Hrvatski Fokus
Hrvatska

Naš S.O.S.-ed – Slovenija je bila nekorektna

Slovenska diplomacija u arbitražnom postupku bila je nekorektna

 
 
Da službena Ljubljana inzistira na arbitražnom postupku, a Zagreb ustrajno bojkotira sud, potvrdio je i susret Erjavec-Kovač ovoga tjedna. Ako Arbitražni sud nastavi raditi i prihvati odluku, upitno je kako će postupiti Hrvatska. Slovenija nema pravna sredstva, osim ona diplomatska. Položaj izgleda bezizlazan. Umjesto da je slovenska diplomacija u arbitražnom postupku cijelo vrijeme bila pažljiva što se tiče korektnosti, kako ne bi izjavljivala, odnosno učinila ništa čime bi pala sjena sumnje na Sporazum o arbitraži, činila je upravo to. Hrvatska nije vjerodostojna partnerica, u protekla dva desetljeća pregovora više je puta naknadno odbila postignute dvostrane dogovore. Zato je i sadašnji međunarodni ugovor osjetljiv slučaj; ipak smo mogli očekivati da će službeni Zagreb nekako pokušati potražiti način kako odbaciti Sporazum.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/03/sasavidmajer_matejdruznik.jpg
Saša Vidmajer
 
Trebalo je strpljivosti, no nije trebalo čekati predugo. Lani, usred postupka pred Arbitražnim sudom u Haagu, ovdašnji ministar vanjskih poslova komentirao je moguću presudu: javno, suvereno je izražavao optimizam kako će međunarodna instancija – prema „vrlo neformalnim informacijama“ koje navodno ima – odrediti dodir Slovenije s otvorenim morem. Na izjave Karla Erjaveca odmah je reagiralo hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova. Prva diplomatkinja Vesna Pusić uputila je pismo tribunalu, pozvala ga da prouči izjave i postupanja slovenske strane te osigura neupitan rad suda. Erjavčevi komentari tobože „ozbiljno stavljaju pod upitnik arbitražni postupak koji je još uvijek u tijeku“.
 
Ujedno je Hrvatska upozorila kako ovo nije bila prva sporna izjava voditelja Mladike (op. SI MVP). Mediji s one strane granice izvještavali su kako je Arbitražni sud slovenskoga ministra upozorio da se suzdrži od komentara, te i kako je i agentica Simona Drenik komentirala djelovanje Suda  i najavljivala konačnu odluku. Znamo, postupak pred Arbitražnim sudom u potpunosti je povjerljiv i ne može biti predmet rasprava i pojašnjavanja; to je suprotno odredbama samoga Sporazuma.
 
Znakovito je da što se tiče postupanja ministra, koji ne zna šutjeti kad treba, slovenski državni vrh nije postao posebno pozoran. Nije problematizirao izjave šefa diplomacije koji se glede arbitraže više puta ponašao neprimjereno, kasniji skandal njegovo je postupanje stavio u novi kontekst. Hrvatska je pak već prošlog proljeća otvorila pitanje je li između Slovenije i Suda postojala još neka druga komunikacija na koju upućuje voditelj Mladike, spominjući „vrlo neformalne informacije“. Upozorila je na članak 10. Sporazuma o arbitraži, koji utvrđuje da se obje strane moraju uzdržati od bilo kakvog postupka ili izjave koji mogu intenzivirati spor ili ugroziti rad Suda.
 
Nakon čega je sredinom ljeta izbio skandal, objelodanilo se hrvatsko prisluškivanje slovenskoga člana Arbitražnoga suda Jerneja Sekoleca i agentice Drenik. Dvoje visokih službenika, opunomoćenika slovenske vlade neodgovorno je komuniciralo u predmetu od državnog interesa i prekršilo arbitražni protokol. Čin je nedopustiv, postupak arbitraže mora biti neovisan. Odnosno, kako ističe međunarodnopravna struka: pravila za nacionalnog arbitra su jasna, apsolutno treba osigurati njegovu neovisnost i nepristranost. Metoda, koju je Hrvatska primijenila kako bi počela svoje povlačenje iz obvezujućeg procesa arbitraže, problematična je i nedopustiva, međutim ne možemo mimo činjenice da je pravila arbitraže očito kršila slovenska strana. Nakon razotkrivanja uslijedila je ofenziva hrvatske politike za zaustavljanje arbitražnoga postupka. Slovenski član Arbitražnoga suda izvještavao je o detaljima s povjerljivih rasprava kod predsjednika Suda Gilberta Guillauma slovensko ministarstvo vanjskih poslova, odnosno agenticu, između ostaloga i o tome da je Slovenija na moru dobila sve, pojašnjavala je druga strana. Kazala je da je postupak kompromitiran, za nju završen.
 
Hrvatsko postupanje je problematično. U međunarodnim odnosima ključno je načelo pacta sunt servanda, međunarodne ugovore treba poštivati. Sporazum o arbitraži potpisan je u nazočnosti švedskoga premijera, tada predsjedajućeg Europskoj uniji, to je ugovor iza kojeg je stajala međunarodna zajednica, koja je članicu i kandidatkinju „uvjeravala“ o nužnosti dogovora. Hrvatska je zadnja ušla u EU na temelju Sporazuma o arbitraži, bez toga bi još uvijek bila u čekaonici. Kao što je već više puta rekla Slovenija: Susjedna zemlja ne bi smjela smetnuti s uma da je Sporazum o arbitraži 2010. godine potvrđen na referendumu.
 
