Slovenija drži pod okupacijom dio Hrvatske

Vjerujem da će Arbitražni sud zaključiti da je procesu arbitriranja nanesena takva šteta da je što brži prekid neophodan

Prof. dr. sc. Davor Vidas (Zagreb, 1960.) redovni je profesor međunarodnog prava i direktor Odjela za pravo mora u renomiranom norveškom Institutu Fridtjof Nansen u Oslu. Na Pravnom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1983., a doktorirao 1995. godine. Član je Međunarodnog savjeta Instituta za pravo mora na američkom sveučilištu Berkeley u Kaliforniji, a u okrilju londonske International Law Association predsjedatelj je Odbora za međunarodno pravo i podizanje razine mora te član Odbora za polazne crte u pravu mora. U sklopu Međunarodne komisije za stratigrafiju, profesor Vidas je član i jedini pravnik u Radnoj skupini za antropocen. Tijekom posljednjih dvadesetak godina organizirao je i predsjedao na više međunarodnih znanstvenih konferencija te je bio voditelj i glavni istraživač brojnih međunarodnih znanstvenih projekata. Izdavačke kuće Cambridge University Press, Kluwer, Brill, Martinus Nijhoff i druge objavile su više njegovih knjiga o međunarodnom pravu mora, zaštiti morskog okoliša i polarnim krajevima. U Hrvatskoj su mu, u nakladi Školske knjige, objavljene knjige „Zaštita Jadrana“, 2007., i „Hrvatsko-slovensko razgraničenje: međunarodno pravo je crta ispod koje se ne ide“, 2009. godine. Profesor Vidas bio je savjetnik i član u izaslanstvima norveške Vlade u Međunarodnoj pomorskoj organizaciji (IMO), Organizaciji UN-a za prehranu i poljoprivredu (FAO), pri Komisiji za zaštitu antarktičkih morskih bogatstava te u diplomatskim konferencijama država stranaka Ugovora o Antarktiku. Do srpnja 2015. bio je savjetnik hrvatske Vlade u arbitražnom postupku u povodu hrvatsko-slovenskog spora o razgraničenju pred Arbitražnim sudom u Haagu.

• Gospodine Vidas, bili ste pravni savjetnik hrvatske Vlade u stvari arbitraže, međunarodni ste pravnik. No, i povrh pravnih razmatranja, očito je da je arbitražni postupak sada do te mjere zagađen da je sasvim obezvrijeđen. Kako onda komentirate najavu Arbitražnog suda da namjerava nastaviti arbitražni postupak, i to tako što će razmotriti stajališta obiju strana, uključujući, kako to Sud navodi, učinke hrvatske odluke o pokretanju postupka prestanka Sporazuma o arbitraži i posljedice po arbitražni postupak događaja koji su doveli do te odluke?

– Tu bih najavu komentirao upravo onako kako je i iznesena: kao najavu, prije svega, proceduralnih razmatranja. Arbitražni sud svakako je dužan donijeti proceduralnu odluku. Istina, takvu je odluku mogao donijeti već ranije, jer su okolnosti slučaja, bolje rečeno neviđenog skandala koji se dogodio u ovom arbitražnom postupku, na konkludentan način već potvrđene ostavkama glavnih aktera: arbitra Sekolca i zastupnice Slovenije. Nastavak priče koji je uslijedio, začinjen daljnjim dvjema ostavkama uglednih profesora i sudaca, odgođenim priopćenjima i sličnim, u najmanju je ruku mučno i teško pratiti mnogima koji su dobro upućeni u načine funkcioniranja međunarodnog pravosuđa i svjesni važnosti koju u cijelom tom sustavu ima neupitnost vjerodostojnosti sudske odnosno arbitražne instancije. Upravo je ta kvaliteta povjerenja u vrhunsku objektivnost i nepristranost suđenja pred međunarodnim pravnim forumom, u ovom slučaju arbitražom, bila bitna za rješenje hrvatsko-slovenskog graničnog spora. To je sukus Sporazuma o arbitraži, on je zato i nastao, a na tom temelju je onda oformljen i Arbitražni sud. Taj sud sada, istina, može donijeti proceduralnu odluku, no ima i elemenata koji ovdje bitno izlaze iz sfere njegova djelokruga, izvan onoga što se naziva „Kompetenz-Kompetenz“ – načelo o ovlasti suda na odlučivanje o vlastitoj nadležnosti – i o kojima sud ne može valjano odlučivati.

• Možete li to ukratko pojasniti? Naime, dojam je da se, bez obzira na to što Arbitražni sud u sljedećem razdoblju poduzeo, nastavkom arbitražnog postupka ne može više očekivati rješenje merituma hrvatsko-slovenskog spora. Može li se takvo stajalište opovrgnuti?

