MANJINE – Kao trn u nozi

Preko noći postala je – manjina

 

 

 „Besmisleno je tetošiti trn u nozi,

da se trn ne uvrijedi,

 a to je upravo ono što mi odavno činimo“.

 

   ‒Znaš, ja sam ti pripadnica  nacionalne manjine ‒reče mi u priči, onako usput, jedna moja dobra prijateljica.

Štrecnula sam se od iznenađenja, pogledala ju i skoro pa zanijemila.

Odakle sad to? Nikad mi ničim nije bila drugačija od nas svih koji smo se skupa družili. Rođena je u Hrvatskoj; išla je u hrvatske škole; govori hrvatski; na veselicama i druženjima pjeva s nama hrvatske a najviše klapske pjesme; na proslavama ustaje kada se oglasi hrvatska himna Lijepa naša…  

Čak se ni po fizionomiji ne bi reklo da ima ikakve veze s nekim drugim porijeklom. Pa sam tako ja, cijelo ovo vrijeme našeg prijateljstva i druženja, bila čvrsto ubijeđena da je „domaća“. Da je iz ovoga kraja.

–Ti si manjina!!!? Ne mogu vjerovati. Kako mi o tome dosad nisi nikada ništa govorila? Ali, iskreno, ja to ne želim ni znati!

Ja ne želim da se ti odvajaš od mene, bilo čime.

Ja ne želim da te trpaju  i odvajaju…u nečije skupine ili, ne daj, Bože, u nekakve torove ili u nekakav geto.

 Ja želim… ja želim da ti budeš svoja, ali i da budeš, uvijek i zauvijek, moja prijateljica. Bez ikakvih drugih ograda. Pa, mi smo iste!!! Isto mislimo, iste stvari volimo, isto dišemo. Iste nas brige more. Skoro nam je i sudbina ista…

I tko je taj, reci mi, molim te, koji je odredio da ti budeš nekakva i nečija manjina? Tko se samo usudio??? Zašto  i zbog koga… to i takvo odvajanje!? Zašto je to urađeno baš kod nas?

Pa, draga moja, takvo nešto nema nigdje na ovom  bijelom svijetu. Čini mi se da je i to smisleno da bi nas što više usitnili i razdvojili. Za čije interese i zbog koga? Hajde, reci mi!

Pogledala me je, slegnuvši ramenima, s čuđenjem u očima… Bez riječi i pomalo zbunjeno.

Naši dragi Srbi

 

      ‒Znam da tebe nije nitko ništa pitao. Znam da ti nisi ništa niti znala niti odlučivala. Ali, reci mi iskreno: Ima li tu ikakve logike? Ima li to ikakvoga smisla?

Jer, draga moja prijateljice, sve i da si porijeklom s Marsa, ti si ovdje rođena. Možda su tvoji ovdje stoljećima. I zašto bi onda bila nečija- Bog zna čija – manjina? Zašto!!!??? Vjeruj mi, toga nema nigdje…

      Znaš i sama da sam dugo  godina živjela i radila u inozemstvu. Moja se kćer, još dok je bila mala, igrala s jednom curicom iz susjedstva, čiji su roditelji bili porijeklom iz Maroka. Imala je starijeg brata pred kojim nisi smio ni pisnuti, a kamoli reći jednu jedinu riječ, protiv Francuske i Francuza.  Jer i on je bio Francuz.  I njegova je domovina, bila i ostala, Francuska.

I govorio je, i sanjao,  i pjevao i patio…

I disao francuski.

I bio neizmjerno ponosan na državu u kojoj se rodio, odrastao i školovao. I završio školovanje. Osnovao i svoju obitelj. Žena mu se zvala Yvette. Francuskinja. Dobili su i djecu. Međutim, tradicija, vjera i običaji, iz njihove obje kulture, bili su… za njihova četiri zida. Samo su njihova djeca, svake srijede u tjednu,  išla u dopunsku školu u kojoj su učila povijest, jezik i kulturu zemlje iz koje su potekli, s očeve strane, njihov djed i njihova baka.

Želio je on da njegova  djeca upoznaju i zemlju iz koje dolaze njihovi pretci. Želio je da se upoznaju sa svojim korijenima.

Ali, ni jednog jedinog trenutka, ni on ni njegova cijela obitelj, nisu se osjećali drugačijim. Niti  su bili išta drugo, doli Francuzi.

