Zapad se gasi pred našim očima

Michel Houllbeceq je predskazao raspad Francuske i Zapada 2024., a on se odvija danas

 

 

Bolje vam je ne uzeti tog Michela Houllbeceqa u ruke. Moja vam je preporuka, ako na toga nabasate, klonite ga se. Piše vam ružnu, odurnu, ogoljenu istinu o bliskoj prošlosti, a istinito i o bliskoj budućnosti koja upravo teče. Njegov politički  roman Pokoravanje  bio je najavljen u Charlie Hebdou u siječnju 2014. i navodno povod masovnom pokolju novinara u redakciji koji su počinili domaći, francuski, „spavajući“ muslimanski fundamentalni teroristi. Više puta sam ovdje pisao kako mi ta, navodna, lijevo liberalna tiskovina „ne ide pod kapu“. Strši mi njezin pretjerani sekularni, liberalni i ini radikalizam. No dobro, takva je njihova  interpretacija slobode izražavanja i lajanja. Da, u tome je problem, u prijetećem lavežu iza kojega ne slijedi stvarni ugriz do krvi. Opako virtualno lajanje, masturbacija od lajanja.

Po mojem ukusu takvo lajanje treba uvijek sniziti za koju oktavu. Nema potrebe za tolikom bukom nizašto. Ali to je francusko-revolucionarni, u bitnome i europski lijevi-liberalni identitetski projekt. Građenje identiteta – bez identiteta. Eto u srijedu 6. siječnja 2016. Chaerlie je „obilježio“ pokolj s karikaturom „drugoga“ Boga. Krvavih ruku i s kalašnjikovom na ramenu praši, bit će, kršćanski preko naslovnice. Razumio sam, bježi od onoga pravoga. Bog gubitnik. Baš onako, svinjski humor i još  s crnim povodom. Virtualna umjesto prave giljotine. Po istom kolosijeku vozile su Francuska revolucija, boljševička i nacistička. Viču: Bog je mali, beznačajan ili ga nema. Treba Ga ubiti, namazati s govnima… ili traže novoga, sekularnoga  Boga bez Boga, ustoličuju svakoga čovjeka za Boga, jednako hetero koliko i homoseksualca, recimo. Elementarno ljudsko pravo je da Čovjek bude – Bog, ili da ga nema, a ljudska prava zna se, ona su i iznad Boga. U čemu smo onda, nego u Ništavilu. Ili, kao Charlie – u bunkeru.

 

Francuska, predsjednički izbori 2024.

 

I tako  jest, a ovako, politički, izvješćuje Houeullebecq u Pokoravanju. Mislim 2024. godina teče. Rezultati prvoga izbornog kruga predsjedničkih izbora u Francuskoj su ovakvi: kandidat Nacionalne fronte 34,1 posto, Muslimanskog bratstva 22,3, socijalista 21,9 i desnice (građanske) UMP 12,1 posto. Iznenađenje je, naravno, bila pobjeda kandidatkinje Nacionalne fronte Marie Le Pen i poraz socijalista. U drugi krug s njom ulazi kandidat Muslimanskog bratstva Ben Abbes. Između prvoga i drugog kruga trajali su pregovori: socijalisti su odlučili podržati muslimane, a njihov glavni zahtjev bilo je obrazovanje, od osnovnog do visokog , dotadašnja socijalistička svetinja. Ostalo prepuštaju socijalistima, financije, policiju, gospodarstvo…, barem pola ministarstva. Građanska desnica, ako to išta znači, ne će podržati nikoga, ništa ne će preporučiti svojim glasačima.

 

Na dan izbora napadnuto je nekoliko biračkih mjesta, a bilo je i većih nereda, pucnjave i mrtvih, ali o tome mediji nisu izvješćivali. Čak su neko vrijeme bili i potpuno isključeni, radio, televizija, internet. Predsjednik vlade Valls je o ponoći drugog dana izvijestio kako će se izbori ponoviti za tjedan dana, a birališta će čuvati vojska. Tko su bili napadači na raznim mjestima u zemlji nije se znalo, niti će se ikada doznati. Za ponovljene izbore socijalisti i UMP i neke manje stranke sklopile su „republikanski front“ i odlučili pružiti podršku kandidatu Muslimanskog bratstva, kaže izvješće iz SF političkog romana.

