Hrvatski Fokus
Znanost

Pariški sporazum neviđeno je političko priznanje rizika klimatskih promjena

Izaslanici iz niskih otoka ugroženih poplavama zbog porasta razine more nisu mogli otputovati kući s potpisom na dokumentu

 
 
„Povijest je ovdje”, objavio je francuski predsjednik François Hollande u subotu ujutro. Klimatska konferencija UN-a u Parizu prekoračila je prvotno predviđen rok, a konačni tekst još nije bio poznat, no raspoloženje među pregovaračima i ministrima kojima se Hollande obraćao bilo je na razini. A veselje se nastavilo i tijekom ostatka dugog dana. Posebni predstavnik NR Kine za klimatske promjene Xie Zhenhua veselo je zagrlio britanskog ekonomista Nicholasa Sterna. Kada je francuski ministar vanjskih poslova Laurent Fabius uvečer proglasio kako je završila aukcija za sporazum, među uzvanicima su izbili usklici, suze i slavlje.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2015/12/151201_m112y_conference-paris_sn635.jpg
„Pariški sporazum”, koji je finaliziran pod pokroviteljstvom UN-a, trebao bi zaustaviti povećanje prosjeka temperature u svijetu na razini „znatno manjoj od dva stupnja Celzija iznad predindustrijskih razina te potpomoći naporima za ograničenje povećanja temperature na razinu koja bi bila 1,5 stupnja Celzija viša od predindustrijskih razina”, što je ambiciozniji cilj od onoga koji se očekivao. Slična je ambicija bila očigledna i po tome što se eksplicitno poručilo kako je cilj da u drugoj polovici ovoga stoljeća iz atmosfere izlazi jednaka količina stakleničkih plinova koliko ih i iz nje izlazi.
 
Sporazum je nadišao ono što se očekivalo i u mnogim proceduralnim pogledima pa su se tako postigli kompromisi na koje su sve strane bile spremne te koje su mnogi vanjski promatrači pozdravili. Prije samih pregovora, aktivistička istraživačka organizacija E35 iscrtala je tri klase mogućih ishoda: ishod najmanjeg mogućeg zajedničkog nazivnika pod imenom „zombi”, srednje kvalitetan ishod pod nazivom „tako-tako” i potencijalno fantastičan ishod „nevjerojatno”. Nakon što su vidjeli tekst sporazuma, aktivisti su ga svrstali u posljednju kategoriju.
 
No nikakve pohvale ne mijenjaju činjenicu da napori koji se trenutačno ulažu u borbu protiv klimatskih promjena ni izbliza ne zadovoljavaju ambiciozne ciljeve postavljene u Parizu. Svijet je gotovo jedan stupanj Celzija topliji nego što je bio u 18. stoljeću. Napori koji su predviđeni u obećanjima o klimatskoj politici – „ciljani nacionalni određeni doprinosi” koje su si zadale zemlje na pariškim pregovorima – više su u skladu s ukupnim zatopljenjem od tri stupnja Celzija nego s namjerom obuzdavanja zatopljenja na razini manjoj od dva stupnja. Upravo je potonja granica bila upisana u prethodne dokumente UN-a, a u usporedbi s njom cilj od 1,5 stupnja Celzija čini se vrlo ambiciozan.
 
Prema Johnu Schellnhuberu, čelniku Potsdamskog instituta za istraživanje klimatskih promjena, za postizanje cilja ograničenja rasta temperature na razinu „znatno manju od dva stupnja Celzija” nužno je da emisije ugljikova dioksida u svijetu prestanu rasti „mnogo prije 2030.” i da ih se eliminira „što je prije moguće nakon 2050.”. To bi predstavljalo stopu „dekarbonizacije” (što je riječ koja se u sporazumu ne može naći, i to zahvaljujući prigovorima Saudijske Arabije i nekih drugih zemalja) koja bi bila mnogo veća od bilo čega čemu je svijet dosad imao prilike svjedočiti.
 