      Pa odakle najedanput, samo kog nas (a toga nigdje u bijelom svijetu nema), manjine? Manjine u odnosu na koga i na što? Manjine u odnosu na ljubav, na prijateljstvo, na domoljublje, na poštenje… Stvarno mi tu nisu čista posla.

Možda je to tako nametnuto i isforsirano, samo zbog nečijih uskih interesa. Možda zbog nečijih interesa u širem smislu…

Ili je i to samo ucrtavanje neke nove trase za neke novekuhinje.

Za još veće podjele i još strašnije  posljedice.

 

           Čekaonica  očne ambulante. Čekam kod liječnika za neke kontrolne preglede. Čekanje se proteglo na dva puna sata. Već me od nervoze počeo i želudac boljeti.  Stalno pogledavam na sat, ali vrijeme kao da stoji.

Oteglo se k'o gladna godina…

       –Da sam barem ponijela, nešto za čitanje! –mislim u sebi i grizem se zbog tolikog uzaludnog čekanja i izgubljenog  vremena.

Pacijenata je sve više i više, a liječnice ni na vidiku.              

     –Što sada uraditi, ne znam? Otići na kavu ili ostati? Nema mi druge, sve mi se čini, nego sjediti gdje i sjedim. Jer ako odem, gubim red. A liječnica može doći svaki tren.

       

       Otpuhujem duboko, a onda krišom počinjem promatrati  i ostale nazočne.  Šaroliko društvo… Ima tu i starijih, i onih dobrodržećih, i onih nemoćnih koji se jedva kreću i podupiru  štapom, ali i mlađih ljudi. Jedna mi se gospođa obraća pitajući me koja sam po redu i koliko čekam.

      – Koliko čekam!? Meni se čini, draga moja gospođo, čitavu vječnost!!!

 

       I upravo se zato, da skratim čekanje i ublažim nervozu, uključujem (naravno uz ispriku), u razgovor dvojice umirovljenika koji su sjedili tik do mene. Obadvojica dobro držeći, visoki, tamnoputi, naočiti…

Razgovoramo poluglasno o umirovljeničkim danima, o malim mirovinama i umirovljeničkim problemima.

      ‒Što mislite o ovom prijedlogu poreza na nekretnine?  Hoće li vas pogoditi?

Malo me zbunjeno i s nelagodom  pogledaše. Nešto u stilu: Kakva je to sad sloboda?

      –Zar niste čuli ili pročitali, nastavljam ja, da samo umirovljenici ne će plaćati porez na pokretnu imovinu?

      ‒Stvarno!? A kako to?

      –Pa, jer im je jedina i pokretna i nepokretna imovina…pokretno zubalo.

      –Pogodak u sridu– rekoše uglas, smijući se grohotom. 

     Čini mi se da je led konačno probijen!

 

       –Mogu li Vas sada, iako je osobno, nešto pitati? – obraćam se prvom do sebe. Nemojte mi zamijeriti što sam toliko slobodna, ali jeste li Vi Talijan po porijeklu!? Rijetko kada pogriješim u svojoj procjeni, pa sam i sada, promatrajući Vas, malo testirala to svoje „šesto čulo“.

      – Jesam, jesam. A kako ste pogodili? Razgovarao sam s prijateljem , kao i uvijek, našim hrvatskim  jezikom. Jer onaj drugi dobro ni ne poznajem. Pa ne vidim po čemu ste i kako ste to mogli zaključiti. Među nama dvojicom,  iako je moj prijatelj  Hrvat, čak ni fizički nema baš neke velike razlike. Kao da smo braća, zar ne!? Pa, dobro nas pogledajte! Ne čini li Vam se kao da nas je ista majka rodila!?

      –Imate pravo, ali… nešto bih Vas, upravo zbog ovoga Vašeg izrečenog,  i upitala: Zašto dozvoljavate da Vas trpaju u nekakav geto te nakaradno i silom odvajaju od nas ostalih. Da Vam iskreno kažem… meni to smeta. To sam isto pitala i jednu svoju veoma dobru i dragu prijateljicu, pripadnicu, isto tako, jedne nacionalne manjine.

Zašto praviti među nama nekakve razlike? Zašto graditi zidove? Čemu sve to???

