Mračna strana suradnje FBI-ja i Udbe

Zbog čega Washington nije objasnio bombaški napad na zračnu luku LaGuardia iz 1975.?

 

 

Radi se o najkrvavijem terorističkom napadu u Sjedinjenim Američkim Državama unazad nekoliko desetljeća, a New York nije svjedočio ničemu sličnome sve dok se nije dogodio 9/11 observer.com, John R. Schindler, 04/01/16 (uz dopuštenje autora) Prošlog se tjedna navršilo 40 godina od jednog od najgorih terorističkih napada u američkoj povijesti. U bombaškom napadu na zračnu luku LaGuardia u New Yorku, koji se dogodio 29. prosinca 1975. godine, ubijeno je 11 nedužnih ljudi, a još 74 je ozlijeđeno, od kojih neki iznimno teško. Unatoč tome, rijetki su se sjetili ove obljetnice, možda iz razloga što ovaj strašni zločin nikada nije u potpunosti rasvijetljen.

U vrijeme kada se dogodio, ovaj zastrašujući događaj je privukao veliku pažnju. Bomba snage 25 štapova dinamita je postavljena u ormarić u odjelu sa prihvat prtljage središnjeg terminala zračne luke. Eksplozija koja se dogodila u 18:30 sati, uništila je brojne metalne ormariće i stvorila val krhotina koje su pokosile svakoga tko se našao u blizini. Neke od žrtava su bile raskomadane, a zastrašujući prizor su zabilježile televizijske kamere. Krv koja se pomiješala sa vodom pomoću koje su vatrogasci gasili požar prelijevala se po terminalu i izlijevala na taksi stajališta pred ulazom.

 

Tijela 11 poginulih su osakaćena, neka do stadija neprepoznatljivosti, a mnogi ozlijeđeni su bili u teškoj životnoj opasnosti. Radilo se o najkrvavijem terorističkom napadu u Sjedinjenim Američkim Državama unazad nekoliko desetljeća, a New York nije svjedočio ničemu sličnome sve dok se nije dogodio 9/11. Istina je, doduše, da je bila sreća što je bilo vrijeme večere, te je prostor za preuzimanje prtljage bio relativno prazan. Da je do eksplozije došlo nekoliko sati ranije, kada je terminal bio pun putnika, žrtava bi bilo mnogo više. Mjesto zločina je gotovo u potpunosti kontaminirano nazočnima koji su pokušavali ugasiti požar i pomoći preživjelima. Ipak, činilo se da se radilo o bombi kućne izrade, a ne o radu profesionalaca.

 

Na mjestu pogibije 11 ljudi našla se hrpa njujorških policajaca i službenika brojnih saveznih agencija. Foto Joyce Dopkeen za The New York Times. Njujorška policija je imala malo tragova. Mjesto zločina je gotovo u potpunosti kontaminirano nazočnima koji su pokušavali ugasiti požar i pomoći preživjelima. Istraga je u konačnici uspjela utvrditi približnu veličinu i sastav bombe, kao i njezin primitivni pakleni stroj, te je potvrdila da se radilo o bombi kućne izrade, a ne o radu profesionalaca, ali vrlo malo ostalih činjenica. Zračne luke širom zemlje su dobile prijetnje bombama dan nakon ovog napada na zračnu luku LaGuardia, te su se ove prijetnje pokazale lažnima. Niti jedna poznata teroristička organizacija nije preuzela odgovornost za ovaj napad.

 

Glavni detektiv njujorške policije za okrug Queens, Ed Dreher, bio je na čelu operacije koja je uključivala stotine istražitelja, FBI i različite lokalne i savezne agencije koje su neumorno pratile sve tragove. Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, terorizam je bio svakodnevna pojava ali su napadi sa velikim brojem žrtava bili rijetki. U to je vrijeme većina terorističkih organizacija pokušavala poslati političke poruke, a ne ubijati nedužne.

