Hrvatski Fokus
Kultura

Valovi duše

Stihoklepac

 
 
U ovim balkanlukom opčinjenim prostorima preživa se prošlost, obesmisljuje valove duše. Mnogi tetoše nagonu kako imaju što reći, a stil njihov govori kako nikada neće narasti do visine onih koji nešto kvalitetno mogu reći povući nas za svojom idejom. Pjesmom. Poezijom.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/03/i0.wp.com_www.iesantoniogala.es_wp-content_uploads_2015_02_estatuto-do-poeta.jpg
U Općoj enciklopedijiJLZ-a, svezak 6 Nih-Ras, Zagreb 1980., stoji: Poezija (prema grčkom "ποίησις", poiesis, „stvaranje’’) ili pjesništvo je umjetnost koja se zasniva na izražajnim mogućnostima jezika. U suvremenoj teoriji ovaj pojam označava stvaralačku energiju uopće, ili umjetnički žar posebno, ili lijepu književnost u cjelini ili književnu vrstu (za razliku od proze), kao lingvistički izraz u vezanim ili nevezanim oblicima. Iako je poeziju teško definirati, ona se ipak pokušava odrediti kao „konkretni izraz ljudskog duha u umjetnički osjećajnom i ritmičkom jeziku.“
 
Preko ritma, govornih figura i rima, poezija djeluje na imaginaciju čovjeka i njegove osjećaje, ali i na čitavu svijest, sadržavajući u sebi trenutke estetskog doživljavanja, pouke i spoznaje. Uspjela poetska tvorevina je kondenzat osobnog iskustva, zajedničkog stanja, doživljaja, atmosfere, uvida – komunicira sa osjećajima i pruža spoznaju. Prema Schopenhaueru vrhunska poezija „ne izražava pojave, već bit pojava.“ Materijal pozije je jezik, nešto što već ima smisao, značenje i izravnu komunikativnu funkciju što sredstva naprimjer likovnih umjetnosti nemaju. Osnovna osobina poezije je ritamkoji se ne smije uzeti kao shematska slogovna podjela, jer pored ovog konvencionalnog racionalnog ritma, postoji dublji trajni ritam pjesnikova jezika: imaginativna struktura, kojoj nije bitno jeli rečenica u uobičajenim mjerljivim jedinicama. Formalno je glavna odlika poezije poseban sklad i smještaj samoglasnika i suglasnika, naglašenih i nenaglašenih slogova cezura i ritma, te uopće vanjskog sazvučja riječi i rečenice; vezanog i slobodnog stiha. Njen dublji smisao je u imaginativnosti, stvaranju dojmova, zajedničkoj odlici ukupnog umjetničkog izražavanja.
 
Po starijoj poetici poezija se dijeli na lirsku, epsku, i dramsku poeziju. Ova podjela je po suvremenoj znanosti o književnosti i kritici izgubila značenje. Danas se uglavnom nastoji odrediti bit i narav književnog ostvarenja. Ono je ili izražavanje vidljive vanjske stvarnosti ili izražavanje ideja i intimnih osjećanja.
 
Mnoge pjesme raspjevane stihoklepca hrabri iz prošlogodišnje cunami – inflacije knjiga pjesama, trc – brc, nonšalantno, s brda – s dola, zagrebanih s vrha, polaze iz duhovnog, domoljubnog ili ljubavnoga načela kao da je to samo po sebi dovoljno, ali autori / ce zaboravljaju opću istinu da je najteže napisati domoljubnu, ljubavnu, duhovnu i pjesmu za djecu. Pjesmi ne treba zadavati neki cilj, temu, kontekst, unaprijed tumačenje iz nje same. Treba joj ostaviti širinu slobode. Pjesma može biti dobra bez obzira o čemu pjeva ako to o čemu pjeva izbija iz nje same a ne iz konteksta kojim se tendenciozno želi obaviti, odraditi, umotati, nakititi kao Božično drvce, kao da sam taj kontekst, žanr pjesme… može donijeti joj uspeh.
 
Pjesmu nikako ne valja osmisliti – pjesma se mora desiti. Zanoviti. Ne vrijedi pisati na silu, na temu, sa namjerom po svaku cijenu, ma kako god se izvještio i vješt pisac bio ta pisanija unutar sebe gola je i odjekuje prazninom jer nema duše. Neke su pjesme iz prošlogodišnje pjesničke produkcije preopširne iako bi i zavrijedile neku pozornost da su konkretizirale pjesnički doživljaj u nekoliko strofa ili stihova. Ovako, one više izgledaju tumačima neke pojave, lika, ideje, analiza u pedeset i više stihova, u pet i više strana. Suvremena poezija teži minimaliziranju iskaza, slobodnom stihu, urbanom isprekidanom izražavanju, novim poetskim tehnikama. Novom izrazu, novom poetskom dobu i stilu to je neprihvatljivo i arhaično pa izgleda čitajući takve stihotvorine, kao da se vraćamo u srednjovjekovno doba kada je skoro svaka pjesma težila poemi.
 
* Stihoklepac hrabri uzrečica profesorice i pjesnikinje Žakline Glibo.
 

Nikola Šimić Tonin

Povezani članci

Tražit ću sreću

HF

Samo jedna iskra

HF

Promišljanja Mladena Žunjića

HF

Izložba i monografija Frane Missije

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...