Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Hrvati napokon moraju shvatiti tko im je gazda

Nepotizam u diplomaciji odraz stanja u državi

 
 
Za svaki projekt sastavljen je tim stručnjaka, prema vrsti problema, zadacima i cilju koji bi trebalo ostvariti ili mu se barem približiti. Važno i bitno je izabrati (postaviti) vođu tima. Sasvim je svejedno je li vođa postavljen, pa onda on bira ostale članove tima, ili su članovi tima izabrani (određeni), pa oni između sebe biraju vođu, ako je jedino bitno i važno da je ispred svega cilj projekta, odnosno problem koji treba riješiti, prema postavljenoj strategiji i taktici, odnosno planu i programu, koji obuhvaća odrednice: što, tko, gdje, kako, s kim, sa čim, koliko, kada… Svi oni koji do sebe drže stalno govore o strategiji i taktici, misleći kako time pokazuju kako su pametni, svestrano obrazovani, inovativni, kreativni, progresivni, odgovorni, stručni, sposobni, vjerodostojni, osjećaju stvarnost i imaju viziju budućnosti. “To su najobičnije gluposti”, rekao je neki dan na TV jedan sveučilišni profesor, koji puno zna, koji se nikome ne dodvora, koji govori onako kako je, bez obzira o čemu ili o kome se radi. Čemu strategija i taktika, ako nemaš cilj.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2018/11/milan-bandic-naocale-a8d5dd159f545e86e7a717d770e8e377_view_article.jpg
Svaki čovjek, obitelj, interesna skupina, politička, vjerska, društvena zajednica, svaka udruga građana, politička stranka, pred sobom ima određene ciljeve i svoj prioritetni cilj, bez čijeg ostvarenja se na druge zacrtane ciljeve ne može niti misliti, a kamoli započeti s njihovom realizacijom. Prioritetni, odnosno glavni cilj nužno određuje sastavljanje ekipe koja će se tim ciljem baciti i pokušati ga ostvariti. Bez određivanja i dobrog poznavanja svih ključnih elemenata zadanog cilja nema niti strategije ni taktike.
Na nivou države imali smo nekoliko velikih glavnih ciljeva.
– Odcjepljenje od  bivše države,
– Uspostavljanje neovisne suverene, samostalne, demokratske, moderne     Hrvatske,
– Vojno oslobođenje okupiranih hrvatskih krajeva od JNA i srbočetničkih bandi,
– Mirna reintegracija Podunavlja,
– Uspostavljanje punog suvereniteta i integriteta  države
– Obnova opustošenih područja
– Vraćanje prognanika u njihove domove,
– Rast i razvoj u svim područjima života i rada
– Demokratska uspostava i organizacija trodiobene vlasti,
– Članstvo u međunarodnim organizacijama i asocijacijama,
– Članstvo u EU-u,
– Jednakopravnost, ista brzina, jednaki tretman – rast i razvoj u EU-u (???)
 
Nešto sam sigurno zaboravila i preskočila. Sve smo to manje više postigli, osim ovog zadnjeg cilja. Pitanje je je li taj i takav cilj uopće postoji. Možda je nama dovoljno samo članstvo u EU-u, a dalje neka drugi odlučuju, što i koliko daju, daju, mi smo zadovoljni. Kaj god! Nismo zadovoljni. To pokazuju neki naši europarlamentarci, koji su pokrenuli i ostvarili u Europarlamentu ono što nam treba, čime smo bili diskriminirani, na margini u koju se slalo sve što drugima nije dovoljno dobro od hrane, pića, raznih potrebština, automobile, strojeva, aparatura, pa i kadrova.
 
Ruža Tomašić je pokazala da je domoljubna, sposobna i umiješna. Nije žena kriva što je kroz svoj rast i razvoj loše informirana, stvorila ne baš dobru percepciju o zemlji u koju je doselila, našem narodu, kulturi i tradiciji. Međutim, sve se to može nadoknadati ukoliko čovjek (žena) ima potencijala, ako nisi isključiv, sebičan, zadrt, pohlepan, ako ne bilda svoj ego, već izvanredno dobro radi posao u svojoj domeni. Gospođu sam posebno spomenula, jer je njezin uradak i postignuće najsvježije. Ima tamo još dobrih zastupnika koji rade za Hrvatsku. Takvi su zaslužili da ostanu tamo što dulje, a ne da se već dulje vrijeme vode “utrke” tko će koga tamo ušančiti, čijih će biti više i tko će pobijedi. Pobijediti mora Hrvatska, a ne pojedinci koje neki stranački šef odabere, po svojem ćefu, u inat nekome, za nagradu odanosti. To se odnosi na sve izbore, a najviše na veleposlanike i ostale državne službenike koji predstavljaju državu vani i trebali bi raditi za stvaranje dobre percepcije države i za boljitak svih građana.
 