– Temeljne povrjede su ovdje izvršene na barem dvije razine. Jedna je razina odnosa između Arbitražnog suda i pojedinog arbitra, kao i države stranke u sporu. Ono što je počinio arbitar Sekolec, u sprezi sa zastupnicom Slovenije, zasigurno ulazi u tu razinu i podliježe odlučivanju Arbitražnog suda o sudbini postupka. Volio bih vjerovati da će Sud, uza svu razumljivu ambiciju da unatoč svim teškoćama nastavi postupak, ipak zaključiti da je procesu arbitriranja u ovom slučaju nanesena takva šteta da je što brži prekid neophodan kako bi se zadržalo povjerenje u instituciju.

Međutim, postoji i druga razina, koja je u domeni pravnih odnosa između dviju država, Hrvatske i Slovenije, koje su među sobom sklopile međunarodni ugovor. Djelatnost zastupnice u arbitraži jest djelatnost države. Na toj je razini, u odnosima između dviju država, došlo do bitnih povrjeda, i to takvih koje su u pravom smislu fundamentalne. Slovenija se, prije svega, grubo ogriješila o temeljnu normu međunarodnog prava, prema kojoj se ugovori na snazi moraju izvršavati u dobroj vjeri. Djelatnost slovenske zastupnice jest školski primjer upravo suprotnog od dobre vjere – to je djelovanje u očitoj namjeri da se izigraju odredbe sporazuma. A time je izvršena i fundamentalna povrjeda samog Arbitražnog sporazuma jer je, spregom s jednim od arbitara, bit objektivnog i nepristranog suđenja sasvim obezvrijeđena. Ako biste me onda pitali, koje je konkretno odredbe Arbitražnog sporazuma Slovenija povrijedila, rekao bih vam – sve one koje su u tadašnjem postupku bile bitne za ostvarenje predmeta ili svrhe tog sporazuma.

• Svakome tko je pročitao transkripte objavljene 22. srpnja nužno se nameće niz pitanja, koja se u osnovi svode na jedno: je li doista moguće da se u međunarodnim postupcima stvari rješavaju na takav način? Tamo se spominju privatne večere, naknadno namještanje i doturanje dokumentacije, ali i nonšalantno baratanje državnim područjem u trećinama ili četvrtinama…

– Točno je da sadržaj onoga što je do sada objavljeno ili dostupno baca sjenu na sam postupak i otvara niz daljnjih pitanja. Niti jedno od tih pitanja za sada nije javno i, štoviše, službeno postavljeno, niti je za sada traženo daljnje objašnjenje o istinitosti navoda koje je iznosio arbitar Sekolec, na primjer o njegovim privatnim kontaktima s drugim arbitrom na kojem je, prema njegovim riječima, on 'radio'. Također, je li doista predao tajniku arbitraže naknadnu dokumentaciju koju je spominjao? Ne postavlja se ni pitanje o višestrukoj šteti koja je, zloupotrebom arbitražnog postupka slovenske zastupnice i arbitra, nanesena Hrvatskoj. U konačnici, povjerenje javnosti počiva na uvjerenju o neupitnoj objektivnosti i nepristranosti sudskog vijeća. To je bit za meritorno rješenje hrvatsko-slovenskog graničnog spora pred bilo kojim međunarodnim sudbenim tijelom.

• Hrvatsku javnost u ovom trenutku ipak zanima kada će se i kako riješiti hrvatsko-slovenski granični spor. Kakve su vaše procjene?

– Mislim da je ovo vrijeme kad treba stati na loptu i stvari iznova sagledati u njihovu pravom sadržaju. Hrvatsko-slovenski spor, zbog arbitražnog skandala, posljednjih je mjeseci postao jednom od glavnih tema, ne samo u kuloarima gotovo svake konferencije međunarodnih pravnika, nego je tome bilo posvećeno i završno predavanje na ovogodišnjoj konferenciji Europskog udruženja za međunarodno pravo, održanoj u rujnu u Oslu. U jesenskom, dvomjesečnom izdanju utjecajnog međunarodnog časopisa Global Arbitration Review, arbitražni skandal u predmetu između Hrvatske i Slovenije poslužio je kao glavna tema broja, s velikim naslovom, „Otrovne vode?“ istaknutim na naslovnici. Jesu li naše vode doista otrovne? Je li naš spor baš takvih razmjera da bi opravdao toliki interes međunarodne javnosti i drmao koridore renomiranih međunarodnih institucija? U osnovi, bavimo li se mi ovdje doista krupnim graničnim sporom ili tek prividom nekog takvog spora, odnosno kreiranom političkom percepcijom? Jer samo to bi moglo objasniti takav nerazmjeran naglasak na jednom, među nebrojenim drugim međunarodnim graničnim sporovima. Ne zaboravite, danas je u svijetu riješena jedva polovica otvorenih pitanja razgraničenja na moru! U gotovo svima se radi o većem području…

• U tekstu iz 2009. pisali ste: 'Granični spor između Hrvatske i Slovenije mogao bi se relativno brzo i lako riješiti primjenom međunarodnog prava pred Međunarodnim sudom'. Na osnovi čega ste gradili takvo stajalište?