 I sami ste, upravo sada rekli, da se ne razlikujemo ni po čemu. Pretpostavljam da volite Hrvatsku, da joj želite dobro, da Vaša djeca i unuci,  ako ih imate, osjećaju isto to. Pa zašto onda manjine? Koliko vidim i čujem, niti ste manje odani  niti manje volite ovu zemlju, u  kojoj ste rođeni i u kojoj ste odrasli. U kojoj i sada, a vjerojatno  i do smrti, živite i živjet ćete.  Pa zašto onda manjine!???.

      – Pa znate što… iskreno ću Vam reći: Jest, istina je da to nije u redu, ali od toga se ima i neka mala korist. A bilo bi i više ( iako to meni nije  niti je ikada bilo važno), da nam nije  naših navodnih vođa i samoproglašenih lidera, beskrajno gramzivih i nezasitnih, koji to koriste  i od toga se podobro i okoriste. Zalijepili se, moja draga gospođo, za fotelje, i ne puštaju ih.  Omilile im… Što bi se reklo- oslađale im se. Jer, vlast im je najveća slast. Čini mi se… i najveća STRAST.

      Iskreno, bilo mi je puno draže ono vrijeme kada smo svi bili isti, jednaki. Kada se nismo dijelili  niti odvajali. A sada, kao da svi nosimo neke oznake. Te ja sam ova manjina, te ja sam ona manjina… Još nam samo trebaju trake po kojima će nas prepoznavati. Jedne će nositi Hrvati, druge Česi, treće Talijani, četvrte Madžari, onda Albanci …pa ovi… pa oni…

Pa na što, ljudi moji dragi, ovo sve zajedno sliči? Nešto takvo nigdje, osim kod nas, nema.

Naši dragi Srbi

 

      –Istina je, istina,moj dragi gospodine! Nema… nema…Nema ni u Italiji, nema ni u Francuskoj, nema u Njemačkoj, nema u Španjolskoj, nema u Portugalu, nema u Nizozemskoj. Nema ni u jednoj od  

TRIDESET I JEDNE EUROPSKE DRŽAVE. Niti igdje drugo… diljem bijelog svijeta.

A vidite li što se ovdje kod nas radi? Predstavnici tih manjina, tj. samoproglašeni predstavnici koji su ustvari- jer su ovdje rođeni i jer su državljani Hrvatske, a samim tim  su i državotvorni Hrvati, bi htjeli biti malo ovo, malo ono. Kako im kada paše i kako im se više isplati.

I nisu tu stali. Ma kakvi!!! Neki od njih su i profesionalni nositelji , tj. jedini ovlašteni korisnici svoje nacionalnosti,  koji su, u isto vrijeme, a za svoj osobni račun i ETNOBIZNISMENI iliti  privilegirani manjinski  uhljebi. Nemaju nikakav legitimitet. Jer za njih ne glasuju ni pripadnici manjina koje, navodno, oni predstavljaju, ali se,unatoč tome, u njihove džepove slijevaju milijuni i milijuni kuna.

      A što je najgore, oni  nam, nažalost,  prekrajaju i kroje sudbinu.  Rade usklađeno sa svojim nalogodavcima iz kraljevskih dvora i braćom s istoka. A onda, opet, svi zajedno, predano i do posljednjeg daha,  i na realizaciji Memorannduma II.

 Pa, ljudi moji dragi, dokle ćemo biti njihovi  taoci?

      –A da im je bar malo stalo do ove naše zajedničke domovine Hrvatske, ne bi čovjeku bilo krivo!?

      ‒E moja Lucija! Da im je stalo, ne bi izmišljali laži i lažno optuživali hrvatske branitelje , Hrvatsku i Hrvate.

Da im je stalo, onda bi otkrili sve jame u kojima su bačeni: ubijeni, osakaćeni i izmasakrirani…

E, da im je stalo… da im je stalo, k'o što nije, onda ne bi tražili uvođenje ćirilice. One iste ćirilice kojom su bili „okićeni“ agresorski tenkovi, mine, granate… One iste ćirilice kojom su nas gađali, ubijali, klali, mučili, silovali… Masakrirali djecu, žene i starce…

E, da im je stalo!!! E, da im je stalo!!!

Da im je stalo, Bože moj dragi, i da im u srcu ima bar jedno jedino znce dobrote i poštenja  … svima bi nam bilo – i bolje, i ljepše, i lakše.

