Brojni zločini nad idejom uspostavljanja hrvatske države
Revizija povijesti na temelju novih činjenica nije crimen nego dužnost. Miljenici današnjeg srpskog četničkog vodstva. Ministar kao mjesec. Trgali visibabe i ljubičice kako bi zaustavili hrvatsko proljeće 1941. godine. Ni Turci nisu dirali kršćanska groblja. Veliki bijeli križ kao kvočka.
U najljepšem godišnjem dobu, u ambijentu bijeloružičastih boja procvalih voćaka i mirisa proljeća, Vaš izvjestitelj, kroz svoje naočale promatra i prave pravcate jesenske motive. Pod utjecajem europskih rezolucija o osudi komunističkog totalitarizma, znanstveno povijesnog razotkrivanja jugokomunističke lažne povijesti i velikosrpsko četničke mitomanije, te izborno političkih promjena, naši ovisnici o spomenutim lažnim vrijednostima, raznorazni petokolonaši, drugomemorandumaši, miljenici današnjeg srpskog četničkog vodstva, jednom riječju rečeno hrvatomrzitelji, su danas u situaciji požutjelih jesenskih listova čije opadanje je neminovno. No, među požutjelim listovima, na granama se uvijek nađe i po koji zeleni, koji se kočoperi do prvog jačeg povjetarca.
Jedan takav zeleni list, hrvatomrziteljska sekcija idejnih slijednika šumskih kulturno priredbaša s oslobođenih teritorija iz 40-ih godina, koje “ oslobođene teritorije su bile nešto slično kao teritorij RSK-e iz 90-ih godina“ (Igor Vukić), je ponovnoo imala javni nastup. Jaki reflektori povijesne istine na koju nisu navikli, su im oštetili vid, pa su svoj mrak (crnu krpu) donijeli u središte Zagreba, da bi od ministra kulture tražili proračunske novce za skupe naočale, u čemu im on ne može pomoći, jer su sami krivi za nevolju koja ih je zadesila. Ministar se na to, zakonito ponaša kao mjesec, koji ne haje, što pas na njeg' laje, kako kaže narodna izreka.
Tuđman, kada je kod nas bio 1998. godine nije mogao niti sanjati da će poslije njega RH postati najveći bastion jugokomunističke laži. Našu povijest su pisali naši neprijatelji, i ona je čisti falsifikat. Našu vlastitu djecu danas nije potrebno u sepetima voditi u Carigrad. U RH se odgajaju kao janjičari. Sve ovo se moglo čuti ovih dana, za vrijeme posjeta Bjelovaru, Donjim Mostima, gdje se svake godine održava komemoracija, kao sjećanje na nedužne civilne žrtve od 10.travnja 1941.godine kada su vojnici virovitičkog konjičkog puka „Car Dušan silni“ starojugoslavenske vojske u raspadanju, na vijest o proglašenju NDH u Bjelovaru 8. travnja, bijesni krenuli na Bjelovar i usput grubo trgali visibabe i ljubičice kako bi zaustavili hrvatsko proljeće 1941. godine. Proglašavanje NDH u Bjelovaru je bilo izraz volje hrvatskog naroda ovoga kraja za svojom državom. Istaknuo je Milan Mateković u ime grada Bjelovara. Uz gradske, županijske, braniteljske, domobranske, saborske, te predstavnike HŽD-a iz Zagreba, skupu se obratila i izaslanica predsjednice RH Bruna Esih. Nadovezala se na riječi Biser djevojke iz Matice Hrvatske Bjelovar, koja je rekla. „Donje Mosti kažu da su Srbi prvi počeli s zločinima.“
Sve zločine jednako osuđujemo. Naglasila je Bruna Esih. Ali se ovdje mora naglasiti i javno istaknuti, da postoje prešućivane žrtve, i da smo mi glas prešućenih. Umjesto izraza 1700 Hudih jama, rekla je da u Hrvatskoj nema šume bez grobišta. Kažu da je to bilo zbog zločina Hrvata u Drugom Svjetskom ratu, no ovi zločini to pobijaju. Zločini u travnju 1941. godine i ovdje i na drugim mjestima, kao i zločini iz 1945. godine su zločini nad idejom uspostavljanja Hrvatske države. Kaže ona znanstveno promišljeno, i završava u istom stilu. Revizija povijesti na temelju novih činjenica nije crimen, nego dužnost.
Činjenice i znanstveno povijesne spoznaje kažu da Hrvatsku državu iz 1941. godine nisu željeli niti Hitler, niti Musolini, niti četnici, niti komunisti, niti saveznici, koji su svi redom bili njezini neprijatelji i rušitelji. Ona je nastala u pogodnom povijesnom trenutku kao izraz stoljetne narodne želje za svojom državom, plebiscitarno podržana, voljena i grčevito i u krvi branjena. Sve ovo smo ponovo čuli ovih dana, na tribinama posvećenim velikom datumu. Prilog ću završiti jednim tužnim tekstom, koji je ovih dana završio i u mojim rukama ispod velikog bijelog križa, koji je, na današnjem stupnju narodne slobode, podignut na sred razoranog Mirogojskog groblja hrvatskih branitelja poginulih od 1941. do 1945., a koji križ vidimo kao kvočku, koja će danas sutra snijeti više od 2000 jaja – malih bijelih križeva, koliko je ovdje pokopanih hrvatskih vojnika, koju brojku je priopćio Ivan Borovac, predsjednik Hrvatskog domobrana.
Kada smo na blagdan Svih Svetih 1945. došli na dio Mirogoja gdje su pokopani hrvatski vojnici poginuli od 1941.-1945. godine vidjeli smo nešto užasno, nepojmljivo i nečuveno. Umjesto groblja, svježe izorana zemlja. Nigdje nikakvog grobnog znaka. Usred oranice stajale su očajne žene, većinom seljanke, u crno odjevene s crnim rupcima na glavama plakale su i tražile grobove svojih sinova. Kiša je polako rominjala, spuštala se kap po kap, a tmurno nebo kao da je plakalo zajedno s očajnim majkama nad nečuvenim zločinom. Ilovača se ženama lijepila za cipele, a one su teško izvlačile noge iz zemlje. Činilo se kao da ih pokopani zadržavaju da ih ne ostave same na oskvrnutom groblju. Majke su uporno tražile mjesta gdje su pokopana njihova djeca. Kad su mislile da su ih našle, palile bi svijeće, otirale suze i kapi kiše koje su se polako spuštale niz njihova lica. Sagnute su glave rukama podbočile lice, nogu duboko ukoračenih u blatnu zemlju, plakale i jecale za izgubljenim sinovima i njihovim grobovima. (Očevidac, tada 10-godišnji dječak Ivo Soljačić.) Na preorano groblje hrvatskih vojnika osvrnuo se i Blaženi Alojzije Stepinac rekavši: „Ni Turci u doba svojih najgorih zuluma nisu dirali kršćanska groblja“.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više