 

U tom je aspektu LAGBOMB, kako je FBI nazvao istragu, bio drugačiji. Budući da nitko nije vjerodostojno preuzeo odgovornost, Dreherov je tim sve više dolazio do zaključka da je masakr bio slučajnost. Moguće je da je primitivna bomba bila pogrešno vremenski podešena od strane neiskusnih terorista koji su je namjeravali detonirati kada terminal bude prazan ili skoro prazan. Ipak, radilo se samo o spekulaciji, kao što se spekuliralo i o počinitelju. Gotovo godinu dana prije ovog napada, u siječnju 1975. godine, portorikanski je terorist preuzeo odgovornost za povijesnog restorana Fraunces na ulici Broad Street, pri čemu je ubio četiri osobe. Unatoč tome, ničime ga se nije moglo povezati sa LAGBOMB-om. Istražitelji su pratili i druge grupe za koje se znalo da djeluju na području New Yorka, kao što su PLO i Židovska obrambena liga, koje su bile visoko na listi osumnjičenih, međutim, nije bilo nikakvih dokaza koji bi ih povezivali sa ovim zločinom. Također nije postojao niti motiv zbog kojeg bi PLO ili JDL napali zračnu luku LaGuardia bez preuzimanja odgovornosti za napad. Nakon nekoliko mjeseci istraga je dospjela u slijepu ulicu, te nikada nije identificirala vjerojatne osumnjičenike.

 

Međutim, iznenada se pred Dreherom pojavio vjerojatni osumnjičenik. Dana 10. rujna 1976. godine, TWA let 355, zrakoplov Boeing 727 sa 41 putnikom je poletio sa zračne luke LaGuardia u pravcu Chicaga. Nakon sat i pol leta, pet otmičara je preuzelo kontrolu nad zrakoplovom, te objavilo da ima bombu. Ispostavilo se da je bomba bila lažna.

 

Nakon mjeseci neuspješnih pokušaja detektivi su smatrali da su na pragu priznanja, a onda je uskočio FBI i preuzeo osumnjičenike. Radilo se o borcima za slobodnu Hrvatsku, amaterskoj terorističkoj skupini koja je pokušavala pridobiti pažnju za svoje ciljeve. Mrzili su komunističku Jugoslaviju koja je, za njih prilično neprikladno, bila na neki način u savezništvu sa Sjedinjenim Američkim Državama i NATO savezom za vrijeme hladnog rata, te su zahtijevali da se njihova prohrvatska poruka objavi u vodećim američkim novinama. Objavili su kako u ostavili bombu na glavnom željezničkom kolodvoru u New Yorku i rekli vlastima gdje je mogu pronaći. Njihov vođa, 30-godišnji emigrant Zvonko Bušić, bio je povezan sa nebuloznom terorističkom skupinom Otpor, baš kao i njegovi suborci, njegova američka supruga Julienne i tri druga Hrvata.

Uhićeni Zvonko Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut, Slobodan Vlašić i Julienne Bušić nakon što su 10. rujna 1976. godine oteli putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355. Oteli su TWA 355, koji je bio zrakoplov kratkog doleta, te pilotu naredili čudan let, sa slijetanjima u Montrealu, Newfoundlandu (gdje su otmičari oslobodili 35 taoca), Islandu i konačno u Parizu, gdje su se teroristi predali. Nisu ozlijedili niti jednog taoca, a neki od otetih putnika su kasnije pričali kako su teroristi, a posebno Bušić, bili iznimno ljubazni. Kada su konačno vraćeni u New York, otmičari su obaviješteni kako je bomba koju su ostavili na kolodvoru, a koja je bila prava, za razliku od one koju su ponijeli na let 355, pronađena i kako je policijski stručnjaci razoružavaju u postaji Rodman’s Neck u Bronxu. Bomba je tom prilikom eksplodirala i tri policajca su ranjena, od kojih jedan teško, a jedan je policajac, 27-godišnji Brian Murray, tom prilikom poginuo.

 

Ed Dreher i njegovi detektivi su zatim pokušali slomiti Zvonka Bušića čim je ovaj dospio u njihovu nadležnost. Otmičar koji je patio od manjka sna, budući da je bio budan nekoliko dana, je priznao kako je on osmislio otmicu leta TWA 355 ali je isticao kako mu nikada nije bila namjera nauditi Amerikancima, a pogotovo ne policajcima. Istražitelji su ubrzo počeli postavljati pitanja o napadu LAGBOMB. Činilo se kao nevjerojatna slučajnost da su otmičari poletjeli upravo sa zračne luke LaGuardia, pri tome na letu TWA, te da su izradili bombu kućne radinosti koja je izgledala kao i ona koja je uništila prostor za prtljagu nekoliko mjeseci prije ove otmice.

