Kako možemo istumačiti nevjerojatan uspjeh „socijalističkog” kandidata Bernieja Sandersa na predizborima u Americi? Senator iz Vermonta sada vodi pred Hillary Clinton među glasačima sklonima demokratima u dobi nižoj od 50 godina, a Clinton uspijeva voditi u anketama jedino zahvaljujući starijoj generaciji.
Bernie Sanders
Sanders možda ne uspije pobijediti u utrci jer je suočen s mašinerijom obitelji Clinton, ali i s konzervativizmom najutjecajnijih medija. No dokazalo se da bi neki drugi Sanders, možda mlađi i manje bijel, jednog dana u bliskoj budućnosti mogao osvojiti američke predsjedničke izbore i izmijeniti naličje zemlje. U mnogim pogledima svjedočimo završetku političko-ideološkog ciklusa koji je započet pobjedom Ronalda Reagana na izborima 1980.
Osvrnimo se za sobom na trenutak. Od 1930-ih do 1970-ih SAD je bio predvodnik ambicioznog skupa politika usmjerenih na smanjenje društvenih nejednakosti. Djelomice kako bi izbjegao bilo kakvu sličnost sa starom Europom, koju se u to vrijeme smatralo iznimno nejednakom i suprotstavljenom američkome demokratskom duhu, u međuratnim godinama SAD je osmislio iznimno progresivan porez na dohodak i imovinu i uspostavio razine fiskalne progresivnosti kakve nikada nisu primijenjene na našoj strani Atlantika. Pola je stoljeća, od 1930. do 1980., stopa najviših dohodaka u SAD-u (preko milijun dolara godišnje) prosječno iznosila 82 posto, a od 1940-ih do 1960-ih (od Roosevelta do Kennedyja) dostizala je vrhunac od 91 posto. Čak i u vrijeme izbora Reagana za predsjednika 1980. godine još uvijek je iznosila 70 posto.
Ta politika ni na koji način nije utjecala na snažan rast u poslijeratnom američkom gospodarstvu, nesumnjivo zbog toga što nema mnogo smisla plaćati najuspješnijim menadžerima 10 milijuna dolara kada je i milijun dovoljan. Porez na imovinu, koji je bio jednako progresivan jer su se stope primjenjivale na najveće imutke u rasponu od 70 do 80 posto (stopa u Njemačkoj ili Francuskoj gotovo nikada nije premašila 30 do 40 posto), uvelike je smanjila koncentraciju američkog kapitala, i to bez destrukcije i ratova s kojima se Europa morala suočiti. Tijekom 1930-ih, dugo prije nego što su se europske zemlje povele za njegovim primjerom, SAD je također uspostavio minimalnu plaću na federalnoj razini. Krajem 1960-ih bila je 10 dolara na sat (prema vrijednosti dolara 2016. godine), što je u to vrijeme bila daleko najveća minimalna plaća na svijetu. Sve je to provedeno uz gotovo nepostojeću nezaposlenost jer je to omogućavala i razina produktivnosti u zemlji i američki obrazovni sustav. To je ujedno bilo doba kada je Sad konačno stao na kraj nedemokratskoj pravnoj diskriminaciji na rasnoj osnovi koja danas i dalje traje na američkome jugu, ali i pokrenuo nove socijalne politike.
Sve su te promjene izazvale snažan otpor, osobito među financijskim elitama i reakcionarnim ekstremima među bjelačkim biračkim tijelom. Nakon što je ponižena u Vijetnamu, Amerika je 1970-ih bila zabrinuta da je gubitnici iz Drugog svjetskog rata (ponajprije Njemačka i Japan) počinju dostizati. SAD je ujedno pretrpio štetu zbog naftne krize, inflacije i slabe prilagodbe poreznog sustava. Na valu svih tih frustracija Reagan je 1980. izabran temeljem programa kojim se željelo obnoviti mitski kapitalizam koji je navodno nekoć bio postojao.
Sanders jasno daje do znanja da želi vratiti progresivno oporezivanje i višu minimalnu plaću (15 dolara po satu). Tome dodaje besplatno zdravstveno osiguranje i visoko obrazovanje u zemlji u kojoj je nejednakost u pristupu obrazovanju dosegla nezabilježene visine, što ističe kako između života većine Amerikanaca i smirujućih meritokratskih govora dobitnika u sustavu postoji golem jaz. Za to vrijeme Republikanska stranka tone u hipernacionalistički, antiimigrantski i antiislamski diskurs (unatoč tome što islam u zemlji nije snažna vjerska sila), ali i u neograničenu glorifikaciju bogatstva koje su skupili bogati bijelci. Suci koji su imenovani za vrijeme Reagana i Busha uklonili su sva pravna ograničenja utjecaja privatnog novca u politici, što znatno komplicira zadaću koja se nalazi pred kandidatima poput Sandersa. Međutim, novi oblici političke mobilizacije i grupnog financiranja mogu prevladati i pogurati Ameriku u smjeru novog političkog ciklusa. Daleko smo od sumornih proročanstava o završetku povijesti.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više