U presudi daleko je važnije ono čega nema

Karadžić je osuđen, a Srbija nije spomenuta!?

Čitam da je neki dan Milorad Dodik otvorio studentski dom na Palama (što tamo postoji i škola kamo li fakulteti?) i imenovao ga imenom živa čovjeka. Studentski dom „Doktor Radovan Karadžić“. To se događalo još samo u komunizmu – ne znam možda i u nacizmu bješe Studentski dom „dr. Josef Mengele“ – da se mrtvoj stvari, gradu, građevinama, dodijeli ime živoga političara. Preko leševa. Tamo  Staljin, ovdje Tito, Kardelj, Ranković… No razlika je bila u tome što su oni od svojih država učinili zatvor, a ovdje je ipak imenovani – u zatvoru, pri sudu, kakav sud bio da bio, a i zatvor je zatvor.

Radovan Karadžić

Doktor Karadžić dugo je bio izvan interesa medija, danas je glavna zvijezda. Neki su donekle zadovoljni presudom – u godinama je pa bi mu četrdeset godina zatvora trebalo biti doživotno. Žrtve i potomci žrtava nisu zadovoljni. Doživotnim zatvorom se ne bi zadovoljili jer, budimo iskreni, za tog doktora nema odgovarajuće kazne. Možda je najviše bio kažnjen kad je kao „doktor Dabić“i dok je hodao po srbijanskoj provinciji i kao vidovnjak nudio Srbima „iscjeljenja“. Možda? Zločinački je to um za kojega nikada ne znaš u čemu uživa, od čega pati, što ga uzdiže, a što ponižava. Ipak, predsjednik kakve takve „države“, a gospodar života i smrti, pa pusti bradurinu, zaveže repić i po Surdulici. 

U ovoj presudi, barem u obrazloženju koje sam slušao, daleko je važnije ono čega nema. A nigdje nema izvora zla, balkanskog živog vulkana zla – Srbije. Političke Srbije. Uostalom ni doktor Karadžić nije bosanski već crnogorski Srbin. Nema Srbije, nema JNA, nema Miloševića, doktor Dabićeva zemljaka, samo bosanski srpski zločinci: Koljević, Krajišnik, Plavšićeva, Mladić… Potpuni izostanak Srbije, prešućivanje Srbije u presudi izuzetno je opasno, bez obzira na  Karadžićevih četrdeset godina za budućnost, jer na određeni način legitimira Republiku srpsku kao novu srpsku državu. Time otvara novu ranu za buduće sukobe. Razumijem tzv. individualizaciju krivnje“, no u Karadžićevoj mi nedostaje – baš individualizacija, individualizacija (Velike) Srbije. Bez toga ništa. Za povijest ni najmanje, a za budućnost to isto. I iz Den Haaga nam predviđaju što i onaj srpski akademik koji je napisao pjesmu „Nož“, s kojega je lizao krv, kao i onu o „ćeraćemo se opet“. A doktor Dabić, doktor Rašković, doktor Stanimirović… Sve sam „go'“ doktor psihijatar navalio na nas.

Mato Dretvić Filakov