Nakon pobjede kršćanskih vojnih snaga nad turskima u Kandijskom ratu, uspostavljeni su uvjeti za ozakonjena teritorijalna razgraničenja između prethodno zaraćenih strana. Uspjelo se to djelomice na tada dovoljno prihvatljiv način i ostvariti na prijašnjem pretežito hrvatskom zemljišnom prostoru. Zapadni dio je jurisdikcijski pripao Mletačkoj Republici, a istočni je ostao pod nadzorom turske vlasti. Dodirna granica bila je pragmatički određena dometom topovske tanadi ispaljene iz Imotske topane prema susjednom zapadnom dijelu Hercegovine. Na žalost, domet ispaljenih topovskih granata bio je skromnih dvadesetak kilometara, dakle samo do Gorice.
Nakon razdvajanja i djelomičnih preselidbi žiteljstva, u širem području tada određene Imotske krajine porastao je ukupni broj žitelja. Pretežiti dio bili su Rimokatolici, a s dosta manjim brojem bili su zastupljeni žitelji izjašnjeni kao Pravoslavci. Rimokatolici su već izvorno bili određeni Hrvatima, a Pravoslavcima nacionalnost nije tada bila općenito definirana. Dio njih se pouzdano također držao Hrvatima, o čemu svjedoči činjenica da je prezime Jović vrlo često hrvatsko prezime u sadašnjoj Imotskoj krajini. Zato se uvriježilo sve Hrvate nazivati Kršćanima, a Pravoslavne Rišćanima (prema KRST odnosno HRIST). I sada se jedan dio grada Imotskog naziva Rišćanskim selom. Južno prigradsko mjesto naziva se Glavina čije žiteljstvo se dijelom izjašnjava Rišćanima, a dijelom Kršćanima. Tako je bilo i u doba kad je cijelo područje pripalo Austrijskom carstvu.
Naime, važno je pripomenuti da razgraničenjem nije došlo do razvlašćivanja turskih veleposjednika niti do smanjenja moći i utjecaja onih koji su prije zaštićeno vladali. Zato su Kršćani i Rišćani morali pribjeći svojem prokušanom načinu borbe za životni opstanak. O tome svjedoče i stihovi narodne pjesme „Hasanaginica“. Hasanagu su zadesile ljute rane, koje mu nanesoše hajdučke ruke hrabrih Kršćana i Rišćana. I rišćansko prezime Kadijević proisteklo je kao posljedica djelovanja na posjedu, koje je pripadalo Imotskom kadiji. Nakon uspostave Napoleonove francuske vlasti, Kršćani i Rišćani zadobiše iznimnu važnost, jer je car Napoleon osobito bio oduševljen iznimnim sposobnostima i pouzdanošću hrvatskih ratnika. Uspostavom Austrijskog carstva hrvatski ratnici su se osvjedočili i kao sudionici u konačnoj pobjedi austrijske nad turskom vojskom.
Kao uspješan znanstvenik prepoznatljiv po objavljenim radovima i aktivnim sudjelovanjima na međunarodnim znanstvenim skupovima, nerijetko sam dolazio u prigode da budem pozvan javno predstaviti svoje najnovije rezultate. Jedna takva prigoda pružena mi je i u DDR-u, prije združivanja u zajedničku Njemačku Državu. Uspio sam ostaviti dobar dojam, pa mi je pružena čast posjetiti jednu uglednu galeriju likovnih umjetnosti. Tamo sam primijetio jednu umjetničku sliku, koja prikazuje važni dio Beograda nakon istjerivanja Turaka akcijom Austrijske vojske. Zbilo se to u doba uspješnog prodora Austrijske vojske sve do Kosova, a pod vodstvom Princa Eugena Savojskog. Zato je Austrijsko Carstvo odlučilo pomoći Srbiji i knezu Milošu Obrenoviću da se oslobode od Turaka i utemelje svoju državu. Osim toga, pogodovana je i „Velika seoba Srbalja u Južnu Ugarsku, a pod vodstvom patrijarha Arsenija Čarnojevića III. Austrijski car dodijelio mu je veliki feud i naseljenje velikog broja kosovskih Srba na plodnu zemlju. Već prisutni Mađari prozvaše nove doseljenike nazivom „Raaci“, jer doseliše iz Raške.Tako je, sveukupno uzevši, olakšano i doseljavanje imotskih Kršćana i Rišćana na mnogo plodniju zemlju, nego što bijaše ona njihova brdska, kamenita, koju se moralo krčiti da bi se iskopalo premalo one plodne.
Žitelji Imotske krajine najskloniji su superlativno hvaliti doba vladavine Cara Franje Josipa. Oni, koje sam imao prigodu upoznati za njihova života, gotovo bez iznimke su tvrdili da je to bilo doba pravde, reda i zakona, ali i međuljudskog poštenja. Zato su i Kršćani i Rišćani bili spremni hrabro se boriti za svog Cara, pa su protivnici nerijetko čak panično uzmicali. Zakonik Cara Dušana povlašćuje vlastelu u odnosu na Sebre, dakle Serbe, žitelje Serviae. Raški kralj Stevan Prvovjenčani dobio je kraljevske insignacije od Rimokatoličkog Svetog Otca, a kao podanik istočnog (Grkokatoličkog) obreda. Dakle, bilo bi pogrješno vjerskom pridodavati političko značenje. Po uspostavi Kraljevine Jugoslavije, poneki Rišćanin bi se počeo izjašnjavati kao pripadnik Srpskog naroda, vjerojatno poradi osobnog koristoljublja. Osobno držim ispravnijim smatrati se da mu je vjerojatnije crnogorsko, odnosno hercegovačko podrijetlo, tj.da nema razloga za pomisao da ne pripada hrvatskom narodu.
Tijekom tzv. Domovinskog rata zrakoplovi JNA ispustili su tri bombe blisko gradskom području. Sve tri su pale u Imotsko polje eksplodiravši na njivama neozlijedivši ikog živa, jer je Svemogući Bog omeo Zloga u ostvarivanju opakosti. Zato će Kršćani i Rišćani nastaviti živjeti u skladu s uputama Božjim.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više