Sporazumom su predviđeni procesi kojima bi se trebala podići razina globalnog djelovanja, no iako iziskuju više truda nego što su neki bili očekivali, po sebi nisu dovoljni da bi se postigao trenutačni cilj. Sporazumom se traži da zemlje djeluju protiv klimatskih promjena i povećaju svoje napore s vremenom, no ne spominje se ništa konkretno o tome koliko bi zemlje pojedinačno trebale činiti. Naprosto postoji nada da je cijeli svijet sada usmjeren na isti cilj i da će sa sve boljom tehnologijom i sve snažnijim financiranjem za zemlje u razvoju ambicije brzo rasti, pri čemu bi se svakih pet godina trebale ponovno sagledati nakon „procjene stanja”. Prvi takav sud trebao bi se dogoditi 2018.
Prava zabrinutost zbog klime, javnog mišljenja i međunarodnog pritiska dovela je do obećanja koja su dana u Parizu. Svi se nadaju da će slični procesi pritiska odozdo, a ne neprimjenjivi mandati UN-a, povećati razinu djelovanja sljedećih desetljeća. Procesu bi trebao doprinijeti predvidljiviji priljev novca iz bogatijih u siromašnije zemlje, kao i napori za prilagodbu klimatskim promjenama koje se ne budu mogle izbjeći. Pariškim se sporazumom predviđa da će razvijene zemlje zemljama u razvoju do 2020. davati 100 milijardi dolara godišnje, pri čemu bi se ta svota trebala podvrgnuti ponovnoj procjeni 2025. Sporazumom se također zahtijeva da svakih nekoliko godina jasno predoče planove za taj novac.
 
Tijekom cijele pariške konferencije, razvijene zemlje govorile su kako prihvaćaju obvezu da predvode takve napore. Jedna od posljedica dvotjednih pregovora bila je to da se sporazumom „ohrabruje” i druge države da daju svoj obol ako budu dovoljno imućne za to. To možda ne zvuči kao veliko postignuće. No prijeporna je točka u klimatskim pregovorima dugo bila oštra podjela između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju pa velike zemlje u razvoju poput Kine (najvećeg svjetskog proizvođača ugljikova dioksida) i Indije nikako nisu željele da ih se tretira jednako kao razvijene zemlje. Tekst kojime ih se potiče da preuzmu ulogu u financiranju jedan je od niza načina na koji je pariški sporazum uspio nadići tu podjelu. Činjenica da bi sve države trebale davati doprinos na sve sličnijoj razini bila je ono čime je Hollande obrazložio zadovoljstvo sporazumom kao prvim dokumentom te vrste koji se univerzalno primjenjuje.
 
Hollande je bio ponosan na postignuće, a za to je imao i razloga. Francuska je predsjedala pregovorima pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda i vodila je sastanke samouvjereno. Teren su dobro pripremili francuski diplomati pod vodstvom veleposlanika za klimu Laurencea Tubiane, a pregovori su bili dovoljno otvoreni da su sve strane osjećale da ih se sluša, no Fabius je po potrebi ujedno ubrzavao proces čvrstim vodstvom. Bila je to sasvim drugačija situacija u odnosu na kaos na sastanku na vrhu o klimi u Kopenhagenu prije šest godina.
 
Pariški je sporazum dosad neviđeno političko priznanje rizika od klimatskih promjena. Upravo je to prizma kroz koju valja promatrati naizgled nepraktičan interes za postizanje ograničenja od 1,5 stupnja Celzija. Tim se ciljem željelo istaknuti koliko hitnim to pitanje smatraju države koje su klimatskim promjenama više izložene, ali se htjelo također i podići ulog, čak i ako će se time u praksi slabo doprinijeti povećanju razine djelovanja u skorije vrijeme. Izaslanici iz niskih otoka ugroženih poplavama zbog porasta razine more nisu mogli otputovati kući s potpisom na dokumentu koji bi bio pakt za samoubojstvo. Kao što je primijetio ministar vanjskih poslova Maršalovih otoka Tony de Brum, „Naša šansa za opstanak nije izgubljena.”
 
S političkim je napretkom usko povezana gospodarska tranzicija. Možda će najznačajniji učinak pariškog sporazuma u sljedećih nekoliko godina biti signal koji će se njime odaslati ulagačima: ujedinjene vlade svijeta kažu da se doba fosilnih goriva bliži kraju. To ne znači da su one nužno u pravu, ali niti da će završetak tog razdoblja biti razvučeniji nego što bi Maršalovi Otoci i druge takve države željeli. Međutim, nakon Pariza, vjera u to da će vlade ostati pri svojim proklamiranim zelenim strategijama činit će se donekle bolje potkrijepljenom, a pomisao ulaganja u ugljenokope doimat će se rizičnijom.
 

The Economist (urednički komentar)

Povezani članci

Totalni promašaj u emisiji Otvoreno

HF

Strašna istina o farmama “Smithfield”

HF

Drukčija i efikasnija sinteza bez otapala

HF

Za odgoj ruku i odgoj mozga

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...