Kada je počela kriza oko raspada Jugoslavije, većina skloništa su postala zapuštene katakombe
(Priča iz romana „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)
Roman Martina Branimira Miroslava Tomlekina istovremeno je povijesni roman i tzv. familienroman, pri čemu su višegeneracijaska povijest jedne vojvođanske obitelji i opća novija povijest tog prostora neraskidivo povezane. Martina je hrabar i dirljiv roman, posebno važan za povijesno sjećanje onih Hrvata koji su još preostali u Vojvodini, ali i za njihove sunarodnjake u Hrvatskoj.
Denis Peričić
Pod čuvenom Titovom parolom Radimo kao da ćemo sto godina živjeti, pripremamo se kao da će sutra rat, u svim stambenim blokovima s više stanova u svim naseljima u cijeloj zemlji zakonom je tada bilo propisano da se u prostorijama ispod zgrade, pod zemljom, grade „atomska skloništa“. Bez projekta za takvo sklonište nije se mogla dobiti građevinska dozvola za objekt, a bez po projektu izgrađenog skloništa nije se mogla dobiti uporabna dozvola. Za gradnju objekata u kojima po zakonu nisu morala biti izgrađena skloništa plaćala se određena pristojba, čija sredstva su išla za opremanje skloništa jer je investitor bio dužan izgraditi samo građevinski dio skloništa s osnovnom infrastrukturom. Budući da su skloništa nicala kao gljive poslije kiše samo manji dio je mogao biti kompletno opremljen, a kada je počela kriza oko raspada Jugoslavije, većina skloništa su postala zapuštene katakombe.
S prvim napadima NATO saveza na položaje Srba u Bosni i Hercegovini, u ponekim mjestima u Srbiji užurbano, ali stihijski i sporadično, počela su se čistiti i opremati pojedina zatečena skloništa. Međutim, kada je prvi put zasvirala sirena za zračnu uzbunu, svuda je nastao kaos zbog velikog broja ljudi, žena, djece, starica i staraca koji su navalili u skloništa bez reda, jer nije postojao raspored po kojem svaki stanovnik treba znati u koje sklonište može ići, a da ne nastanu gužva i zagušenje.
Martinina kuća bila je u blizini velikog skloništa u stambenom bloku s mnogo stanova koje je bilo u pristojnom stanju. Iako je prvih nekoliko dana bilo gužve, panike i nesnalaženja, sve se brzo reguliralo, a u sklonište je vojska donijela i krevete. Prvih dana je velik broj ljudi i djece bio sve vrijeme u strahu u skloništu, da bi poslije mjesec dana odlazak u sklonište izgledao kao uhodana i normalna stvar. Skloništa su temeljito građena i bila su sigurna, čak i ako bi granata pogodila i samu zgradu u kojoj je sklonište.
Jedino su majke male djece uvijek bile uspaničene, užurbane i nervozne. Sa druge strane sasvim mala djeca nisu bila svjesna što se događa, a ona malo veća i velika su bila sve opuštenija. Na kraju, družeći se u skloništu, pronašla bi tu i neke svoje igre i zabave, nove drugare i drugarice, doživljavajući sve i kao neobičnu i tajanstvenu avanturu, posebno ako je uzbuna bila tijekom noći.
Martina nije odmah čula za Zoltanovu smrt, ali kada je to saznala, pozvala je i Marišku s dvoje djece da iz Martonoša dođu živjeti s njom u Novom Sadu, smatrajući da će obje, kao i djeca, tako lakše preboljeti taj strašni gubitak, posebice što su tu već Stjepanova Marija i njezino dvoje djece. I Mariška je ubrzo došla kod bake svog muža sa svojom već dvogodišnjom Zitom i jednogodišnjim Arpadom. Saznavši za pogibiju svog sina i da su joj unuci u Novom Sadu, kući se vratila i Blanka, a Klara je također već bila tu.
Tako na okupu poslije četiri godine, lakše su preboljeli i novi veliki gubitak, Stjepanovu smrt.
Dugo usamljena i u dubokim godinama starosti Martina se pomirila sa sudbinom da će i umrijeti u toj za nju sada sablasno velikoj kući. I smirivalo ju je jedino sjećanje na sve ono što je proživjela za te silne godine. Posebno dragi trenuci bili su joj kada je sa svojim kćerima i njihovim muževima i djecom bila na ljetovanju u Perazića Dolu. Na svim mjestima u kući bile su fotografije iz tog vremena na kojima se vidi njena velika radost dok u naručju drži svoje troje unuka.
