U nemilosti samo zato što je – uspješna!

Pola mandata Predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović

Kaže ovdašnja medija kako joj je, našoj Predsjednici, „teti Kolindi“,  kako su ju od prvoga dana doživjela djeca, protekla polovica mandata. Zar već, zar sam za toliko stariji? Bože moj, kako vrijeme leti,  teoretski sigurno jednako i meni i vama, dragi čitatelju, pa i „teti Kolindi“. Nu, njeno političko vrijeme koje nije jednako onom običnom, fizikalnom vremenu „t“, teče sigurno brže. Koliko brže, teško bi to bilo izračunati. Koliko ga samo ovdašnja medija ubrza, koliko potpale, recimo prof. Nenad Zakošek s FPN-a, koliko mu kolega s istoga fakulteta Dejan Jović, gdje „teta“ Predsjednica brani doktorat, koliko novinar 'Rvatskog radija s prvog programa Milorad Šikanjić? Kad bih još spomenuo „Mutti Angelu“, pa „tetu“ Clintonicu, „stričeka“ Trumpa, još Aleka iz Srbije, njegov pušlek na mostu, pa „srpske  čokoladice“, koje to nisu, već samo čokoladice, inicijativu Međumorje… i puno toga nespomenutog, našoj „teti“ Kolindi, već je isteklo nekoliko mandata, a ne samo polovica jednoga, prvoga.

Budući sam bio među onima koji su znali, hajde recimo vjerovali, da ako se ona kandidira kako će i pobijediti, pa sam joj malo, „utvaram si“ što rek'o Ćiro, za nekoliko glasova i pripomogao, a bilo je „gusto“, onda se njezino dosadašnje prebivanje na Pantovčaku usudim i ocijeniti, s plus tri. Takva ocjena u politici je zapravo visoka. Pisao sam na ovim stranicama o njenim potezima i ne namjeravam sada raditi od toga neku polumandatsku reviziju. Osvrnut ću se samo na nekoliko njenih važnih poteza, po mom izboru. 

Titu vratila u Kumrovec

Prvi, teški, koji je učinila bilo je vraćanje Tite, njegovih poprsja s Pantovčaka – doma u Kumrovec. Recimo kako mu je tamo doista rodni dom. „Zapakirala“ ga Kolinda i otpremila doma. Kako je on spremio i bana Jelačića i konja mu, uz pomoć velikoga umjetnika, pa i za te NDH, Vojina Bakića. I nije pritom bio za Predsjednicu on prvenstven, već ideologija koju je zastupao. Gdje se rodio, da rodio, tko bio da bio. Poznato je uostalom da Tito nije volio „svoju“ vilu Zagorje, koju mu je dao sagraditi Stevo Krajačić. „Načuo“ sam, primjerice, kako je za boravka u Zagrebu spavao na Velesajmu u posebnom apartmanu. Po noći bi se, vjerojatno iz sigurnosnih razloga „pomiješao“ s narodom, radnim ljudima. Izgleda, eto, kako se ni on ne bi ljutio što ga nema na Pantovčaku. Kako li je to težak potez bio, kako li je teška borba s kipovima, grobovima i simbolima, možda je tek danas nekima postalo jasno kad padaju kipovi po Americi koji su tamo stajali skoro sto, a neki možda i više godina. Bitka oko kipova tamo je možda otvorila novi građanski rat ili obnovila stari.

Njezin, Predsjedničin potez bio je vrhunski politički – neka Tito čeka doma ocjenu povijesti, pri čemu je ideologija čiji je bio jedan od predvodnika, „zglajzala“ i u praksi i u teoriji – kao totalitaristička. Nije doduše sasvim, nije u „kulturi“ ni približno, a baš to bi se moglo pokazati kako uopće nije poražena, već nam se vraća, nu kao jedan drugačiji crv, gusjenica, umotan u kapitalizam i „demokraciju“ od čega bi društvu opet plela „svilen gajtan“. Uostalom kultura i obrazovanje oduvijek joj je pravi i prvi cilj plus „državna mašina“, koja je također „nadgradnja“, Kakva pišljiva radnička klasa koje danas više ni nema, osim nešto na „određeno vrijeme“. E sad nije Kolindino da bi se s tim borila. Medija koja ju ni do tada nije voljela, usuprot njoj je i pobijedila, tekar onda ju je zgrabila čeličnim zubima i ne ispušta ju.

Seoba naroda

Predsjedničine ovlasti nisu velike, nešto su veće, barem vidljivije u vanjskoj politici. Osvrnut ću se na samo dvije njezine aktivnosti, prva je s početka mandata u vrijeme najintenzivnije seobe naroda, a druga je njena uloga u inicijativi Međumorje. Nije se složila s pozivom Angele Merkel migrantima s famoznim: „Mi to možemo“, a na domaćem terenu je kritizirala „rusvaj“ koji su upriličili s migrantima Zoran Milanović i Ranko Ostojić. Ona je, što mi se čini najznačajnijim, možda i prva političarka koja je, makar i blago, kritizirala neki važan dio njemačke aktualne politike. I tako napustila  vječnu hrvatsku pozu zahvaljivanja i „ljubim ruke“ glede pomoći, a naročito njemačke „pomoći“ Hrvatskoj. Daljnji razvoj „seobe naroda“  dao joj je za pravo, pa je, ma i predizborno, i Angela Merkel u priličnoj mjeri napustila „svoju“ stranu.

