Zmijski car

Poslije dolaska zmijara, u našoj avliji nije se više pojavila niti jedna jedina zmija

Iz ranog djetinjstva u Busovači pamtim jednu priču o zmijskom caru koji je živio ispod kozje ćuprije na rijeci Ivančici preko koje se išlo u Buselje.

U to vrijeme bilo je ljudi koji su se bavili, za kojeg mislim u ovo vrijeme sada izumrlim zanatom – tjeranjem zmija od kuća. To su bili zmijari.

U avliji moga dida svake godine se pojavljivala golema zmija. Ja sam, kao sasvim mali na svoju ruku dječak,  jednom čak uzeo tu zmiju u ruke. Kada su to ugledali moji did, baba, moji roditelji i ko je još sve bio ne sjećam se, preplašeni umal ne odoše preko glave. Mater su mi dugo poljevali vodom da dođe sebi.

Busovača

Uz sve njihove napore, prijetnje, molbe, obećanja da će mi kupiti ovo… ono… za pazarnoga dana u čaršiji… sada već dobro oboružani štapovima, kamenjem, kočićima… bilo je uzaludno: nisam dao svoju „baju“.

Valjda zato što je znala da sam malo dijete i da joj od mene ne prijeti nikakva ugroza, ona meni nije ništa nažao učinila, skoro sam pa stekao dojam da se na neki čudan način igra samnom, tako da su je jedva uspjeli uzeti od mene.

Moj did Nikola, koji me je volio najviše od svih, najviše na svijetu, više i od sebe samog, po kome sam i dobio ime Nikola, prvi muški, unuk… odlučio se zbog toga pozvati zmijara.

Iako mal, jako me je zanimalo kako to izgleda čovjek koji može razgovarati sa zmijama i da mu budu poslušne.

Pojavi se neki čovjek, običan kao i svi drugi ljudi koje sam sretao po Busovači, ono jest koliko me sjećanje služi malo stariji dugajlija, dobrodržeći, prosijed, u iznošenome starome odijelu, jakih žilavih ruku,  prodornih crnih očiju, vunenih čarapa do koljena i opanaka putravaca na nogama… nosio je u ruci neki veliki, podeblji štap.

U avliji na jedno mjesto koje je najbliže bilo centru avlije zabi štap, a potom  njime zacrta okolo krug. Nakon toga prilično prodorno zviznuo i na moje veliko čuđenje, iz raznih pravaca počeše stizati zmije raznih veličina, boja, neke od njih rogate, uredno se redajući, naslanjajući glave po crti kruga.

Bilo je strašno gledati zmije koje se kao vojska redaju u krug. Vjerojatno kada su sve stigle, zmijar im nešto reče na nekom čudnom jeziku za kojeg reče da je to zmijski jezik i da one taj

jezik razumiju.

Dok im se zmijar obraćao, sve zmije su podigle svoje glave, slušale ga, a zatim im reče na jeziku koji sam i ja razumio da svaka ide na svoju stranu. Kako su došle, tako su i napuštale krug odlazeći odakle su i došle. Na sve strane svijeta.

Kada su zmije otišle, zmijar mi tada ispriča priču da ispod kozije ćuprije živi zmijski car i da je to jedna koliko ne mogu ni zamisliti, ogromna zmija sa tri roga na glavi, kojoj se tu nalazi njeno prijestolje.

U razgovoru sa zmijarom, zmijar mi reče da može prizvati i samoga zmijskoga cara, ali jedan od njih dva će sigurno umrijeti pri tom susretu.

Svaki puta, kada bih odlazio svojoj tetki, majčinoj polusestri Jeli, u Buselje, koja se udato pezivala kao i mi Šimić, a mi smo sve s tim prezimenom u Buseljima, koji nam nisu bili nikakav rod zvali Stabilovi, bivalo me strah priječi preko kozije ćuprije  da ne bih pao u prijestolje zmijskog cara.

Poslije dolaska zmijara, u našoj avliji nije se više pojavila niti jedna jedina zmija. Zmijara sigurno više nema među živima, odavno je preselio na gradsko groblje Carica, a zmijski car – tko zna, živi li još uvijek ispod kozje ćuprije, ili će ostati samo u mom sjećanju kao: bio jednom jedan zmijski car…

Nikola Šimić Tonin