 

Izvješće pak iz francuske stvarnosti staro nekoliko tjedana, pozna jesen 2015. Vrlo je slično. Nacionalna fronta Marie Le Pen bila je u prvom krugu regionalnih izbora u Francuskoj pobijedila u značajnom broju departmana. Onda su François Hollande, socijalisti, i UMP, „republikanci“, Nicholas Sarkozy i neka slična sitnež sklopili savez, pa NF u drugom krugu nije osvojio niti jedan. Doduše nije bilo Muslimanskog bratstva, ali braće vjerojatno jeste. Poraz NF-a u drugom krugu!- vrištali su svi europski mediji departman. Slično je bilo i u bliskoj budućnosti 2024., doduše u romanu. Nakon velike  koalicije protiv NF-a u ponovljenom drugom krugu predsjedničkih  izbora pobijedio je Ben Abbes, uglavnom Nacionalna fronta je sve izgubila. Pokorili se socijalisti, predali republikanci, katolika više ni nema. Gledajući u budućnost američki STRATFOR, ako je po kartama, predviđa 2025. u Francuskoj nastanak jedne muslimanske države. Nije prvi ni jedini, mnogi „proroci“ i pisci nešto slično  predviđaju već duže vrijeme. Predviđa i rasap Eunije na četiri „komada“, no to je za drugu zgodu.

 

Cenzura u demokraciji

 

Kako inače mediji „žive“ u romanu Pokoravanje, a kako u bliskoj prošlosti i sadašnjosti. U romanu cenzura, u stvarnosti cenzura – stvarnosti. Onda tamo nije bilo, ne će biti jerbo je „budućnost“, izvješća o neredima, mrtvima, bombaškim atentatima, kamo li slike i kapljice krvi. Krv teče, krvi nema. Onda, u „budućnosti“,  sotoniziraju se nacionalisti kao fašisti, prije svega identitetski pokreti, a čini to čak i NF. Tako mediji i danas postupaju.

Köln na Silvestrovo 2015.!

 

Pogledajmo samo najnoviji primjer njemačkih medija ovih dana u slučajevima pojave novoga kriminala (samo kriminala, ili je to itekakav novi politički fenomen?) masovnog seksualnog napada i pljački prvenstveno žena u Kölnu, Hamburgu, Stuttgartu, Frankfurtu, Bielefeldu… na Silvestrovo. Šutjeli su, naravno zbog politike kako ne bi slučajno ušli u priču o izbjeglicama koje Njemačkoj navodno trebaju (i) kao radna snaga. Pet dana je šutjela i Angela Merkel, ministri, stranački političari, vladajući i oporbeni. Znakovita je bila i šutnja feministica i zelenih. Danima su o tome šutjeli, jednako privatni i javni mediji, da bi sada čak i ministar pravosuđa Heiko Maas govorio o tome kako je sve moralo biti organizirano, te da je to „civilizacijski krah“. Prijavljeno je preko stotinu napada, a krivaca još nema i pitanje hoće li ih i biti. Zar onda nisu u pravu simpatizeri Pegide koji medije nazivaju lažljivima.

 

A tek u Hrvatskoj, kakvi li su tu tek medijski lažljivci! Takva uzorna demokracija, a mediji pod „mekom“(?) cenzurom. Inače za ove događaje mogla bi se krivnja svaliti na žene, em hodaju uokolo po noći, em u minicama, hlačama, pa onda hlače pripijene uz stražnjice… Niti su se Njemice dakle  integrirale, niti ta multikultura funkcionira. Nisu se još pokorile, kao u romanu kod Huoulelbeqa. Mjesec dana nakon tih predsjedničkih izbora 2024. vratio se njegov junak, sveučilišni profesor sa Sorbonne u Pariz. Sve je manje-više u kineskoj četvrti gdje je stanovao bilo uobičajeno. Tek je primijetio u trgovačkom centru, u kojem se inače opskrbljivao, promjenu u odijevanju žena koje su još tamo radile, jer plan nove vlade je bio riješiti nezaposlenost – otpuštanjem žena. Sve su nosile hlače, a preko hlača neku vrstu bluze skoro do koljena.