Međumorje

Drugo je njezino važno sudjelovanje u inicijativi Međumorje – povezivanja Baltičkog, Crnog i Jadranskog mora. Nakon dugo vremena vodoravnih (istok-zapad) političkih inicijativa i udruživanja, dakao i osvajanja, od Napoleona pa nadalje, po Europi dobili smo i jednu europsku gospodarsko-političku okomicu (sjever-jug). Zamišljena prvenstveno za potrebe energetske spone, poboljšanja prometne, željezničke i cestovne povezanosti, ubrzo je dobila i jače  geopolitičke prizvuke, naročito nakon što ju je podržao američki predsjednik Donald Trump. Riječ je, izuzimajući baltičke države i Bugarsku, o srednjoeuropskim zemljama koje su stoljećima dijelile, barem djelomično, i zajedničku povijest u okviru Austro-Ugarske, a nakon Drugog svjetskog rata zajednička sudbina im je bio komunizam. Pripadaju joj i zemlje Višegradske skupine (Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska).

Zemlje su to, većina, u kojima nije prihvaćena njemačka politika prema tzv. migrantskoj krizi, u nekima (Mađarska) i žestoko odbijena. Za Hrvatsku je ovo iskorak s „Balkana“ i neki, barem simbolički povratak Srednjoj  Europi, malo proširenoj. Ova inicijativa nije nimalo „toplo“ dočekana u Njemačkoj koja već neko vrijeme ovdje   preko “Berlinskog procesa“ zagovara novu, skraćenu, balkansku horizontalu, najprije „praveći“ od zemalja koje još nisu u EU-u, Srbije, Albanije, Kosova, Makedonije, BiH i Crne Gore neko prošireno tržište na kojemu bi se ukinule carine. Zajedničko ovim zemljama su -Turci. Nu bilo bi to već jedno „lijepo“ tržište s popriličnim brojem potencijalnih kupaca – a industrija na njemu nerazvijena. Nema „slađega“, a bio bi to i svojevrsni „trening“ za EU – tko zna kad.

Dakako, najviše ju brine Poljska, „neposlušna“ Poljska kojoj Eunija i inače sprema sankcije(!) zbog pravosuđa. Za Poljsku su si pak sami „krivi“, energetski su ju s Rusima preskočili i „pipu“ plinskog Sjevernoga toka postavili u Njemačkoj, čemu se Poljska žestoko protivila. Ipak bolje je prošla nego u nedavnoj prošlosti kad su ju dijelili, a Britanci i Francuzi to gledali skoro skrštenih ruku.

Na zapadnobalkanskom jugoistoku nazire se i kineska gospodarska vertikala s jedne strane – od Soluna prema sjeveru, a ni Rusija se ne odriče utjecaja na njega, simbolički gledano, od „humanitarne“ ruske baze u Nišu do manastira Ruske pravoslavne crkve na planini Vučjak  u BiH (trebao je već biti posvećen). Pa Agrokor, Sberbanka, nejasna vlasnička struktura MOL-a. Dodamo li još turski utjecaj i eventualno proširenje tzv. turskog toka (plinovod Rusija – Turska) preko Bugarske i Srbije prema zapadu i sjeveru, i eto raznih energetskih i geopolitičkih mreža. Treba pažljivo gaziti kako se u njih ne bismo zapleli.

Naravno, medija iz Hrvatske nije baš oduševljena Međumorjem, nije sasvim jasno ni stajalište Predsjedničine bivše stranke, upitno je hoće li biti geopolitičke snage za njezinu provedbu, nu ako ništa, za početak dobro zvuči, a mogla bi odigrati važnu ulogu u razigravanju EU-a kao Eunije  s „više brzina“, naročito nakon izlaska Velike Britanije. Tko zna, možda bi joj „carstvo“ opet samostalno i bez njemačko-francuske „kape“ moglo biti važan partner.

Na polovici mandata valja barem nešto reći i o Predsjedničinim izgledima za drugi mandat. Prvi je osvojila, osim ostaloga zahvaljujući HDZ-u i Tomislavu Karamarku. Nije jasno kako je HDZ nakon toga na parlamentarnim izborima ostao bez desetak mandata, kako se iz ničega izrodio Most, pa zatim kako je Karamarko ubrzo eliminiran iz politike. To je tim čudnije što je HDZ na ponovljenim izborima, sav izranjavan, dobro prošao, ali je opet morao s „mostašima“. Kad ih je Plenković nedavno „bacio s mosta“ u političku rijeku, nije imao problema ni u stranci ni izvan nje kakvih je u sličnoj situaciji imao Karamarko. Sad koalira s ostatkom „narodnjaka“, a dokle reći će možda već jesen. Njegova je sreća, bolje reći politička ugoda, što je SDP u rasulu. Spominjem ovo stoga što će za njezin, Predsjedničin eventualni drugi mandat opet biti presudna uloga HDZ-a, pa će o njegovu „zdravlju“ i ona ovisiti. A izgleda kako su se malo udaljili.

Mato Dretvić Filakov