 

Dreher je bio zapanjen kada je Bušić priznao kako je bio u zračnoj luci LaGuardia 29. prosinca, na dan bombaškog napada. Nakon mjeseci neuspješnih pokušaja detektivi su smatrali da su na pragu priznanja, a onda je uskočio FBI i preuzeo osumnjičenike. Otmica je savezni zločin i u nadležnosti je saveznih agencija. Dreherov tim nakon toga nikada više nije bio u mogućnosti ispitivati Zvonka Bušića. Svi otmičari su osuđeni na dugotrajne zatvorske kazne za otmicu leta TWA 355 i smrt policajca Murraya. Zvonko Bušić je osuđen na najdužu kaznu, te je odlužio 32 godine u saveznim zatvorima. Njegova supruga i drugi otmičari su odslužili prosječno dvanaest godina za njihovo sudjelovanje u ovom zločinu. Bušić je sustavno tvrdio kako je nevin za LAGBOMB, tvrdeći kako se zbog iscrpljenosti dao netočne odgovore prilikom ispitivanja od strane Dreherovih detektiva. Njujorška policija je ostala skeptična po tom pitanju ali je bilo očito kako FBI nije želio policiji podijeliti bilo kakva saznanja o misterioznoj skupini Otpor.

 

Daljnji razvoj događaja ostaje prilično nejasan. Sredinom sedamdesetih godina njujorška se policija našla u središtu prljavog prikrivenog sukoba kojeg je Otpor sa ostalim antijugoslavenskim skupinama vodio protiv beogradskog komunističkog režima. Širom Amerike, Kanade, Australije i zapadne Europe, gdje god su postojale veće zajednice jugoslavenskih iseljenika, kovali su planove protiv maršala Tita. Poticali su javnost, organizirali demonstracije, postavljali bombe, otimali zrakoplove, napadali jugoslavenska veleposlanstva i diplomate.

 

Kao odgovor, Tito je sa lanca pustio UDBA-u, njegovu zloglasnu tajnu policiju koja je započela globalnu kampanju zastrašivanja i ubojstava članova Otpora i ostalih skupina koje je Beograd nazivao „neprijateljskom emigracijom”. Tajne skupine UDBA-inih ubojica su putovale svijetom, ubijajući teroriste i sve koje su smatrali neprijateljima, sve u sklopu takozvanih „crnih operacija“. Od sredine šezdesetih, pa sve do početka devedesetih godina, kada se Jugoslavija počela raspadati, UDBA je na zapadu ubila stotinjak ljudi, većinom Hrvata ali i Srba i Albanaca. Dvanaest ubojstava se dogodilo u Sjedinjenim Američkim Državama, a niti jedno od njih nije riješeno.

Od sredine sedamdesetih godina UDBA je počela infiltrirati „neprijateljsku emigraciju“ svojim agentima, te je uspjela probiti sve značajnije antijugoslavenske skupine, često na vrlo visokim razinama, pri čemu Otpor nije bio iznimka. Titovi špijuni su igrali opasnu igru sa zapadnim protuobavještajnim službama, uključujući FBI. Kada god bi agent UDBA-e došao u Ameriku sa tajnim zadatkom, obično bi ponudio svoje usluge FBI, koji je želio povjerljive doušnike unutar grube i nasilne balkanske emigrantske zajednice. Sa određenom razinom zaštite koju je osiguravao FBI, ubojica bi tada bio slobodan izvršiti atentat i izgubiti se.