 

Budućnost koja teče

 

Pripreme za „budućnost“ davno su počele. Stara ljevica, zatim šezdesetosmaši, bivši maoisti i staljinisti, orokani rokeri, seksualni revolucionari i manijaci… preuzeli su masovnu kulturu i medije. Kulturna revolucija poharala je Europu davno i od tada suvereno i totalitaristički njome vlada. Čisti zapadni idejno-liberalno komunistički projekt u praksi, stvarnosti. Potpuni medijski, kulturni, totalitarizam koji je od svakoga prethodnoga: komunističkoga, fašističkoga, nacističkoga i lokalnih inačica preuzeo ponešto. Kako istodobno na njih viče, a od njih – njihovih metoda – na njihovoj krvi i zločinima parazitira, često smo ga kratko označavali kao antifašistički fašizam i slično.

 

U Kini je kulturna revolucija propala, u Europi je meka kao dizano tijesto koje guši – pobijedila. Osobito se raspojasala nakon što je pao Zid. Tranzicija, „tranzicija“ ha, ha… bješe rijeka koja pola teče 'vamo , pola tamo: tamo liberalizam, demokracija, recimo…, 'vamo u Europu kulturni komunizam koji se i ovdje autohtono itekako razvijao. Uglavnom rijekom se kotrljaju fekalije. I, naravno, jeftina radna snaga na Zapad, „saugeri“ profita na Istok. Ni na Zapadu ni na Istoku ništa novo. Sekularizam je pritom mogao ostati na mjestu. Sad baš da se „popove“ zaleđuje, kao boljševici onoga patrijarha u Petrogradu na minus trideset polivši ga vodom… toga u novije vrijeme nije bilo. Preciznije, još od Francuske revolucije, i ovdje od 1945., doduše na višim temperaturama. „Zaleđivalo“ ih se i kršćanstvo drugačije, mekše, polaganije. Virtualnije na medijsku nulu Kelvina,  minus 273°C. Meko, tiho, polako. Tamo gdje su ih doslovno zaleđivali malo su se popovi oporavili. Ovdje gdje „nisu“, na Zapadu, stanje je puno gore. Tko zna, apsolutna nula, pa u njoj bi Čovjek, kao Bog, mogao opstati – vječno. Odledi se kad dođe vrijeme. Takva je ta medija.

 

U Hrvatskoj primjerice medijska situacija je ovakva: zaledi se djelatno, aktivno, plaćeno medijsko biće u UDBI i odledi – u pluralizmu, čemu i UDBA, dakako, pripada. Reinkarnirala se sad još i u civilne udruge. Štakoraši se sve u šesnaest. Zabrazdio sam, priznajem, u lokalno, minorno i mizerno, povuk'o me prokleti korijen, pa shvatite ovaj iskorak tek – kao usputan. Zato nazad u Europu, na „Zapad koji gasne pred našim očima“ (iz knjige Michela Houllbeceqa). Možda će nekoga još zanimati i završetak romana Pokoravanje. Jednostavan je, za europske intelektualce uobičajen, a daleko sretniji nego svršetci američkih filmova. Nakon što je njegov junak, sveučilišni profesor, prešao na islam vratili su ga uz odličnu plaću na fakultet. Mogao se i oženiti, ustvari oni će ga oženiti, objašnjavao mu je rektor, a sa svojim primanjima bi mogao imati do tri, dakako mlade žene. Sve u svemu, zadnja rečenica: „Ne ću imati za čim žaliti“. Kraj.

 

Mato Dretvić Filakov