Znam kako je ovo nešto novo i dosad u nas neviđeno. Ne znam niti je li uopće igdje taj model iskušan, prihvaćen ili odbačen. Čini mi se da nije. Dakle, to je naša kreativna inovacija. Uobičajeno je da se nešto bilo što novo i neprovjereno u praksi, najprije provodi kao eksperimentalno, u nasumce odabranim ustanovama, u laboratorijskim uvjetima, uz pomno stručno praćenje, dubinsku analizu i evaluaciju, nakon koje će se ta inovacija prihvatiti ili odbaciti. To nije nimalo lako, niti jednostavno, a traje određeno, ne baš kratko vrijeme.
Čini mi se kako naš novi način u kadroviranju, odnosno sastavljanju vlade, popunjavanju kabineta ministara, dovođenjem rukovodećih kadrova u javna poduzeća, nije bio na nikakvoj provjeri i kako se odmah pokušava primijeniti u praksi. Dakle, cijela država je “laboratorij” za taj eksperiment. To će sigurno poslužiti drugima, ali mislim da nismo od naše države smjeli ni u kom slučaju napraviti “laboratorij” i s njom eksperimentirati u smislu vladanja, upravljanja, njezine sadašnjosti i budućnosti.
Prvi pokazatelji tog eksperimenta su se pokazali neučinkoviti, odnosno ideja takve inovativne kreacije, u samom začetku se trebala odbaciti, jer previše različitih osoba, s različitih pozicija, s dijametralno suprotnim svjetonazorom, filozofijom i ideologijom, pod plaštem demokracije u tome sudjeluje, s primarnim ciljem zgrabiti za sebe i svoje što više. U toj jagmi, općoj i posebnoj, nestale su reforme, izgubila se stručnost, a konsenzus još radi, inače bi se već odavno raspali, kao šaroliko pozicijsko tijelo. Ta šarolikost se svakodnevno očituje na mnoge različite načine, javnim istupanjem pojedinaca, iznošenjem mišljenja i zaključaka, koji nisu nimalo usklađeni, pa čak potiru jedan drugog, čime zbunjuju građanstvo, unose dodatni kaos i stvaraju nepovjerenje u sposobnost vlade i pojedinih ministara. Sve to skupa sliči na neku igru, bez pravila, bez pravog vođe ekipe, bez realnog programa, bez treninga i bez cilja. Sve se vrti u začaranom krugu, čiji se polumjer širi, puca od raznih pritisaka i na kraju raspršuje u atmosferi, pa je od kruga nastao puni kut, odnosno još uvijek smo na nultom stupnju, iako je nekoliko “rundi” optrčavano.
U tom optrčavanju, pokušaju prestizanja, mijenjanja pozicija, naguravanju, podmetanja nogu, padanju, žestokom sudaranju, odustajanju, nestajanju daha, dijaboličnoj snazi, zazivanju Boga u pomoć, molitvi, kletvama, pljuvanju, skliskom terenu, prepuštanju pozicija, namještanju rezultata, fingiranju moći, nesnalaženju, dodvoravanju, licemjerju, obmanjivanju, opsjenarstvu… teče dragocjeno vrijeme u zagrijavanju, prije stara, a zastavica je već davno podignuta. Motor je u leru i pomaka nema. Sve je bila iluzija, pokušaj dosad neviđenog i u nečijoj glavi osmišljenog, bez prethodne simulacije i provjere.
Ne stojimo na mjestu, nego uslijed inercije kližemo sve niže, a uslijed gravitacije približavamo se ogromnoj rupi koju krije močvara, iz koje se širi nepodnošljiv smrad, koji ne da disati, ali ne sprječava osjećaj potonuća. Pojasa za spašavanje nema dovoljno, ne svira klasična muzika, već cijuču cajke. Brod se sve više naginje. Kapetan je netragom nestao. U stravičnom komešanju, uzdignutih ruku koje mole, zapomagajućih jauka, vriska djece, tutnjave dolazećeg tsunamija, izvlačenja preostalog blaga, uskakanja u čamce za spašavanje, veslanja prema stranim odredištima… nestala je i posljednja nada i vjera u spas. Nakon te strašne agonije zavladao je muk. Ništa se ne čuje. Oslabljena jeka vraća jedva čujnu, milijun puta ponovljenu riječ: konsenzus, konsenzus, konsenzus….
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više