Josip Broz Tito je bio jugoslavenski ubojica, a ne hrvatski antifašist
Prije nekoliko mjeseci dr. Zlatko Hasanbegović, nakon što je bio imenovan za ministra kulture u Vladi premijera Tihomira Oreškovića, bio je izložen napadima, uvredama i bijesu Titovih antifašista. Ti samozvani antifašisti javno su tražili od gospodina Hasanbegovića da odstupi od kandidature, a kao opravdanje isticali su njegov tekst u kojem je napisao da Titov antifašizam nije temeljna vrijednost današnje hrvatske države.
“Antifašizam nije temelj ove države nego floskula koja nema utemeljenje u ustavnom tekstu, ne spominje se nigdje ni jednom riječju u Ustavu… Hrvatska je oslobođena 1990 godine. Obrambeni, oslobodilački rat iz 90-ih godina je jedini rat u 20. stoljeću iz kojega su Hrvati izašli kao istinski pobjednici. I to je jedini temelj na kojem se treba graditi ova država“, izjavio je hrvatski povjesničar i današnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Hasanbegovićevi protivnici, nakon što su shvatili da ta izjava nije dovoljan razlog za odbijanje njegove kandidature, u srpskom glasilu „Novosti“ objavili su njegovu sliku s kapom, na kojoj se nalazio neprepoznatljivi znak, kojeg su jugomontažni specijalisti, proglasili ustaškim simbolom. Ta izmišljotina samozvanim antifašistima bila je dovoljan razlog da Hasanbegovića proglase ustaškim simpatizerom i pokušaju spriječiti njegovo potvrđivanje. Vršili su pritisak na premijera Oreškovića i tražili da povuče Hasanbegovićevo imenovanje.
Nenad Stazić, predsjednik Kluba zastupnika SDP-a, optužio je Hasanbegovića da se zalaže za ustašku Hrvatsku i da je „obnova NDH“ njegov program. Nada Turina iz HNS-a tražila je da Hasanbegović sam odstupi od imenovanja, jer da je svojim izjavama osramotio Hrvatsku. Tanja Vrbat Grbetić, članica SDP-a iz Istre, upozoravala je Oreškovića kako je “antifašizam ugrađen u Hrvatski ustav i nitko od nas ne bi sjedio danas ovdje da nije bilo antifašizma”. Njezina tvrdnja nije točna, jer se u Hrvatskom ustavu ne spominje antifašizam, nego se u izvorišnim osnovama spominje ZAVNOH, koji nema puno veze s antifašizmom, niti antifašističkom borbom. „Nije važna kapa, važno je ono što je ispod kape“, izjavio je Milorad Pupovac. Lukavom Pupovcu nije puno stalo do „ustaške kape“, već do glave hrvatskog ministra. „Ako su fatke autentične, zbog ugleda RH u očima vlastitih građana i međunarodne zajednice, Hasanbegović mora otići“, vrištio je Bojan Glavašević. Potpredsjednik Hrvatskog Sabora i član Mosta, Robert Podolnjak bio je najnelogičniji. Tražio je od Hasanbegovića da javno kaže da je uvjereni antifašist i jasno se ogradi od ustaškog režima i svih zala iz tog razdoblja Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Svojim drskim ponašanjem, Podolnjak je nanio golemu štetu Mostu i Hrvatskom saboru. Na temelju kakvih dokaza potpresjednik Sabora povezuje Hasanbegovićasa sustavom NDH? Njegovo traženje od ministra demokrtaske države Hrvatske da se identificira s jugokomunističkim antifašizmom i ubojicom Titom je zastrašujuće.
U vrijeme histerije antifašističkih lovaca, koji su tražili glavu Zlatka Hasanbegovića, među hrvatskim političarima bilo je pojedinaca,koji su javno ustali u obranu istine, dostojanstva i časti gospodina Hasanbegovića. Od tih pojedinaca svakako treba spomenuti glavnog tajnika HDZ-a Milijana Brkića koji je na stranicama svoga „Facebook“ napisao: „Potraga za tragovima ustaštva poprimila je razmjere histerije. Posebni odredi aktivista, poput nekadašnje OZNA-e, tragaju za ustašama, fašistima, nacistima i sličnima kako bi opravdali smisao svoga postojanja. Bez fašista, nema potrebe ni za 'antifašistima'. Naročito istaknuta meta je ministar kulture dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Posebno obučene i opremljene 'trojke' kopaju po starim novinama ne bi li pronašli nešto čime bi ga kompromitirali.”
