Uništeno selo uništena država

Povećajmo poljoprivrednu proizvodnju i riješimo se uvoznoga lobija

Nema dobrog života, nikakvog napretka, zadovoljstva i sreće u državi koja je zapostavila ili čak uništila selo i seljaka u bilo kom smislu. Pritom ne mislim na potleušicu, štalicu, kravicu, motiku, plug, opanak, rubače, škriljak, sir s vrhnjem, gemište, puricu s mlincima, kruh iz krušne peći, selo mog djetinjstva, već moderno selo, modernu poljoprivredu, stočarstvo, voćarstvo, vinogradarstvo… sa školovanim posjednicima, koji cijene i poštuju zemlju, naslijeđenu od pradjedova, koji će obraditi svaki njezin pedalj, time uzdržavati svoju obitelj, prodavati viškove proizvodnje, time pridonositi zdravoj prehrani cjelokupnog stanovništva, koji će poštivati i poštovati tradiciju sela, običaje, kulturnu baštinu… Ne će graditi “kotac kao otac”. Bit će ponosan na svoje, stvarati obitelj, rađati i školovati djecu, koja će ostati na djedovini i ljubav prema zemlji, hraniteljici i majci u svoj njezinoj punini i biti prenositi s koljena na koljeno, te u njih usaditi spoznaju kako se od zemlje može dobro i pošteno živjeti, odnosno biti svoj na svome.

Treba samo znati što želiš, što očekuješ i raditi, raditi, raditi. Raditi treba svuda, uvijek i stalno. Zar je lakše i bolje raditi na tuđem, nego na svojem. Pogledajte samo Slavoniju, nekadašnju žitnicu, ne samo Hrvatske. Zjapi pusta, prazna, napuštena, žalosna. Škole su prazne, crkve su prazne, raspelo na raskršću se rasklimalo. Kuće su ruševne, dvorišta su zarasla u grmlje, njive je prekrio korov, livade su nekošene, vinogradi su Bogu za plakati, a njihovi nekad ponosni i bogati vlasnici, sada u nekom gradu doma ili vani tuđe su sluge, bez obzira što rade, kakvog su zvanja i zanimanja. Često su podstanari, žive u gotovo neljudskim uvjetima, samo da bi zašparali koji euro, funtu, dolar, franak, da bi kupili veliki auto, po koji stan u domovini, gdje bi se pred sam kraj života vratili i introspektivno se obračunavali sa samim sobom i državom, koja ih je otjerala u tuđinu. Istina, nitko ih nije tjerao u pravom smislu te riječi. Otišli su jer nisu mogli živjeti od svojeg rada, nikako, a kamoli dostojno čovjeka. Otišli i zbog mnogih nepravdi koje su se ovdje razvile i uzele si velikog maha, zbog nemara države i nerada državnih institucija koje su morale svakom pojedincu osigurati siguran, jednakopravan i dostojanstven život, naročito onima koji su posjedovali zemlju i od nje mogli dobro i sretno živjeti, sa svojom obitelji.

