Može li filozof Žigmanov pomoći paorima? Dakako da ne!
Otvoreno pismo „Hrvatskoj riječi“ (uredništvo i naklada), Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, Hrvatskom kulturnom centru u Novom Sadu, Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, Konzulatu Republike Hrvatske u Subotici, DSHV-u, HNV-u, svim udrugama u Srijemu, „Hrvatskim novinama“, „Hrvatskom fokusu“, „Zovu Srijema“ i Hrvatskoj matici iseljenika, a povodom članka „DSHV pruža potporu zahtjevima poljoprivrednika“ u br. 663 tjednika „Hrvatska riječ“ od 25. prosinca 2015. godine. (poslano 1. sječnja 2016. u 8:30 h)
Informativno-politički tjednik koji se zove „Hrvatska riječ“ u br. 663. od 25. prosinca 2015. godine kao prvu vijest donosi članak o tome da „Demokratski savez Hrvata u Vojvodini nastavlja pružati potporu poljoprivrednicima sa željom da ustraju u svojim zahtjevima“. Vijest je udarna, tim više jer u ovom božićnom i novogodišnjem broju glavna urednica se nije udostojila obratiti svojim čitateljima uobičajenom prigodnom kolumnom na prvoj strani (na tom mjestu su ukrasi za jelku), pa je „potpora“ poljoprivrednicima prvi članak na koji nailazimo čim otvorimo ovaj broj „Hrvatske riječi“. A članak je samo još jedan od tisuće napuhanih šarenih balona koje „Hrvatska riječ“ ispušta svojim čitateljima, ovoga puta preko DSHV-a, čitaj Tomislava Žigmanova.
Naime, pitanje Zakona o zemljištu, čije je usvajanje pred Skupštinom Republike Srbije, životno je pitanje poljoprivrednika u Vojvodini. To su shvatili lideri nekih političkih stranaka u Vojvodini pa su zajedno s njima bili danima po ovom zimskom vremenu na blokiranim putevima, odnosno barikadama policije koja je onemogućavala da poljoprivrednici traktorima dođu do Beograda. Na kraju su s njima bili i u demonstracijama ispred same Skupštine Republike Srbije. Kao novi predsjednik jedine i najveće političke stranke Hrvata u Vojvodini Tomislav Žigmanov je tu vidio svoju šansu da prikupi koji politički poen i koji glas ratara, posebno što među njima ima i Hrvata, pa je odlučio da i on „sudjeluje“ u tome. Ali kako da se ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, filozof, književnik, profesor, pjesnik, analitičar, kritičar i sve ostalo, pomiješa s paorima i danima se na traktoru probija do Beograda!
U kulturi nam je predsjednik jedine i najveće političke stranke Hrvata u Rerpublici Srbiji Tomislav Žigmanov kroz svoj osobni časopis „Nova riječ“ (koji srećom skoro nitko ne čita) iznjedrio plagijatorku Ive Andrića, a svim Hrvatima literatama u Republici Srbiji savjetuje da bace svoja pera u trnje. „Obrazloženje“ za ovo kulturno (ili političko) satiranje hrvatskih literata je jednostavno. Naime, poslije tako kvalitetne knjige, kojoj je Tomislav Žigmanov pokrovitelj, a u kojoj su na cijelih 90 strana četiri povjesničara sakupila već ranije napisana fakta i detalje iz života bana Jelačića, sigurno nitko više nije u stanju napisati ništa slično, pa je najbolje da se svi „mane ćorava posla“. Zar filozof, književnik, političar, analitičar, kritičar i sve ostalo Tomislav Žigmanov ne zna da to djelo ne spada u književnost!? Zna, ali bolje da na vrijeme zastraši sve postojeće i potencijalne pisce Hrvate u Republici Srbiji koji bi mogli, ne daj Bože, zasjeniti one koje on forsira.
A u politici nam ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, filozof, književnik, profesor, pjesnik, analitičar, kritičar i sve ostalo Tomislav Žigmanov prosipa i dalje prazne riječi iz predizbornih obećanja:
– čast mi je biti treći predsjednik u povijesti DSHV-a (ući će, dakle, on i u povijest!)…
– nastavit ću raditi ono što je krasilo DSHV do sada…
– zalagat ću se za zaštitu identiteta…
– zalagat ću se za boljitak hrvatske zajednice u Republici Srbiji…
– gorljivo i zauzeto ću biti angažiran u borbi da svi Hrvati budu uključeni u proces donošenja odluka…
– gorljivo i zauzeto ću se zalagati da svaki Hrvat nađe svoje mjesto…, i tome slično.
A sve se svodi na smišljanje strategije i parola kako da on i njegov „cimer“ iz vile u Mamužićevoj 22 u Subotici, Slaven Bačić, zadrže doživotno svoje fotelje i novac. Ova dvojka bez kormilara drži sve u svojim rukama što je vezano za 57.000 Hrvata u Republici Srbiji i raspolaže s oko milijun eura godišnje. Najviše se troši na „Hrvatsku riječ“, HNV, Žigmanovljeve časopise, promocije, honorare, putne troškove i slično (ali samo sebi i svojim „miljenicima“), pozivanje i ugošćavanje odabranih na salašu u Tavankutu, tamošnje proslave svega i svačega, domjenke i drugo.
Odatle se preko priopćenja, verbalne potpore, zabrinutosti i sličnim doskočicama „gorljivo i zauzeto“ bore za zaštitu identiteta, boljitak hrvatske zajednice, kao i da svaki Hrvat nađe svoje mjesto u ovom društvu. Tako se, umjesto da je na traktorima s paorima, političar Tomislav Žigmanov preko „Hrvatske riječi“ oglašava „priopćenjem da DSHV nastavlja (!?) potporu poljoprivrednicima u želji da istraju u svojim zahtjevima“! Priopćenje, nastavljanje verbalne potpore, želja da istraju…, samo su prazne fraze! A ti isti ljudi su ovakvim višegodišnjim „radom“ doveli u takvo stanje našu zajednicu ovdje, i u kulturi i u politici, da bi se danas morali gorljivo i zauzeto spustiti među puk i svakom Hrvatu ponaosob „objasniti“ što oni to rade. Ili dati ostavku.
Branimir Miroslav Cakić (adresa poznata redakciji)
