Suvremeni hrvatski likovni umjetnik akademski slikar i grafičar Munir Vejzović rođen je 1945. godine u Doboju. Godine 1970. diplomirao je na zagrebačkoj Akadeimiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Antuna Mezdjića. Predavao je na zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti. Autor je nekoliko iznimnih ciklusa. Izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu. Dobitnik je Nazorove nagrade 2008. godine. I dalje neumorno radi u miru svoga atelijera.
• Gospodine Vejzoviću, ove godine u zagrebačkoj Modernoj izložiti ćete izbor iz svoga velikog i značajnog opusa u okviru monografske izložbe. Što će biti izloženo? Može li jedna izložba, bez obzira koliko velika bila, cjelovito i precizno odrediti sve koordinate jednog opusa?
– Ne može, ali nije važno, bitan je kontinuitet, ona koncentracija koja vodi do samoga kraja, misao koja vodi i usmjerava do završnog udarca. Kada je posrijedi veliki format nema potrebe da forsiram, želim na kraju biti zadovoljan.
• Visoki ugled stekli ste realizacijom nekoliko osebujnih ciklusa, od erotskih bakanalija preko karakterističnih motiva Zagreba, preko cirkusa do mitoloških scena. Kakav je međusobni odnos Vaših ciklusa, što ih povezuje a što ih možebitno razdvaja?
– U mojem opusu erotika je presudna. Muško ženski susreti da ne kažem snošaj, važni su mi bili oduvijek. Jedna tanka linija koja zapravo spaja muškarca i ženu. Pa i sam dragi Bog je rekao, množite se! Na koncu, postoji li drugi smisao? Ako postoji, tada sam na dobitku. To znači da još nisam pronašao sve tajne ove mukotrpne ali lijepe igre. Što inače da radim? Vlasnik sam svojega života, dosta je da uđem u atelijer i muka počinje, ali to je slatka muka.
• U svome ste umjetničkom radu koristili praktično sve tehnike, od ulja do grafike. Što ste dobivali pojedinom tehnikom? Što ste tražili od pojedine tehnike?
– Dobio sam ono što sam tražio. Adama i Evu (toliko puta sam ih slikao). Dobio sam smisao života. Postoji li što bolje? Ako postoji onda je to umjetnost za koju živim. Ne bi imalo smisla da tražim nešto drugo. Ja samo iskazujem svoj stav i smjernost. Ostalo dolazi samo po sebi. Ljubav prema ženi, djeci, roditeljima koji su umrli. Prema listu na vjetru, prema cvijeću, tako čudesno što nam ga je sam Bog darovao ili prema oluji koja hara u mojoj glavi i srcu. Kako se sve to može previdjeti? Ta esencija, blažena ,svekolika u svojoj moći, to je ono što nas drži u životu.
• Skloni ste raznim formatima, no poznato je da volite jako velike. Što veliki format omogućuje?
– Veliki format me vodi do slobode, ali i obveza da ni jedan kvadratni centimetar ne ostane zahvaćen idejom koja se tijekom rada razvija u vidljivu prvu ideju koju sam zamislio i tako do završnog udarca (coup de grass). Prije nego sliku počnem motaju se snovi kao utvare, ali oni su samo kreacija u mojoj glavi. Veliki format, kako sam prije rekao daje prividnu slobodu i stvarnu kada mu priđem tada se odvija posao i sa svakim potezom nastojim zgusnuti materiju, približiti likove, podrediti se, potencirati, prići bliže magmi. Tada se odmorim, ohladim glavu i dugo gledam, što i u kojem smjeru ide moja ideja. Koji puta me razočara obzirom da se ne poklapa sa idejom koju još vrtim. Kako je uopće moguće svladati veliki format? Postavljam si pitanje ali idem dalje.
• Nedavno ste predstavili kao kipar? Je li riječ o kratkoj avanturi ili kontinuiranom djelovanju?
– Bilo bi dobro da se podsjetimo na tekst Tonka Maroevića koji kaže ne ćemo ni pomisliti da se Munir Vejzović zasitio slikarstva, da mu je dosta izražavanja u plošnim medijima, gdje se dokazao brojnim uljima, crtežima, monotipijama, grafikama – i to u svim tehnikama. Jednostavno, kao što je znao prelaziti s papira na ulje, s akvarela na pastel, s bakrene ploče na karton, tako je u jednom času posegnuo za gipsom pa za drvom, konačno i za željezom, da ne govorimo kako je dio svojih modeliranih oblika uspio prenijeti i u broncu (koju je potom patinirao a povremeno i bojom obogatio).
• Vrlo rado ste slikali iznimno poznate zagrebačke motive. Kao da ste birali one koje gotovo svi znaju. Što je u Zagrebu tako zanimljivo?
– Važan je i nezaobilazan ciklus zagrebačkih motiva. Slikao sam Zagreb u svitanje, u podne, u sumrak. Ali rekao bih isteklo je vrijeme Zrinjevaca i ostalih zagrebačkih motiva. Nisam slikar koji se može zaustaviti samo na jednom motivu. Toliki slikari su slikali Zagreb tako da vrapci na granama dodaju notu Arsenu Dediću i svima koji su pjevali o Zagrebu.
• O Vašem opusu objavljeno je nekoliko monografija. Otkrivaju li one doista sve o Vama? Živi li svakidašnji život ponekad skriveni Munir, tajni…?
– Monografiju bi trebali imati zaslužni slikari. Koliko otkrivaju? Moguće je ali to Vam naprosto ne ću otkriti. Moj skriveni život, ako dobro iščitavate jest na slikama i u skulpturama. U cijelom mojem radu.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više