Skrhana, sama i nesretna nije ni slutila da će joj još veća nesreća u posljednje dane života u kuću ipak dovesti toliko njezinih najdražih i najmilijih. Sa sjetom bi pomislila kako bi bilo divno da ovdje dođu i Konstantin i Gordana sa svojom djecom, od kojih odavno nije imala nikakvih vijesti, ali bi se onda trgla, pomislivši da ne izaziva sudbinu jer bi to moglo biti pod tragičnim okolnostima kao i u slučaju Zoltana i Stjepana.
Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je završen prije četiri godine kada se upravo dogodilo to od čega je Martina strepila. Gordana se javila telefonom svojoj baki Martini i rekla da već nekoliko mjeseci ništa ne zna o Konstantinu. Martina joj je ispričala što se zbilo sa Zoltanom i Stjepanom i na kraju joj je rekla:
– Ja neću još dugo i voljela bih vidjeti i Saru i Luku. A ako bi mi se kući vratila i Linda, umrla bih sretna.
Gordana je u Novi Sad, s devetogodišnjom Sarom i sedmogodišnjim Lukom, stigla za mjesec dana, a Linda samo sedam dana pred bombardiranje ovoga grada.
Ako ste pažljivo čitali ovu više nego neobičnu storiju o životu jedne žene, onda znate da su sada u Martininoj kući, uz Martinu, tu još i tri njezine kćeri, Klara, Blanka i Linda, tri žene Martininih unuka, Marija, Mariška i Gordana, tri Martinine praunuke, Dora, Zita i Sara, od kojih svaka ima devet godina, i tri Martinina praunuka, osmogodišnji Toni i Arpad i šestogodišnji Luka.
Kuća je velika, ima mjesta za sve, svi se dobro slažu, potpomažu i međusobno ublažuju bol za svoja tri poginula muška člana obitelji, Martininih unuka, sinova njenih kćeri, muževa majki Martininih praunuka, odnosno njihovih očeva.
Škola je prekinuta i djeca se igraju po cijeli dan na terasi kuće s koje se nazire Dunav, u dvorištu iza kuće ili u Martininoj velikoj dnevnoj sobi, ako je loše vrijeme. Martina se topi od milja i radosti, sve ih zove “moji Novosađani”, i ne zna koga prvog da zagrli ili poljubi.
Sada, dok je stravično zavijala sirena za zračnu opasnost i dok su sve tri Martinine kćeri i sve tri žene Martininih unuka užurbano kupile stvari koje će ponijeti u sklonište i pomagale svojoj djeci da isto učine, Martina je, kako smo već rekli, ne gaseći televizor u svojoj sobi, već samo stišavajući ton, upalila svoj kasetofon na baterije i mirno izašla na terasu svoje kuće. Sjela je u veliku stolicu za ljuljanje i lagano se ljuljala dok bi se s kasetofona čula glasna glazba: Bach, Beethoven, Gershwin…, sve dok iz skloništa na terasu kuće ne bude nahrupilo šest njenih anđelčića.
Zatvorenih očiju gledala je slike koje pamti otkad zna za sebe i razmišljala kako su generacije njenih djedova i roditelja izgubljene u Prvom svjetskom ratu, kako je njena i Aronova generacija izgubljena u Drugom svjetskom ratu, kako su generacije njenih kćeri i unuka izgubljene u ovom ratu i kako je krajnje vrijeme da se svijet dozove pameti, jer naknadna pamet je samo krvava osveta vremena. Da tako bar generacija njenih predivnih praunuka ne bude izgubljena ni u jednom ratu.
Onda se neobično potresla kada je predosjetila da je ta, do sada najjača eksplozija, srušila Žeželjev most. I kao da se i u njoj nešto prelomilo. Prestala se ljuljati u svojoj stolici za ljuljanje.
Dugi, monotoni zvuk sirene kao znak za prestanak zračne opasnosti, a koji je narod i u ovoj teškoj situaciji duhovito nazvao “smirela”, čuo se tek pred zoru i Martinini Novosađani su proveli tu cijelu noć u skloništu.
Kada su došli kući, bili su iznenađeni da prabaka Martina još uvijek sjedi na terasi u svojoj stolici za ljuljanje. Imala je sklopljene oči, a na upaljenom kasetofonu čula se snimka posljednje melodije: Berlioz, Rekvijem.
Ispočetka su mislili da prabaka spava, ali kada je Dora lako zaljuljala Martininu stolicu i glasno je pozvala, shvatili su da ih je njihova prabaka napustila zauvijek.
Uspravnu u životu, kao vertikala Katedrale u Novom Sadu, i jaku, kao horizontale novosadskih mostova preko Dunava, Martinu je odnio “Plemeniti anđeo”.
Stradao je i njen Novi Sad, jer nije bilo pravovremene pameti da mnogima koji su odlučivali o njegovoj sudbini kaže da su bili u neznanju i zabludi i da ih je netko prevario.