 

       Ali ne smijem griješiti dušu. Većina njih, osim ovih i ovakvih izroda, tihi su i samozatajni ljudi. Dobri i pošteni. Dobri ljudi koje tište isti problemi, iste muke, brige i tegobe. Kao i sve nas ostale. I veliki su domoljubi i hrabri branitelji  od velikosrpske i četničke  agresije. Na ovu nam zajedničku i dragu domovinu Hrvatsku.  

      Ali njih nema nigdje. O njima se ne govori, Oni nemaju nikakve privilegije.  Nema ih u politici. Nema ih u vlasti. Potisnuti su…

Ne može ih ništa ni zapasti od svih ovih silnih lešinara koji bi sve pokljucali, koji samo traže, uzimaju, i koji oko nas, ispotiha, pletu svoje sotonske mreže. Za svoje nalogodavce i svoje gospodare.

      ‒Razbio sam ćiriličnu ploču, kaže Predrag Mišić, jer smatram da joj nije mjesto u Vukovaru, sve dok god se ne riješi pitanje ubijenih i nestalih i dok god se ne kazne svi krivci za ratne zločine. Ovo sam, kao i moji suborci, nekoliko puta izjavio u medijima, ali mediji ne prenose istinu. Zbog toga je teško ostati sabran.

Ja sam Predrag Mišić, hrvatski branitelj Domovinskog rata, 50-postotni ratni vojni invalid, zatočenik srpskih koncentracijskih logora u kojima sam boravio devet mjeseci.

U siječnju 2014. odlučio sam razbiti ćiriličnu ploču iz razloga što sam u par navrata davao izjave za vodeće medije u Hrvatskoj, vezano za problem ćiriličnih ploča. Oni su odbili to objaviti. Tada sam izjavljivao da su ćirilične ploče podsjetnik na strahovita stradanja Vukovara i da nije vrijeme za postavljanje. Kako mediji te moje izjave nisu željeli prenijeti javnosti, bio sam primoran na ovaj čin. Ponavljam, ćirilica ne može biti u Vukovaru dok se ne riješe pitanja tisuća ubijenih i nestalih i dok se ne kazne ratni zločinci. Razgovarati o ćirilici na način da premijer da izjavu kako će ploče biti postavljene ne želeći saslušati drugu stranu, nije demokratski ni ljudski, nego nasilnički čin moćnika i diktatora. Svojim činom nisam htio nikoga uvrijediti niti dizati tenzije, nego upozoriti da nas ima koji drugačije mislimo, razmišljamo i osjećamo – kazao je Mišić.

…Pitate me u koji kafić idem? U hrvatski! Zašto bih zalazio tamo k njima? Kako preći preko tri hiljade mrtvih? Ono što sam ja proživio zaboravit neću! Imali su priliku pokazat da su ljudi, ali…Eto ih tamo pa nek' žive svoj život…

„Peđa je ljudina .Veliki  je to čovjek. Ima dosta Srba koji su se s nama zdušno borili i ostali u borbi za Vukovar do kraja. Morate znati da tim ljudima nije lako kad se otvore rasprave o ćirilici jer… Njih to jednako boli. Svakog tko je prošao rat to vrijeđa i podsjeća na zlo koje se dogodilo. Srbima koji su ratovali na našoj strani zapravo je i gore, jer oni ćirilicu ne žele, a Vlada i Pupovac je forsiraju, čime zatežu odnose među građanima Vukovara.

A što se tiče Pupovca i Stanimirovića, njih treba maknuti i u Sabor postaviti Peđu. On bi im pokazao kako se voli Domovina i kako se zastupaju nacionalne manjine“ – kažu njegovi suborci.

I, eto, tako se konačno razbila, ne samo ćirilična ploča, nego i  sve velikosrpske laži i podvale.

Maske su im se raspale i probušile. I curi im na sve strane…

Vukovar poslije pada 18. studenoga 1991.

 

ZATO JE

„Besmisleno tetošiti trn u nozi, da se trn ne uvrijedi,  a to je upravo ono što mi odavno činimo“.

Zasučimo sada rukave, i svi zajedno… na posao!!!

-Usuglasimo naše zakone o manjinama sa zakonima EU-a,

-Sredimo i uvedimo reda u popise birača,

-Dajmo manjinama ono što je u skladu (recipročno) s pravima manjina u zemljama porijekla ili im, kao i  sve normalne države, dajmo prava koja imaju i svi ostali građani ove zemlje,

– Zabranimo djelovanje u politici svima onima koji su okrvavili ruke i koji su se borili na strani agresora, pomagali ih javno ili tajno i koji su malverzacijama i krađom stekli ogromna materijalna sredstava.