– Na temelju stvarnog, a ne perceptivnog opsega tog graničnog pitanja. Granica između Hrvatske i Slovenije ondje je gdje je bila na dan proglašenja njihovih deklaracija o neovisnosti, 25. lipnja 1991. Tada nekog osobitog graničnog spora nije bilo, nego se moglo govoriti o relativno manjim problemima u preciznom utvrđivanju granične crte, osobito u području ušća rijeke Dragonje, između njezina prirodnog toka i naknadno izgrađenog odvodnog kanala. Uostalom, Sloveniju su priznale kao državu tadašnje članice Europske zajednice i temeljem Mišljenja br. 7 Badinterove komisije, od 11. siječnja 1992., u kojem stoji da je Slovenija izjavila kako nema teritorijalnih sporova niti s jednom susjednom državom, kao ni – izrijekom – s Republikom Hrvatskom! Ta činjenica kao da je u međuvremenu pala u zaborav…

• Poznat je, međutim, slovenski Memorandum o Piranskom zaljevu, iz travnja 1993., kao i niz kasnijih akata, sve do zakona o proglašenju zaštićene ekološke zone i o epikontinentalnom pojasu Slovenije iz 2005., kojim su se njezini zahtjevi na moru širili sve južnije…

– Svi su ti zahtjevi, od 1993. nadalje, predstavljali kreiranje i širenje područja spora ondje gdje ga nije bilo na dan 25. lipnja 1991. Međutim, ti slovenski zahtjevi, koliko god nerealni bili, vrlo su vješto medijski predstavljani, ne samo u slovenskim, nego i u renomiranim inozemnim medijima, i zatim uporno i dosljedno ponavljani. Tako ste, na primjer, u New York Timesu mogli svojedobno pročitati nonsens prema kojem je Sloveniji važnost Piranskog zaljeva u tome da bi imala pristup do otvorenog mora, kao i da njezini brodovi moraju proći kroz taj zaljev da bi došli do luke Kopar. A u Memorandumu Slovenije iz travnja 1993. piše da bi njezino teritorijalno more s Hrvatskom trebalo razgraničiti na specifičan način, jer se radi o 'vitalnom pitanju stjecanja dovoljnih količina prirodnih izvora za preživljavanje slovenskog naroda'. Dvadeset i nešto godina kasnije, teritorijalno more i dalje nije razgraničeno, no preživljavanje slovenskog naroda s time doista nije ničime povezano. Cijelo to vrijeme pitanje Svete Gere, koja je nesporno hrvatski teritorij pod okupacijom Slovenije, jedva da se spominje – a slovensko osoblje se i dalje tamo nalazi!

• Čulo se, osobito u televizijskim blic-anketama, rezoniranje: 'Dajte Slovencima taj lavor mora', kad ga već imamo toliko, pa što škrtarimo?! Doista, Hrvatska posjeduje čak 6278 kilometara obalne crte, računajući i onu oko više od tisuću otoka, nasuprot slovenskih 45 kilometara…

– Jedan od vrlo vješto plasiranih argumenata je upravo taj o kratkoj obali Slovenije naspram vrlo dugoj, razvedenoj obali Hrvatske. No, to s razgraničenjem nema nikakve veze, jer tu nije važna ukupna obala neke zemlje, nego samo tzv. relevantna obala, a to je ona koja se uzima u obzir pri određenju granične crte na moru. Da nije tako, podjela mora na političkoj karti svijeta danas bi izgledala sasvim drukčije.

• Vi ste jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca koji stvari naziva punim imenom i ne boji se govoriti istinu. Stoga ste 2009. uputili otvoreno pismo hrvatskim i slovenskim političarima, naslovljeno 'Odgovornost za granice'. Biste li ga i danas ponovili ili biste ga sada mijenjali?

– To je otvoreno pismo u integralnom tekstu bilo objavljeno početkom veljače 2009. u Glasu Koncila i na internetskom portalu Index.hr, a u sažetom obliku preneseno u drugim hrvatskim i slovenskim medijima. Bit pisma sastojala se u dvije poruke. Prva, da hrvatski i slovenski političari imaju visok stupanj odgovornosti za omogućivanje postizanja trajnog i stabilnog rješenja graničnog spora između Hrvatske i Slovenije. I druga, da dugotrajno stabilno rješenje može biti samo ono koje se temelji na vladavini prava u odnosima među državama, tj. na međunarodnom pravu, a da je međunarodno pravosudno tijelo koje to može omogućiti Međunarodni sud u Haagu. Danas bi me možda zasvrbjeli prsti da dodam i treću poruku: gospodo političari, ako to sada niste u stanju omogućiti, ostavite stvar po strani na neko vrijeme i nemojte podgrijavati spor, nego prepustite njegovo rješavanje budućim, mudrijim naraštajima; možda će se oni znati obračunati s nečime što bi se u iskusnijim zemljama tretiralo poput bure u čaši vode.

Nikica Mihaljević, Globus