 

Otpor je u toj mjeri bio infiltriran od strane UDBA-e da je teško ustanoviti koji je od terorističkih napada u sjevernoj Americi, što uključuje bombaške napade i ubojstva hrvatskih rivala, kao i debakl sa letom TWA 355, bio djelo Beograda. Otpor nije ničime doprinio padu komunizma u Jugoslaviji već je njegov doprinos bio kompromitacija hrvatske stvari fanatizmom, terorizmom i ubojstvima. Nekoliko godina nakon Bušićevog uhićenja, FBI je razbio većinu mreže Otpora u Sjedinjenim Američkim Državama, čemu su uslijedila dva suđenja ranih osamdesetih godina u kojima su članovi te skupine osuđeni na dugotrajne zatvorske kazne.

 

U vrijeme ovih događaja direktor FBI-a bio je Clarence M. Kelley. On je poznat i po tome što je ponovo uspostavio odnose s CIA-om, koje je njegov prethodnik Hoower u zadnjim godinama svog mandata skoro zamrznuo (op. ž.p.). Okrivljenici u tim suđenjima su tvrdili da im je namjestila UDBA, što je u to vrijeme zvučalo kao scenarij za loš film ali je u stvari vrlo lako zamislivo. U isto se vrijeme odvijalo senzacionalno suđenje u Australiji u kojemu se sudilo hrvatskim iseljenicima koji su planirali terorističke napade na tom kontinentu. Šest okrivljenika, poznatih kao Sydneyska šestorka, je tvrdilo kako su nevini i kako im je smjestio UDBA-in agent provokator koji je poslan sa drugog kraja svijeta kako bi ih smjestio u zatvor. Pokazalo se da je ovo posve istinito.

 

Je li se to isto dogodilo i u slučaju LAGBOMB? Zvonko Bušić je desetljećima tvrdio kako nema nikakve veze sa tim napadom. Godinama su balkanskim špijunskim podzemljem, sa kojim sam upoznat, kolale glasine da je Otpor odgovoran za napad na zračnu luku LaGuardia ali da nije namjera bila ubiti bilo koga već je bombu izradio UDBA-in agent provokator koji je namjeravao diskreditirati ovu skupinu. Teorija njujorške policije o loše izrađenom paklenom stroju je bila točna. Veteran UDBA-e je ispričao priču o stvarnom bombašu koji je bio jedan od njihovih agenata i istovremeno doušnik FBI, te ga je nakon LAGBOMB katastrofe FBI zaštitio. Ovo također zvuči kao materijal za film B-produkcije ali se ne može niti isključiti kao neistinito. Godinu dana nakon Bušićevog uhićenja, UDBA-in ubojica je ubio srpskog aktivista u Chicagu, brutalno ga izbovši desetak puta, pri čemu je također ubio i njegovu 9-godišnju pokćerku. Vjerojatni ubojica je bio poznat kao doušnik FBI, te izvori iz UDBA-e inzistiraju na tome da ga je FBI zaštitio i dao mu ovi identitet u Americi.

 

Je li FBI učinio isto i sa pravim ubojicom ili ubojicama iz napada LAGBOMB? Radi li se o još jednoj tajnoj operaciji koja je krenula po zlu, a koju nitko u Washingtonu nije želio objasniti? Nakon četiri desetljeća krvava se priča čini prestarom kako bi se u potpunosti istinito ispričala. Zvonko Bušić je pomilovan 2008. godine, te je preselio u danas neovisnu Hrvatsku, gdje su ga nacionalisti dočekali kao heroja i borca za slobodu i protiv komunizma. Bušić je izvršio samoubojstvo 2013. godine, u dobi od 67 godina, razočaran realnošću života u slobodnoj Hrvatskoj. Do same smrti je tvrdio kako niti na koji način nije povezan sa napadom od 29. prosinca 1975. godine. Unatoč tome, do danas ne postoji drugi osumnjičenik za ovo neriješeno masovno ubojstvo, unatoč bezbrojnim satima koje su istražitelji proveli radeći na ovom vrlo starom slučaju. Tko je stvarno postavio bombu u zračnoj luci LaGuardia? Nakon više od četiri desetljeća čini se sve manje vjerojatnim da će javnost ikada dobiti odgovor na ovo pitanje.

 

Željko Peratović, http://45lines.com/mracna-strana-suradnje-fbi-i-udbe-zbog-cega-washington-nije-objasnio-bombaski-napad-na-zracnu-luku-laguardia-iz-1975/