Potomci moraju znati ISTINU!

Uz Europski dan sjećanja na sve žrtve totalitarnih režima

Hoćemo li ikada saznati istinu o sudbini naših pređa nestalih u Drugom svjetskom ratu i poraću? Prethodni je komunistički režim – po sovjetskom uzoru – vješto krivotvorio podatke o ubijenima i nestalima. Što se tiče stradalih partizana /komunista popisi su kako tako sređeni. Međutim, kad su u pitanju oni što su bili na suprotnoj strani – a tih je stradalo dvostruko /trostruko više – popisa nema!

Trebali bismo se ugledati u Židove i sačiniti imenike svih poginulih /ubijenih Hrvata. Jer, svaka obitelj točno zna je li ili nije izgubila nekoga od svojih. Zna da im je taj netko bio pradjed ili prababa, djed ili baka, otac ili majka, brat  ili sestra, stric ili ujak, nećak, rođak. Zna da je poginuo /nestao u partizanima, ustašama, domobranima. Ili da su ga ubili Talijani, Nijemci, Mađari, četnici, ustaše, partizani… Ili da je možda poginuo pod anglo-američkim avio-bombama. Taj je netko imao svoje prezime i krsno ime (jer bio je i kršten!) Zna mu se točan datum rođenja, možda ne i smrti. Ali smrt je kao i rođenje činjenica, a ne pretpostavka ili nagađanje. Nije bitno zbog čega je netko ubijen /poginuo, bitno je da mu je život bio nasilno zaustavljen. Svaka obitelj ima pravo pamtiti /zabilježiti tu činjenicu, jer potomci imaju pravo na istinu.

Obitelji nekoć “nepodobnih mrtvaca” pola stoljeća nisu smjeli javno spominjati  imena, niti častiti uspomenu svojih dragih. Sjećam se pogrbljenih žena u crnini i djece što su potajno i u strahu uzaludno pokušavali  označti /okititi grobove. Sjećam se bjesomučnog razbacivanja  cvijeća,  uklanjanja križeva i drugih oznaka s anonimnih grobova! Povjerljivi  ukopnici, slugani bezumne mržnje po “partijskom zadatku” obilazili su rake od partizana likvidiranih osoba i strogo pazili da se ne pojavi oznaka s imenom – ili ne daj Bože – križ, cvijeće, upaljena svijeća, lumin.

Oni isti koji se danas hvastaju tobožnjom humanošću “Titovog – samoupravnog socijalizma” (kako to lijepo zvuči!) inkvizitorski su zabranjivali svaki spomen na “narodne neprijatelje”. Ali u ime kojih načela ne dozvoliti majkama,  suprugama, djeci da pohode i kite grobove svojih milih!? Oni i danas drsko lažu novim pokoljenjima, ali i slijepim i gluhim europskim mudrijašima. Ne može se nekadanji  tzv. jugoslavenski samoupravni socijalizam proglašavati nekakvim liberalnim pokretom. Zar to nije bio totalitarizam, ako u zemlji nije bilo slobode izražavanja, udruživanja, izvještavanja! Ako je postojala samo jedna jedina i svemoćna partija, samo državne dnevne novine, radio i televizija. Ako je sofisticirani i svemoćni policijski polip nadzirao sve – od dječjeg vrtića do sveučilišta i Akademije znanosti i umjetnosti.

Stvaranjem nove, neovisne Hrvatske Države bili smo se ponadali da će uslijediti vrijeme istine. Da će konačno, potomci žrtava moći javno i bez straha  častiti uspomenu na svoje drage. Imena im spominjati, obilježiti grobove. Također smo se bili ponadali da će, možda – pritisnuti grižnjom savijesti  progovoriti i još živući počinitelji zločina. Mnogi od istražitelja, tužitelja, narodnih sudaca pa i neposrednih izvršitelja još su bili živi, neki su i danas! Međutim, sve je stalo, zapelo… Netko se – potencijalni krivci ili njihovi nasljednici – potrudio zaustaviti u javnosti već pokrenute postupke otkrivanja. Netko je spriječio da se počnu pretresati tada još neuništeni, dobro čuvani  tajni dosjei… Hrvatske obitelji imaju pravo znati istinu o svojim ubijenim precima. Imaju pravo častiti njihovu uspomenu, obilježiti njihove grobove.

Frano Baras