Međutim, Slovenija je ipak nedopustivom komunikacijom Hrvatskoj izručila upravo ono što je ista trebala kako bi se odrekla Sporazuma. Teško je očekivati da u tome ne će ići do kraja. Priču poznajemo. Slovenija i Hrvatska približile su se rješenju međudržavne granice dva puta: 1995. godine premijer Janez Drnovšek i predsjednik Vlade Nikica Valentić takozvanim su mariborskim prijedlogom postigli kompromis, ali je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman dogovor odbio; tiha Drnovšekova diplomacija je 2001. godine ponovno dovela do dvostranoga sporazuma s premijerom Ivicom Račanom, Hrvatska je parafirani dokument ponovno odbila.
http://www.sova.gov.si/uploads/pics/zgradba-2_04.jpg
Zgrada SOVA-e
 
Ovaj put, kada su međunarodnopravne implikacije znatno veće, Hrvatska se može pozivati i na članak 60. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, pri čemu ima razmjerno dobre argumente, komentirala je prije nekog vremena Ana Stanič. Odvjetnica u Londonu, specijalizirana između ostaloga i za arbitraže, spominje da je „materijalno kršenje ugovora, kršenje članka koji je nužan za ispunjenje svrhe ugovora. Dakle, Hrvatska može reći da je namjera ugovora bila rješavanje spora s arbitražom. Država je u nju ušla u dobroj vjeri, sada ima dokaz da Slovenija nije pristupila postupku rješavanja u dobroj vjeri.“
 
U slovensko-hrvatskim odnosima je nastupio nekakav predah. Jednoj i drugoj strani je dodijalo, iscrpljene su, jedna drugu blokiraju, nije jasno kako dalje. Problem nije neodređena granica, „ni Hrvatska ni Slovenija ne osjećaju štetu zbog toga što granica nije definirana,“ vješto govori ministar vanjskih poslova Miro Kovač. Ovaj tjedan bio je u Ljubljani. S doktoratom pariške Sorbone i poznavanjem međunarodnih odnosa za Mladiku je težak sugovornik. Tik prije posjeta Hrvatska se odlučila za neobično oštar potez i državama članicama uputila pismo, upozorila na kompromitirani postupak. Inače Kovač rado spominje primjer Danske i Njemačke koje još uvijek nisu utvrdile granicu u zaljevu Dollart te to nije nikakva prepreka za suradnju i odnose. Dogovor o režimu često je odgovarajući put kako bi države odgodile nerješivo pitanje za neodređenu budućnost, a u međuvremenu žive bez incidenata i otrovanih odnosa. Međutim, i za dogovor o rješavanju s odgodom ad kalendas Graecas, te postigneš sporazum o privremenom režimu, potrebna je određena razina političke kulture. To ni Slovenija ni Hrvatska dosad nisu pokazale. Naprotiv, vole zagorčavati život jedna drugoj. Do Sporazuma o arbitraži spor se na obje strane granice perpetuirao nezadrživom strašću, živjeli smo u ozračju političke histerije koja gotovo nije popuštala.
 
Diplomati rijetko kažu da više nema prostora za dodatna promišljanja. Unatoč svemu, dvostrani pregovori ovaj put izgledaju iscrpljeni. Nakon desetaka i desetaka premijerskih susreta, predsjedničkih rukovanja, ministarskih sastanaka i deset puta toliko diplomatskih i drugih razgovora na nižim razinama, Slovenija i Hrvatska u dvadeset godina pregovaranja nisu riješile pitanje međudržavne granice. Kada je premijer Borut Pahor koncem 2008. godine blokirao hrvatske pregovore s Europskom unijom te se u konačnici dogovorio s Hrvatskom o preusmjeravanju  dvostranoga pitanja na međunarodnu arbitražu, konačno se vidjelo svijetlo na kraju tunela. Sada je nada jalova.
 
Za Hrvatsku je dogovor o arbitraži, koji joj je omogućio nastavak i okončanje pregovora s Europskom unijom, cijelo vrijeme nametnuti, iznuđeni sporazum. Čekala je kako i kada će ga moći demontirati. Hrvatska se uvijek, ako je ikako bilo moguće, pokušala izvući iz potpisanih sporazuma koji joj nisu odgovarali. Vješta je pregovaračica, vlada politikom svršenih činova, zamijetila je da zbog nepoštivanja dogovora obično nije bilo sankcija. Sada, kada je članica EU-a, osjeća se još jačom, a ujedno zna da nema pravnih poluga koje bi je mogle prisiliti na poštivanje arbitraže. Za afirmaciju arbitraže na raspolaganju su samo diplomatska sredstva. A pitanje je koliko si je moguće pomagati različitim oblicima pritisaka unutar međunarodnih organizacija. Odnosno, koliko će druge zemlje EU u diplomatskim odnosima izražavati očekivanje da se arbitražna presuda, ako do nje dođe, poštuje. Europa, zbog koje smo se uvijek osjećali sigurnima jedni od drugoga, a ujedno i od samoga sebe, sve je mlohaviji okvir. Sloveniji ne preostaje drugo osim da inzistira na arbitražnom postupku. To je načelno primjeren stav, pitanje je koliko je i realpolitično uporaban.
 

Saša Vidmajer, Delo, Ljubljana

Povezane objave

Vi lažljivci, uljezi i poltroni

HF

Potvrda lažnog optimizma vladajućih

HF

Junak Vladimir Barović

HF

Drugo ubijanje Stjepana Radića

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više