Hrvatski Fokus

Kada je počela kriza oko raspada Jugoslavije, većina skloništa su postala zapuštene katakombe

 

(Priča iz romana „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)

Roman Martina Branimira Miroslava Tomlekina istovremeno je povijesni roman i tzv. familienroman, pri čemu su višegeneracijaska povijest jedne vojvođanske obitelji i opća novija povijest tog prostora neraskidivo povezane. Martina je hrabar i dirljiv roman, posebno važan za povijesno sjećanje onih Hrvata koji su još preostali u Vojvodini, ali i za njihove sunarodnjake u Hrvatskoj.

Denis Peričić

Pod čuvenom Titovom parolom Radimo kao da ćemo sto godina živjeti, pripremamo se kao da će sutra rat, u svim stambenim blokovima s više stanova u svim naseljima u cijeloj zemlji zakonom je tada bilo propisano da se u prostorijama ispod zgrade, pod zemljom, grade „atomska skloništa“. Bez projekta za takvo sklonište nije se mogla dobiti građevinska dozvola za objekt, a bez po projektu izgrađenog skloništa nije se mogla dobiti uporabna dozvola. Za gradnju objekata u kojima po zakonu nisu morala biti izgrađena skloništa plaćala se određena pristojba, čija sredstva su išla za opremanje skloništa jer je investitor bio dužan izgraditi samo građevinski dio skloništa s osnovnom infrastrukturom. Budući da su skloništa nicala kao gljive poslije kiše samo manji dio je mogao biti kompletno opremljen, a kada je počela kriza oko raspada Jugoslavije, većina skloništa su postala zapuštene katakombe.

S prvim napadima NATO saveza na položaje Srba u Bosni i Hercegovini, u ponekim mjestima u Srbiji užurbano, ali stihijski i sporadično, počela su se čistiti i opremati pojedina zatečena skloništa. Međutim, kada je prvi put zasvirala sirena za zračnu uzbunu, svuda je nastao kaos zbog velikog broja ljudi, žena, djece, starica i staraca koji su navalili u skloništa bez reda, jer nije postojao raspored po kojem svaki stanovnik treba znati u koje sklonište može ići, a da ne nastanu gužva i zagušenje.

Martinina kuća bila je u blizini velikog skloništa u stambenom bloku s mnogo stanova koje je bilo u pristojnom stanju. Iako je prvih nekoliko dana bilo gužve, panike i nesnalaženja, sve se brzo reguliralo, a u sklonište je vojska donijela i krevete. Prvih dana je velik broj ljudi i djece bio sve vrijeme u strahu u skloništu, da bi poslije mjesec dana odlazak u sklonište izgledao kao uhodana i normalna stvar. Skloništa su temeljito građena i bila su sigurna, čak i ako bi granata pogodila i samu zgradu u kojoj je sklonište.

Jedino su majke male djece uvijek bile uspaničene, užurbane i nervozne. Sa druge strane sasvim mala djeca nisu bila svjesna što se događa, a ona malo veća i velika su bila sve opuštenija. Na kraju, družeći se u skloništu, pronašla bi tu i neke svoje igre i zabave, nove drugare i drugarice, doživljavajući sve i kao neobičnu i tajanstvenu avanturu, posebno ako je uzbuna bila tijekom noći.

Martina nije odmah čula za Zoltanovu smrt, ali kada je to saznala, pozvala je i Marišku s dvoje djece da iz Martonoša dođu živjeti s njom u Novom Sadu, smatrajući da će obje, kao i djeca, tako lakše preboljeti taj strašni gubitak, posebice što su tu već Stjepanova Marija i njezino dvoje djece. I Mariška je ubrzo došla kod bake svog muža sa svojom već dvogodišnjom Zitom i jednogodišnjim Arpadom. Saznavši za pogibiju svog sina i da su joj unuci u Novom Sadu, kući se vratila i Blanka, a Klara je također već bila tu.

Tako na okupu poslije četiri godine, lakše su preboljeli i novi veliki gubitak, Stjepanovu smrt.

Dugo usamljena i u dubokim godinama starosti Martina se pomirila sa sudbinom da će i umrijeti u toj za nju sada sablasno velikoj kući. I smirivalo ju je jedino sjećanje na sve ono što je proživjela za te silne godine. Posebno dragi trenuci bili su joj kada je sa svojim kćerima i njihovim muževima i djecom bila na ljetovanju u Perazića Dolu. Na svim mjestima u kući bile su fotografije iz tog vremena na kojima se vidi njena velika radost dok u naručju drži svoje troje unuka.

Skrhana, sama i nesretna nije ni slutila da će joj još veća nesreća u posljednje dane života u kuću ipak dovesti toliko njezinih najdražih i najmilijih. Sa sjetom bi pomislila kako bi bilo divno da ovdje dođu i Konstantin i Gordana sa svojom djecom, od kojih odavno nije imala nikakvih vijesti, ali bi se onda trgla, pomislivši da ne izaziva sudbinu jer bi to moglo biti pod tragičnim okolnostima kao i u slučaju Zoltana i Stjepana.

Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je završen prije četiri godine kada se upravo dogodilo to od čega je Martina strepila. Gordana se javila telefonom svojoj baki Martini i rekla da već nekoliko mjeseci ništa ne zna o Konstantinu. Martina joj je ispričala što se zbilo sa Zoltanom i Stjepanom i na kraju joj je rekla:

– Ja neću još dugo i voljela bih vidjeti i Saru i Luku. A ako bi mi se kući vratila i Linda, umrla bih sretna.

Gordana je u Novi Sad, s devetogodišnjom Sarom i sedmogodišnjim Lukom, stigla za mjesec dana, a Linda samo sedam dana pred bombardiranje ovoga grada.

Ako ste pažljivo čitali ovu više nego neobičnu storiju o životu jedne žene, onda znate da su sada u Martininoj kući, uz Martinu, tu još i tri njezine kćeri, Klara, Blanka i Linda, tri žene Martininih unuka, Marija, Mariška i Gordana, tri Martinine praunuke, Dora, Zita i Sara, od kojih svaka ima devet godina, i tri Martinina praunuka, osmogodišnji Toni i Arpad i šestogodišnji Luka.

Kuća je velika, ima mjesta za sve, svi se dobro slažu, potpomažu i međusobno ublažuju bol za svoja tri poginula muška člana obitelji, Martininih unuka, sinova njenih kćeri, muževa majki Martininih praunuka, odnosno njihovih očeva.

Škola je prekinuta i djeca se igraju po cijeli dan na terasi kuće s koje se nazire Dunav, u dvorištu iza kuće ili u Martininoj velikoj dnevnoj sobi, ako je loše vrijeme. Martina se topi od milja i radosti, sve ih zove “moji Novosađani”, i ne zna koga prvog da zagrli ili poljubi.

Sada, dok je stravično zavijala sirena za zračnu opasnost i dok su sve tri Martinine kćeri i sve tri žene Martininih unuka užurbano kupile stvari koje će ponijeti u sklonište i pomagale svojoj djeci da isto učine, Martina je, kako smo već rekli, ne gaseći televizor u svojoj sobi, već samo stišavajući ton, upalila svoj kasetofon na baterije i mirno izašla na terasu svoje kuće. Sjela je u veliku stolicu za ljuljanje i lagano se ljuljala dok bi se s kasetofona čula glasna glazba: Bach, Beethoven, Gershwin…, sve dok iz skloništa na terasu kuće ne bude nahrupilo šest njenih anđelčića.

Zatvorenih očiju gledala je slike koje pamti otkad zna za sebe i razmišljala kako su generacije njenih djedova i roditelja izgubljene u Prvom svjetskom ratu, kako je njena i Aronova generacija izgubljena u Drugom svjetskom ratu, kako su generacije njenih kćeri i unuka izgubljene u ovom ratu i kako je krajnje vrijeme da se svijet dozove pameti, jer naknadna pamet je samo krvava osveta vremena. Da tako bar generacija njenih predivnih praunuka ne bude izgubljena ni u jednom ratu.

Onda se neobično potresla kada je predosjetila da je ta, do sada najjača eksplozija, srušila Žeželjev most. I kao da se i u njoj nešto prelomilo. Prestala se ljuljati u svojoj stolici za ljuljanje.

Dugi, monotoni zvuk sirene kao znak za prestanak zračne opasnosti, a koji je narod i u ovoj teškoj situaciji duhovito nazvao “smirela”, čuo se tek pred zoru i Martinini Novosađani su proveli tu cijelu noć u skloništu.

Kada su došli kući, bili su iznenađeni da prabaka Martina još uvijek sjedi na terasi u svojoj stolici za ljuljanje. Imala je sklopljene oči, a na upaljenom kasetofonu čula se snimka posljednje melodije: Berlioz, Rekvijem.

Ispočetka su mislili da prabaka spava, ali kada je Dora lako zaljuljala Martininu stolicu i glasno je pozvala, shvatili su da ih je njihova prabaka napustila zauvijek.

Uspravnu u životu, kao vertikala Katedrale u Novom Sadu, i jaku, kao horizontale novosadskih mostova preko Dunava, Martinu je odnio “Plemeniti anđeo”.

Stradao je i njen Novi Sad, jer nije bilo pravovremene pameti da mnogima koji su odlučivali o njegovoj sudbini kaže da su bili u neznanju i zabludi i da ih je netko prevario.

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezane objave

Zdravko Valentin Mužina (1869. – 1908.) publicist i organizator u Americi

hrvatski-fokus

Objavljen zbornik u čast Nikole Benčića

HF

Izborni stožer Hrvatskog Svjetskog Sabora

HF

Zemlja Hrvata

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više