Sreću čine male stvari, kao ubrati jabuku u svom vrtu, čekati da se zacrveni paradajz, naraste tikva, blitva, mrkva, luk, češnjak, koji ne će biti “lijepi” svi jednaki, ogromni, kao iz dućana, uvezeni tko zna od kuda, dozrijevani u hladnjačama, špricani sa svime i svačime, nepokvarljivi, jeftiniji. To je bitno mnogima jeftiniji, čak nakon svih profita i marži dobivenih od uvoza. Komu to treba? Trujemo se uvoznom hranom, dok naša, i ono malo što se proizvede propada (mandarine, meso, povrće, voće, grožđe…). Nije samo “maslina neobrana”, neobrano je puno toga, zbog mnogo čega, nema tko da bere, ne isplati se, jer je država puna uvezene jeftine hrane. U nekim trgovačkim centrima je kg svinjskog mesa jeftiniji, od kg žive vage svinje – et cetera, et cetera. Navikli smo se na uvoznu hranu. Mladi niti ne znaju za onu bolje. Dapače! Ne valja ima. Kakvo je to meso? Nekako je drugačije. Je l’ ti dobro? Pa ne znam. Ima drugačiji okus, drugačiji miris, boju, izgled… Brat mi je  to donio, od kolinja. To je iz njegova uzgoja. Kakva je to sitna mrkva sitan krumpir, kvrgavi krastavci, male “zamusane” jabuke, žilavo pile? Sve je manje onih koji proizvode takvu hranu. Ne da se ne isplati, nego su na gubitku, a da pri tom uopće ne računaju na svoj rad, trud, svakodnevnu brigu, “borbu” s raznim štetočinama, prirodnim uzgojem, sadnjom, održavanjem, plijevljenjem, berbom, eventualnom prodajom viška proizvodnje. Malo je onih koji to kupuju i koji znaju koliko ta hrana vrijedi, naročito zato jer je zdrava.

Nužno je potrebna edukacija  o zdravoj prehrani, stvaranje povoljnih uvjeta za proizvodnju zdrave hrane, revitalizaciju sela, agrarna reforma, podizanje poljoprivrede, davanje poticaja onima koji ih zaista iskorištavaju za ono čemu su namijenjeni. Sve se to godinama zna. Poticaji su uglavnom krivo usmjereni i davani, s obzirom na korištenje, vlasnika i namjenu. Nerijetko je poticaje za stoku onaj koji nije imao niti kokoši u dvorištu, ako je uopće dvorište imao, a kamoli rasplodne junice, crne svine, plodne njive, plantaže voća, sortne vinograde… Novac se rasipao, bacao šakom i kapom, po babi i stričevima kao tobože vodi se briga o poljoprivredi, stočarstvu, mljekarstvu, peradarstvu… Mnogi su dobili poticaje za uzgoj kokoši hrvatica, starih sorti jabuka… Gdje su te kokoši, jaja, jabuke, svinje žirom tovljene? Uvozimo šunke da bi radili pršute. Čiji su to pršuti? Čiji je kulen od uvoznog mesa, uvozne paprike?

Vrijeme je da se opametimo, prihvatimo motike, pluga, srpa, kose… Ne u doslovnom smislu, ne u smislu vraćanja u prošla stoljeća, već stvaranju suvremene poljoprivrede, uz stručnjake, “seljake”, individualne poljoprivrednike, zadrugare, kooperante, male i velike gazde. Na svojem imanju, sa svojim resursima, uz pripomoć države dignut će nas, u svakom smislu, naročito gospodarskom, nacionalnom, domoljubnom, autohtonom, našem domaćem, biti svoj na svojemu i moći živjeti od svojega. Nije to nikakva znanstvena fantastika, atomska ili kvantna fizika. Ugledajmo se u druge države koje nisu svoju zemlju uništile, poljoprivrednu proizvodnju svele na najmanju moguću mjeru i okrenule se uvozu, jer je to isplativije, jeftinije za državu i za kupce. Kaj god! Na jednom imanju kako god malo bilo, može se zaposliti cijela obitelj, samo im treba stvoriti uvjete. Treba ih pokrenuti. Treba u njih usaditi ljubav prema zemlji, koja uvijek deseterostruko vraća. Prijete nam svakojake krize, već u jesen. Prijete razne nestašice, pogotovo hrane. Tu hranu možemo velikim dijelom proizvesti sami, počevši od okućnice, vrta, male parcele koja je šikarom zarasla, a do pred nekoliko godina je prehranjivala obitelj.

“To me košta više, nego da sam kupio, ali ne odustajem, dokle god mogu hodati”, kaže moj brat, koji obradi svaki pedalj svoje zemlje. Naši bi roditelji bili ponosni na njega, kao i na njegove sinove, koji isto to rade, iako imaju unosna zanimanja i fakultetsko obrazovanje. Poslije posla u tvrtki, ide sa na polje i vinograd. Oni se ne moraju brinuti za hranu i bilo kakve nestašice vezane uz  prehranu svojih obitelji. Rad na polju ih veseli. Još više ih veseli kad svoje proizvode mogu pokloniti drugima, ili napraviti feštu u dvorištu, te uzvanike počastiti vlastitom domaćom eko proizvodnjom, od kruha do vina, rakije i više vrsta povrća i mesa.