Hrvatskom narodu fašizam i komunizam jednako su odbojni i neprihvatljivi. Većina Hrvata smatra da su komunizam i fašizam dva identična zla, dvije strane iste medalje, i zato obranu komunističkog antifašizma smatraju jednako nemoralnom i neopravdanom kao i obranu fašističkog antikomunizma. Fašistički i partizansko-komunistički zločini ne mogu se braniti, ni opravdati. Titov jugokomunistički antifašizam je na istoj moralnoj ljestvici kao i Musolinijev fašistički antikomunizam. Svi oni koji u današnjoj Hrvatskoj, kroz javna i bučna vrištanja, nameću partizansko-komunistički pokret kao temelj današnje hrvatske države i Domovinskog rata, a Hrvate koji se s njima na slažu nazivaju desničarima, antieuropejcima i ekstremnim nacionalistima, razaraju moralne vrijednosti Domovinskog rata i ruše demokratske temelje na kojima je sagrađena današnja hrvatska država.
Josip Broz Tito je bio jugoslavenski ubojica, a ne hrvatski antifašist. Hrvatska predsjednica je bila u pravu kada je odstranila njegovu bistu iz predsjedničkog ureda, jer Tito nije i ne može biti simbol hrvatske državnosti, niti uzor današnjoj hrvatskoj mladeži. U vrijeme Drugog svjetskog rata bio je na čelu jugokomunističkog pokreta, a ne na čelu „antifašističkog otpora i borbe“, kako ističu njegovi sljedbenici. Tito i njegovi komunisti nisu ustali protiv nacističke Njemačke početkom travnja 1941., kada su Hitlerove trupe napale Jugoslaviju, nego tek 22. 6. 1941., u trenutku kad je Hitler napao Sovjetski savez, a Staljin pozvao na otpor sve svoje sljedbenike. Dakle, Tito je bio uz Staljina, a ne uz hrvatski narod.
Tragična smrt Andrije Hebranga (starijeg) najbolji je dokaz da Tito i njegovi komunisti nisu prihvaćali Hrvate, pa ni komuniste, u koje su sumnjali da su za državu Hrvatsku, pa makar i komunističku poput Hebranga, a ne za komunističku Jugoslaviju. Za razliku od Titovih “antifašista”, hrvatski nacionalisti, iako nisu prihvaćali komunizam, bili bi radije prihvatili svaku Hrvatsku, pa komunističku, nego bilo kakvu Jugoslaviju. Njihovo eventualno prihvaćanje (Hebrangove) komunističke Hrvatske nije bio znak njihova odricanja od demokratskih načela, već jasna potvrda da im je država iznad ideoloških uvjerenja. Tito je odgovoran za smrt više stotina tisuća Hrvata, za progon Crkve i preranu smrt hrvatskog metropolite, zagrebačkog nadbiskupa i blaženika Alojzija Stepinca.Stepinac je poput većine Hrvata bio za hrvatsku državu. “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji”, izjavio je nadbiskup Stepinac.
Titina komunistička Jugoslavija je bila crveno obojena Jugoslavija Aleksandra Karađorđevića, a problemi koji su postojali u jednoj i u drugoj bili su identični ili skoro isti. Hrvatski narod nikada nije prihvatio ni Karađorđevu, ni Titovu Jugoslaviju, jer su obe predstavljale negaciju hrvatske države i hrvatske slobode. Ni prva ni drugaJugoslavija nisu uspjele hrvatskom narodu osigurati nacionalnu, obrambenu, ni ekonomsku sigurnost. I zato nije iznenađenje da su obe, uz svu političku, vojnu i ekonomsku pomoć, koju su primale iz vana, u trenutku krize, brzo pale.
Hrvati, a posebno oni koji odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća ističu kao temelj današnje drmokratske Hrvatske, trebali bi shvatiti da "bez proglašenja hrvatske državne nezavisnosti 1941.godine nikada ne bi došlo do odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.godine), niti do Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947. godine) i Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (30. svibnja 1990. godine) nego bi svi ti događaji ostali samo ono što su stvarno bili: pokusi i pokušaji izgrađivanja vrlo ograničene upravne, a ne državnopravne autonomije Hrvatske unutar totalitarne, jednostranačke, svemoguće i međunarodno priznate Jugoslavije. Samo uspomena na postojanje Nezavisne Države Hrvatske i njezina četverogodišnja obrana od napada njezinih tadašnjih službenih saveznika, kao i od njezinih službenih neprijatelja, održala je u duši hrvatskog naroda vjeru da će kad – tad, u novoj međunarodnoj krizi, hrvatski narod imati priliku osloboditi i ujediniti svoju zemlju i dati Hrvatskoj suvremeni značaj normalne nacionalne države. Bez povijesne epizode Nezavisne Države Hrvatske pad svjetskog komunizma koji je započeo u Poljskoj a završio raspadanjem Sovjetskog Saveza, na hrvatskom bi području bio doveo do promjene vladavine, ali ne i do uspostave hrvatske nezavisnosti… Osloboditeljski proces i obrambeni (Domovinski) rat bili su uspješni samo zato što je narod vjerovao u mogućnost oslobođenja, jer su hrvatsku državu, bar na kratko vrijeme, ostvarili njihovi očevi i djedovi, a ne zato što je znao da je Hrvatska kraljevina bila nezavisna sve do 1102 godine. Tako daleko ne ide djelotvorna svijest nijednog naroda". (Dr. Ivo Korsky).
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više