London, 1976., Institut za hrvatsku povijest i Brianska Akademija, str. 218.-220. “…Umjesto naime da se je g. 1918. pokušalo bazirati sve na postojećim čvrstim temeljima nacijonalne svijesti Slovenaca, nacijonalne i državopravne svijesti Hrvata te državopravne svijesti Crnogoraca, dovodeći sve te posebne težnje u sklad s makar i imperijalističkim težnjama kraljevine Srbije, smatralo se najjednostavnijim prepustiti jednostavno kraljevini Srbiji, da »de facto« okupira čitavi današnji teritorij jugoslavenske države, zadovoljivši se umjesto konzultiranja suverene narodne volje namještenim oduševljenim izjavama raznih narodnih vijeća, koja su se sama rodila i sama krstila, kao n. pr. narodno vijeće u Zagrebu, narodna vijeća u Novom Sadu, skupština u Podgorici itd. Treba se dakle, kako već gore rekoh, vratiti natrag na god. 1918. Srbija mora i Hrvatskoj i Crnoj Gori priznati njihov nasiljem i prevarom oteti državopravni suverenitet…“ Vlazko Maček, Zagreb 24.II., 1932., Britanskom tvorcu Jugoslavije Setonu Watsonu.
[2] “Proljeća i jeseni”, Li Bu Vea , Prva kineska enciklopedija, Grafički Zavod Hrvatske, Zagreb, 1982.