Poznajem puno takvih obitelji, koje ne dozvole svojoj od pradjedova naslijeđenoj zemlji da postane šikara. Bio bi to veliki grijeh i nepoštivanje predaka. Osim toga, tu su znatni prinosi, zadovoljstvo, sreća i ponos, zbog uspjeha i direktnog ubiranja plodova djela svojih ruku.

Formira se nova vlada, sa “starim” premijerom koji je dobio ogromno, skoro apsolutno povjerenje građana. Na njemu je da sagleda prioritete i nacionalni interes države. Pridavanjem važnosti i uzdizanjem poljoprivrede na ono mjesto koje zaslužuje i koje joj pripada, automatski će se uzdizati ostale grane i rješavati ostali  problemi. Hrana i zdravlje su usko povezani. Ako je to adekvatno  riješeno, ako je uvoz hrane sveden na minimum, ako je izvoz viškova osiguran, ako proizvođači dobivaju usmjerene poticaje, ako se prilagode porezi i ostala davanja, standardi će porasti, život će biti bolji i sretniji. Demografija će sama od sebe imati pozitivan rast. Sretan zadovoljan, realiziran čovjek stvara na svim poljima, po svim svojim odrednicama. Stvorite uvjete da ožive naša sela. Stvorite uvjete da u svakoj školi ima djece. Stvorite uvjete da se iz gradova odlazi ili vraća u sela, ne samo zbog potresa, nego boljeg života. Treba već  jednom nestati filozofija ovih prostora kako je bolje u gradu biti sluga (smetlar), nego na selu svoj gazda. Industrije već odavno nema, tvornica nema, nikakve proizvodnje nema, administracija je nabujala, ima ih nekoliko stotina tisuća previše, žive na našoj grbači i troše novac koji se može korisno upotrijebiti na drugoj strani, oživjeti zapuštena sela, proizvoditi zdravu hranu, vratiti ugled i dostojanstvo poljoprivrednom individualnom proizvođaču (seljaku), čiji će češnjak istisnuti onaj kineski s naših tržnica.

“Domaće je domaće” davno su osmišljeni slogani, a mi sve više uvozimo ono što drugi ne će. Zar baš u svemu moramo biti licemjeri? Na premijeru Plenkoviću je da se sada opredijeli, kako ćemo dalje što se naše poljoprivrede i sela tiče. Najprije bi trebao odabrati pravog ministra za poljoprivredu, stručnjaka koji se razumije u taj posao, poštenog i časnog čovjeka, koji se ne će bogatiti na korupciji za dobivene poticaje, za bilo što, vjetroelektrane, soju, rasnu stoku, crne svinje, domaći kulen pršut, jaja, češnjak, sortno grožđe, šećernu repu… i pritom lagati sve oko sebe, bogatiti se i imati mjesto za roštilj od nekoliko stotina kvadrata u okviru kuće i dvorišta, vilu na mjestu štale, apartmane na mjestu šikare, jahtu, skupi automobil, vikendicu…, kupljene od sredstava poticaja za proizvodnju hrane, uz stalni sukob interesa i korištenje državne funkcije za osobno materijalno bogaćenje. Osim toga, uz svu stručnost, sposobnost, vještine, političku orijentiranost, ta osoba treba imati ono nešto posebno, ljubav prema selu, osjećaj nužne potrebe za oživljavanje sela, u svakom smislu, spoznaju da bez sela i zadovoljnog seljaka, nema ni sretne države, iz koje se ne bi odlazilo, već bi se u nju dolazilo, čak i onda kada ti to nije  domovina.

Ankica Benček