Dok trešnje cvatu

Ljevica u proljetnom ludilu

Svake godine političko proljeće u Hrvatskoj obilježeno je posebnom vrstom ideološke shizofrenije. Dok trešnje cvatu, ljepota buđenja prirode i obnavljanja života pada u drugi plan. Samo je borba u ovome društvu vječna. Otrovne i neprijateljske rasprave oko Jasenovca i Bleiburga i nemir mrtvih, žrtava koje nikako da nađu svoje ime i spokoj. Na ovim stranicama sam se opširno već bavio „titoistikom“ i ljevicom koja u Hrvatskoj nikada nije nadišla svoju isključivost niti je mentalno u stanju dijeliti društvo s brojnim neistomišljenicima. Refleks ljevice na gubitak vlasti svaki put je obrambeno-agresivan, osjećaj ugroženosti u demokratskom društvu, ugroženosti koja znači nenaviknutost na suživot s drugima i na život u opoziciji. To joj vrlo teško pada. Odakle bi onda svaki gubitak svoje vlasti doživljavala tako dramatično kao buđenje ustaške ideologije i fašizaciju društva?

Po logici hrvatske antifa-fronte, od raznih udruga pa do vodeće lijeve stranke nereformiranih komunista, svaka desna alternativa njima je profašistička i klerikalna. Već mjesecima latentno traje i sve se otvorenije manifestira ideološki rat kojeg je, prema Milanovićevim najavama, pokrenuo hrvatski lijevi sektor. U anti-propagandu protiv vladajućeg desnog centra, uključili su se čak i inozemni agitatori, pa su Nijemci snimili tendenciozan dokumentarac o buđenju fašizma u Europi, gdje su Hrvatskoj dali poprilično prostora kao najproblematičnijoj, uz sufliranje Jugoslavenke Slavenke Drakulić koja u filmu daje glavnu tužilačku intonaciju. U kontekst neofašizma čak je stavljena i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Površni pristupi ovakvoj tematici samo nanose još veću štetu jer izostaje ozbiljan pristup i analiza koja bi dala cjelovitiju sliku, postavila pitanja suodnosa ljevice i desnice u ovoj zemlji, i često lijeve paranoje koja o fašizmu govori kao o nekoj dominantnoj društvenoj i institucionalnoj činjenici. Šireći fobije, ljevica skreće pozornost s glavnih problema u društvu, a desnica ideološki rat zdušno prihvaća. Zemlja se zbog toga stalno nalazi u kreativnoj i ekonomskoj pat poziciji.
 

Ljevica nastoji svom djelovanju dati što uvjerljiviji intelektualni dignitet, dok desnica u Hrvatskoj nije daleko odmakla od populističkih tema i rasploženja. Na gostovanju britanskog intelektualca i kulturologa Terrya Eagletona u Filozofskom teatru (HNK Zagreb) kod Srećka Horvata, dogodio se jedan istup iz publike kojeg smatram skandaloznim primjerom javnog manifestiranja krajnje lijeve militantnosti. Neki mladić iz publike dohvatio se mikrofona i Eaglatonu iznio svoje viđenje političke situacije u Hrvatskoj. O kardinalu Stepincu je govorio kao o zločincu i nacističkom kolaboracionistu u duhu najgore velikosrpske propagande, a o hrvatskoj vlasti kao profašističko-klerikalnoj. Što je najžalosnije, dobio je popriličan pljesak publike, dok se voditelj Horvat ničim nije ogradio od sramotnih laži koje je taj provokator iznio pred uglednim gostom. Naravno, Eagleton se nije dao uvući u lokalnu kaljužu, pa je elegantno izbjegao svaki komentar. No lijeva militantnost je zadobila svoj intelektualni legimititet na otvorenoj sceni. Nad njom se nitko ne zgraža, kao da lijevi radikali imaju pravo na militantne nastupe jer barikade su dio njihove mentalne strukture. Dobro je dok nemaju još hrabrosti za bacanje Molotovljevih koktela jer ipak je lakše racionalizirati svoj govor mržnje u salonsko-teatarskom ljevičarenju.
 

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na studentskom plenumu (taj pojam ovdje asocira partijsko-lenjinističke forume i kongrese), jedna studentska struja se vrlo agresivno suprotstavila suradnji s KBF-om, boreći se protiv navodne klerikalizacije, tako da se milanovićevska antifa-fronta, od frljićevskog preko horvatovsko-filozofskog teatra, dokotrljala na fakultete i ne misli stati. Iza takve radikalizacije i polarizacije društva, stoje neke „radničke fronte“ i slične marginalne udruge koje ne bi bile tako glasne da ih ne umrežava moćni partijski sponzor, makar za njih i sam SDP nije dovoljno radikalan. No sigurno je da su svi na istim barikadama. O kakvoj se razini radi dovoljno govori i poruka na majici jednog aktivista: milosti ne tražim niti bih vam je dao. To je poznati citat kojeg komunistička propaganda legendarno pridaje Radi Končaru koji je to navodno uzviknuo pred streljačkim strojem. Pa eto, neka im bude u Godini Milosrđa – kad milosrđe neće i kad ga ne daju, onda će i sam Bog poštovati njihovu volju i izbor. Neka im bude kako su izabrali.

Zoran Vukman