Čitamo i slušamo o raznim domaćim i stranim medijima o pojedinim našim veleposlanicima i njihovih ne baš dobrim i časnim rabotama, zbog kojih bi ih država trebal opozvati i kazniti. Međutim, od toga svega ništa. Ispada da mediji izmišljaju, jer kako drugačije objasniti da ti isti, prokazivani ostaju i dalje na svojoj funkciji, ili budu čak unaprijeđeni, ovisno o tome čiji su, odnosno tko je kome koliko za što dužan, tko je koga gdje protežirao, pomogao mu kad su drugi odbacili, vratio ga na konja, kad je pao s magarca. Zbog takve filozofije, načela rada jesmo tu gdje jesno, na začelju svega onoga što je dobro i poželjno, a na prvom mjestu po onome što nije dovoljno dobro, dapače, onome što je loše. Tome uvelike doprinosi što se ne zna tko je kome i čemu gazda, odnosno tko je kome nadređen. U Ustavu i određenim zakonima sve lijepo, jasno i razgovijetno piše. Po tome smo jedna od najuređenijih država, ali? Manje više svatko na vlasti radi što mu se kad prohtije s ciljem: I am first. Mislim da je takvih igara bilo dosta. U svakoj obitelji, kući, uredu, tvrtki, organizaciji, ekipi, mora se znati tko je glavni, ne u smislu da su ostali podanici, polušni izvršitelji, nego da se uvijek zna tko je za sve najodgovorniji. Ne možeš biti odgovoran, ako ne sudjeluješ u kreiranju, programiranju, planiranju i izvedbi prije svega moraš imati cilj, od kupovine na placu, do kupnje automobila, stana, udaje, ženidbe, školovanja djece, zaposlenja, stranačke pripadnosti, glasovanja na izborima, aktiviranja u pojedinim područjima, sudjelovanja u akcijama…
 
Bez tih i takvih usuglašenih i dogovorenih ciljeva sve pada, propada i nestaje, od braka, obitelji, tvrtke, organizacije i države. Nisu potrebna nikakva multidisciplinarna istrživanja i stručne analize da bi se došlo do toga zaključka. To pokazuje praksa. Bez usuglašavanja i dogovora, kad jedan vozi drumom, a drugi ide šumom, k istom cilju, nikad zajedno ne će dostići taj cilj. Da bi se to razumijelo, shvatilo i znalo nije potrebna nikakva posebna naobrazba, već praksa i elementarna logika. Očito u nekih na visokim državničkim dužnostima, nema elementarne logike, ili pak imaju zadatak da bude onako kako je. To je veleizdaja. Bilo bi dobro one koji to rade ili su radili, prokazati, osuditi i kazniti. Rast i razvoj države, po svim odrednicama, što državu državom čine, boljitak za sve građane, trebao bi biti glavni i temeljni cilj onih koji državom upravljaju. To je velik, složen, zahtjevan i dugoročni cilj. U njemu se svašta nalazi, krije i skriva. Obavijen je gustom maglom, osobnim utilitarnim strjemljenjima, egomanskim soliranjem, neznanjem, nesposobnošću, jeftinim parolama, floskulama, alternativnim činjenicama, fake news kreacijama, spinovima, uz stalno puštanje dimnih signala s oba brda, što eklatantno, eksplicitno i implicitno pokazuje, nedoraslost funkciji na kojoj se pojedini akteri nalaze.
 
Deklarativno, formalno, verbalno i na papiru je sve po zakonu, a mi imamo državnu vlast i vladu koja nije demokratski izraz volje naroda. Po ugledu na vrh se stvaraju gradske, županijske i općinske vlasti. Umijeće vladanja je od jednog zastupnika u Saboru doći do njih 11. Ne može to svatko. Bilo kako bilo, nitko mu ništa ne može. On je gazda, iako ne u smislu uvijek i svugdje nužno potrebnog vođe tima, oca obitelji, glavara samostana, ravnatelja škole, trenera športske momčadi, pilota zrakoplova, kapetana broda, predsjednika kluba, predsjednika vlade i predsjednika države, već onoga tko o svemu odlučje, čija je zadnja i koga svi slušaju, dok glume demokraciju, višestranačje, usuglašavanje, usustavljivanje i dogovor.
 
Milan Bandić je neprikosnoveni Gazda, muž bez grunta, Milan bez zemlje, tajkun bez privatne tvornice, oligarh bez naslijeđenog kombinata, uz ustrojenu korporaciju Holding, gradske, ljudske, kulturne, povijesne, tradicijske, zagrebačke potencijale, istančanu socijalnu osjetljivost, rodijačku potkrjepljenost, kumsku privrženost, romsku darežljivost, kozmopolitsku osviještenost, radničku solidarnost, multidisciplinarnu sposobnost, verbalnu i neverbalnu komunikaciju, poliglotski dijalog, kulinarsku vještinu, bizantijsku lukavost, klijentelizam, vjerski realizam, lokalpatriotski nepotizam, širokogrudnost, alendelonsku ljepotu, istančani osjećaj za inkluziju i integritet, nepogrešivu viziju budućnosti… u svoj svojoj nevjerodostojnosti do kraja i uvijek vjerodostojan. Sve to znaju oni koji ga godinama biraju. Možda ću ga i ja sljedeći put zaokružiti na izbornoj listi (bilo kojoj), ukoliko se dogovorimo. Nikada nije kasno pokušati postati pragmatičan.
 

Ankica Benček

Povezani članci

Peđin i Vojkov čin ubijanja demokracije

HF

Poguranci i projekt Orešković-Letica-Cerjan

HF

U kojem grmu leži Pernar?

HF

Obljetnica neuspješne istrage o poljudskoj svastici

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...