Jer,  ne smijemo dozvoliti da manjine vladaju nad većinom. To je, Bogu dragom hvala, davno prošlo vrijeme.

MI SMO VEĆINA. MI SMO SVOJI NA SVOM…

I TOČKA!!!

Ponašajmo se u skladu s tim. I ne ćemo biti niti sami niti jedini. Ima ih, i više nego dosta, koji misle i rade u skladu sa svojim nacionalnim interesima. Ugledajmo se na njih!!!

Ugledajmo se na veliku većinu EUROPSKIH zemalja i veliku većinu zemalja diljem svijeta.

JER, DOLAZI VRIJEME ZA USPRAVNA ČOVJEKA.

DOLAZI VRIJEME ZA ČOVJEKA S KIČMOM.

 

Dana 4. veljača 2013., Vladimir Putin, ruski predsjednik, obratio se Dumi (ruski parlament,), te je održao govor o napetosti s manjinama u Rusiji:

"U Rusiji žive Rusi. Bilo koje manjine, u bilo kojem mjestu, ako žele živjeti u Rusiji, raditi i jesti u Rusiji, trebaju govoriti ruski, i trebaju poštivati ruske zakone.

…Rusija ne treba manjine. Manjine trebaju Rusiju.

A mi im ne ćemo dati posebne povlastice, ili pokušati promijeniti naše zakone kako bi odgovarale njihovim željama, bez obzira kako glasno viču 'diskriminacija'.

Na nama je da se naučimo, gledajući samouništenje u Americi, Engleskoj, Nizozemskoj i Francuskoj, ako želimo preživjeti kao nacija.

…Pa kada časno zakonodavno tijelo razmišlja o usvajanju novih zakona, onda mora prvenstveno imati na umu nacionalni interes, obzirom da manjine nisu Rusi“.

 

Nedavna izjava o manjinama australskog premijera Kevina Rudda:

„EMIGRANTI, A NE AUSTRALCI, TREBAJU SE PRILAGODITI!!!
I to je to, bilo da vam odgovara ili ne. Sit sam toga da se ova nacija zabrinjava da nismo možda uvrijedili neke individue ili njihovu kulturu.

Od terorističkog napada u Baliju do danas, svjedoci smo vala patriotizma koji dolazi od većine Australaca. Ova je kultura izgrađena tijekom dvjesto i više godina muka, truda i pobjeda milijuna muškaraca i žena u potrazi za slobodom.
Govorimo pretežno ENGLESKI, a ne španjolski, libanonski, arapski, kineski, japanski, ili bilo koji drugi jezik. Što znači da ukoliko želite biti dio ovog društva, naučite naš jezik! Većina Australaca vjeruje u Boga. To nije neka kršćanska desna orijentacija, niti je to politički nametnuto, to je ČINJENICA, jer su ovu naciju, a to se vidi i iz dokumenata, utemeljili muškarci i žene kršćanske vjere, na kršćanskim načelima. Naravno da je u tom slučaju adekvatno da se kršćanska obilježja nalaze na zidovima naših škola. Ako je Bog za vas uvrjeda, predlažem vam da odaberete drugi dio svijeta za vaš dom, jer je Bog dio naše kulture. Dopustit ćemo vaše vjere i ne ćemo vas pitati zašto u to vjerujete.
Tražimo od vas da prihvatite našu vjeru i da živite s nama u skladu, mirno i u radosti. Ovo je

NAŠA DOMOVINA, NAŠA ZEMLJA

i NAŠ STIL ŽIVOTA

 i dopustit ćemo i vama da u svemu tome uživate. Ali, prije svega, ukoliko se ne prestanete žaliti, protestirati i užasavati

NAŠOM ZASTAVOM, NAŠOM ČAŠĆU, NAŠOM KRŠĆANSKOM VJEROM, NAŠIM NAČINOM ŽIVOTA,

srdačno vam preporučujem da iskoristite drugu veliku slobodu koju imaju Australci,

SLOBODA DA NAPUSTITE NAŠU ZEMLJU.
Ukoliko ste ovdje nesretni, onda OTIĐITE. Nitko vas nije prinudno ovdje doveo. Već ste vi sami tražili da vas ovdje primimo.

Dakle, prihvatite državu koju ste SAMI odabrali!!!

 

Vera Primorac