Europska unija je u opasnosti

Nalazimo se pred raspadom

 

 

Martin Schulz, predsjednik Europskoga parlamenta vrlo je zabrinut za europski projekt. On se boji povratka Europljana nacionalizmu i oštro kritizira njemačkog ministra unutarnjih poslova Thomasa de Maizierea.

• Gospodine Schulz, luksemburški ministar vanjskih poslova Jean Asselborn nedavno je upozorio na opasnost od raspada Europske unije? Pretjeruje li on?

– U Europskoj uniji postoje snage koje nas žele razdvojiti. To moramo spriječiti jer bi posljedice bile katastrofalne. Europska unija je u opasnosti. Nitko ne može reći hoće li Europska unija postojati za deset godina. Ako to želimo, onda se moramo za nju snažno boriti.

 

• Može li se Europska unija, koja je toliko integrirana, uopće ukinuti?

– EU nije bez alternativa, naravno da bi se mogla ukinuti. Ali alternativa je Europa nacionalizma, Europa granica i zidova. A to bi bilo strašno jer je jedna takva Europa već više puta naš kontinent odvela u katastrofu.

 

• Je li za opstanak Unije potreban veći angažman?

– Sasvim sigurno. Ali ono što mi doživljavamo jest sljedeće: brojne vlade prvo glasuju za prijenos suvereniteta na Europsku uniju, zatim se žale na nedopustivo interveniranje u nacionalni suverenitet i blokiraju zajedničko postupanje Europske unije. Ti isti zatim optužuju EU da ne rješava probleme s kojima se suočavamo. U takvoj situaciji nikoga ne čudi što je imidž Europske unije loš.

 

• Na što točno mislite?

– Ne pokazuje samo slabosti Europska unija, već zakazuju i zemlje članice. Kada neki ministri kažu da će njihova zemlja sama štititi vanjske granice, oni tada zaboravljaju da su to ujedno i granice čitave Europske unije. Povratak brojnih vlada nacionalnom razmišljanju je fatalno. Nijedna zemlja ne može sama svladati izazove kao što su migracija, klimatske promjene, terorizam, trgovina i međunarodni kriminal; to mogu samo zajedno, kao Europska unija.

 

• Imate li dojam da kancelarka Merkel u izbjegličkoj krizi nema jasan plan?

– Angela Merkel i Sigmar Gabriel bore se za to da se s izazovima izbjegličke krize suočavamo zajedno i da zemlje poput Njemačke, Švedske, Austrije ili Italije ne budu prepuštene same sebi. Ja tu politiku smatram ispravnom.

 

• Hoće li Njemačka biti prepuštena sama sebi?

– Ne, ali mnogi u Europi kažu: Nijemci su nam u krizi eura često stavljali na znanje da oni sve znaju bolje. Pa onda neka onda sami riješe i izbjegličku krizu. To je naravno fatalno.

 

• Dok Njemačka s još sedam zemalja pregovara o prihvatu 400.000 izbjeglica iz Turske, čini se da druge zemlje okreću glavu. Mađarska i Slovačka čak su podnijele tužbe protiv odluke o preraspodjeli izbjeglica.

– Europski ugovori predviđaju da neke zemlje mogu ići naprijed i uže surađivati, dok se druge opiru. Ja to smatram ispravnim. Na žalost, moramo primiti na znanje da neke zemlje bježe od odgovornosti i inzistiraju na solidarnosti, i to uspješno, samo kada traže nešto za sebe, dok bježe kada trebaju pomoći. Ne zaboravimo da su upravo one zemlje koje nose glavni teret krize ujedno i zemlje koje najviše uplaćuju u proračun Europske unije. Kada dogodine započne preispitivanje višegodišnjeg financijskog plana Europske unije, sigurno će se voditi intenzivne rasprave o financijskim prioritetima Europske unije u narednim godinama.

 

• Mnogi kažu da je Njemačka dosegla granice do kojih se može opteretiti.

– Njemačka je snažna i bogata zemlja jer u prvom redu među građanima postoji nevjerojatna spremnost za angažman i pomoć. Mnogi gradovi i općine uistinu su dosegnuli svoje granice. Tu moramo pronaći pragmatična rješenja. Njemačka, na žalost, u postupanju s izbjeglicama nije uvijek učinkovita onoliko koliko bi trebala biti.

 

• Zašto nije?

– Unatoč pritužbama koje su stizale iz saveznih zemalja i općina, njemački ministar unutarnjih poslova Thomas de Maiziere nije uspio osigurati da se upravni propisi provode i da se zahtjevi za odobrenje azila žurno obrađuju. Ministar mora konačno provesti ono što je njemačka vlada odlučila. Kada to učini, stvari će se popraviti.

 

• Mnogi traže da njemačka kancelarka poruči da se mora odrediti gornja granica za prihvat izbjeglica? Shvaćate li Vi to?

– Rasprava o gornjoj granici za prihvat izbjeglica ne će nas dovesti dalje. Što će se dogoditi ako se odredi da je granica milijun ljudi, a onda dođe dijete? Hoćemo li ga poslati natrag i reći: Žao nam je, već smo primili milijun ljudi, ti se na žalost moraš vratiti iako ti prijeti smrt. Jasno je da moramo bolje štititi vanjske granice Europske unije, to je zajednička zadaća. Ali podizanje ograda i zidova u Europi nema smisla. To nam svima šteti, a ne donosi nikakvu korist.

 

• Zašto?

– Ljudi koji bježe od takozvane Islamske države ili Assadovih improviziranih bombi ne će stati pred ogradom. Oni bježe kako bi spasili vlastiti život. U slučaju nužde, oni će ući u Europu drugim putovima.

 

• Ali ne možemo ih sve pustiti u Europu?

– To je točno. Veći dio izbjeglica koji trenutno dolaze nisu sirijske obitelji iz Aleppa, već mladići iz Afganistana. Ja mogu razumjeti njihove motive za bijeg. Ali neobjašnjivo je da produljujemo misiju Bundeswehra u Afganistanu, a istovremeno primamo mlade Afganistance. Isto vrijedi i za Pakistance. Postupci za ljude iz tih zemalja moraju se ubrzati; oni se moraju dosljedno deportirati.

 

• Mora li Njemačka u financijskom pogledu učiniti više za suzbijanje uzroka bijega?

– Ne samo Njemačka, već sve zemlje članice moraju učiniti više. Na žalost, uvijek vidimo isti obrazac: održe se samiti, donesu se odluke i obeća se novčana pomoć, a na kraju nitko ne šalje novac. To je sramotna drama koja se mora što prije okončati. Svima je jasno da ne ćemo moći riješiti izbjegličku krizu ako konačno ne suzbijemo uzroke bijega. A to, naravno, stoji mnogo novca, iziskuje mnogo političke snage i ne ide od danas do sutra. Ali sredstava za to imamo. Godine 2016. doprinosi zemalja članica za EU smanjit će se za 9,4 milijarde eura, što znači da će novca biti. A što čine zemlje članice? Umjesto da dio tog novca izdvoje za zbrinjavanje izbjeglica u susjednim zemljama Sirije, oni taj novac planiraju iskoristiti za financiranje stavki u nacionalnom proračunu. A tako dugoročno ne će ići.

 

Christoph B. Schiltz i Andre Tauber, Die Welt