Znakovi iz suvremenog simulakruma

Izložba Daniele Cikatić Javorčić u Galeriji Emanuel Vidović u Splitu

Nakon primitivnih razvojnih faza ljudskog društva javila se potreba za sustavom komunikacije koji će biti pouzdaniji od govora i gesta. Tako su crteži postali prikladni za prepričavanje postupaka i događaja, oni prikazuju sadržaje povezane u zajedničku misaonu strukturu, a različite sličice dovode se u uzajamni odnos – piktografija. Piktografiju još uvijek ne možemo smatrati pismom jer joj nedostaju neka bitna obilježja – nju ne treba posebno učiti (sličice su razumljive samo po sebi), ona nema određen i konačan broj ustaljenih znakova, znakovi nemaju točno određen oblik niti značenje. U prikazivanju apstraktnih pojmova piktografija se pomaže simbolikom koja svoje izvore velikim dijelom nalazi u mitologiji. Prednosti su piktografije u tome što je ona izvana iznad bilo kakvog jezika te je razumljiva za sve ljude – zbog toga je i danas u intenzivnoj uporabi (prometni znakovi, signalizacija, marketing…).

Daniela Cikatić Javorčićrođena je 1969. godine u Splitu. Diplomirala je grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Miroslava Šuteja. Na istoj akademiji obranila je doktorski rad pod nazivom „Umjetnička tematizacija ženskog identiteta u reklamnom oglašavanju“ te stekla akademski stupanj doktorice umjetnosti iz umjetničkog polja likovnih umjetnosti. Zaposlena je kao likovna terapeutkinja u Centru za autizam u Splitu. Osmislila je, oblikovala i kao mentor vodila pet knjiga i slikovnica svojih učenika. Priredila je niz samostalnih izložbi i izlagala na brojnim skupnim izložbama te organizirala i vodila više grafičkih radionica. U posljednje vrijeme umjetnica se bavi pretvorbom znakova i slika koji se fabriciraju kroz tržišne vizualne komunikacije u piktograme, slikovne znakove koji svojim značenjem podrivaju smisao izvornog konteksta polazišnog znaka i slike.

Na izložbi 'Piktografije'upotrijebila je znakove iz suvremenog simulakruma kao polazište za promišljanje vlastitog identiteta. U prvom ciklusu, koji je naslovila „Pozdrav iz Altamire“, za dekontestualizaciju i reinterpretaciju znakova koristila je tradicionalni grafički medij, linorez, a u ciklusu „Samoj sebi“ medij masovne komunikacije, digitalnu fotografiju. Radovima u linorezu istraživala je potencijal simboličkog jezika slike za prenošenje složenih unutarnjih stanja i znakovima koji su izvučeni iz svog izvornog konteksta oblikovala vlastito slikovno pismo, svoju intimnu piktografiju. Ciklusom fotografija koje prikazuju crteže/znakove prislonjene na njeno tijelo zabilježila je proces pretvaranja znakova u semantičke vodiče kroz neku vrstu njenog vizualnog dnevnika.

„Prema podjeli piktograma prema namjeri/svrsi koju nude Abdullah i Hübner, moji linorezi/piktogrami najprije bi se mogli svrstati u sugestivne piktograme, tj. one koji se obraćaju našoj podsvijesti te na taj način imaju namjeru promijeniti naše ponašanje. Mogli bi zadovoljiti i definiciju indikativnih piktograma (koji daju informaciju ili saznanje o nečemu, ali ne sugeriraju kako ćemo se odnositi prema tome) jer indiciraju problem i tako prenose moj stav o temi kojom se bavim. Teško se mogu smatrati imperativnim piktogramima (oni koji se obraćaju volji i dužnosti i na taj način utječu na ponašanje primatelja) iako bi sami nazivi nekih ciklusa (ciklusi Zabrane i upozorenja i Posturing-prohibited) na prvi pogled mogli ukazivati na takvu namjeru. Oni, prije svega, svojim likovnim jezikom postavljaju pitanja koja potencijalnog gledatelja žele navesti na razmišljanje o određenoj temi. Za razliku od pravih piktograma čija je poruka jasna i nedvosmislena, oni su višeznačni i otvoreni različitim interpretacijama“, rekla je autorica.

Linorez kao medij konačne realizacije autorica je odabrala iz nekoliko razloga. Prvenstveno zbog toga što postoji formalna sličnost između linoreza kao grafičke tehnike i piktograma. Naime, piktogram (i linorez) odlikuje jednostavnost forme; maksimalna stiliziranost likova (likovi kao siluete), jasan odnos lika i podloge te kontrast boje prema boji (crno-crveno, crno-narančasto, crveno-žuto, crveno-bijelo, crno-bijelo, plavo-bijelo). Odabir tradicionalne grafičke tehnike je, nasuprot tehnikama velike reproduktivne moći, strategija koja u miljeu današnjeg svijeta i suvremene, pretežno digitalne i virtualne umjetničke produkcije znači otklon od main streama. Kao tradicionalna grafička tehnika, linorez omogućava dodir s materijalom (kontrolu nanosa i nijanse boje, odabir papira, manipulaciju s materijalom koji pruža otpor i sl.) što je u našem digitalnom/virtualnom svijetu postalo rijetko pa stoga i dragocjeno. Taktilnost medija i njegova relativna sporost u potpunoj su suprotnosti sa svijetom koji nas okružuje. Odluke vezane za praktičan rad u ateljeu traže sabranost i odmjerenost, usporavanje i usmjeravanje pažnje na postavljeni zadatak. Sve je to suprotno lakoći i brzini s kojom obavljamo svakodnevne aktivnosti i/ili koristimo nove medije i tehnologije. Simultanost nekolicine površnih radnji koje obuzimaju (ali i rasipaju) našu pažnju, u ateljeu je zamijenjena koncentracijom na niz međusobno uvjetovanih radnji. S tim je povezana potreba za usavršavanjem i kvalitetom.
 

Realizacija u mediju koji nije dominantan već je po svojoj prirodi potpuno suprotan te marginaliziran nosi i drugačiju poruku (medij je poruka). Izrezivanjem (urezivanjem) piktograma u linoleum, tj. izradom linorezne matrice i njezinim otiskivanjem na grafičkom papiru u maloj nakladi, njihov smisao i namjera postaju suprotni onoj masovnih reklamnih medija. Organizator izložbe koja će biti otvorena do 2. veljače 2020. godine je Muzej grada Splita, a kustosica izložbe je Nela Žižić.

Nives Matijević