Umjetnost je potrebna svima

I u ovom ciklusu ostajem vjeran svom rukopisu sa prepoznatljivim humorom i izraženim koloritom

 

 

Akademski slikar iz Osijeka, zaposlen u Vukovaru, Zoran Šimunović, svakako je jedan od najistaknutijih pripadnika srednje generacije suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika, autora je kompleksnog opusa, izlagao je na brojnim samostalnim izložbama.

• Gospodine Šimunoviću, maksimalno ste angažirani na novom ciklusu ulja na platnu Je li astronautima potrebna umjetnost.

– S obzirom da djela dobivaju imena isključivo po ciklusima tako sam se sada fokusirao na ciklus JE LI ASTRONAUTIMA POTREBNA UMJETNOST.

Fokus ovog ciklusa je promišljanje o umjetnosti na poljima gdje nije nužna, gdje je na prvu, možda čak i nepotrebna. Mišljenja sam da je umjetnost prisutna u svim sferama ljudskog djelovanja i da je na neki način potrebna svima. Ovo se ne odnosi samo na slikarstvo već na sve grane umjetnosti. Svima nam je poznato da je glazba kao umjetnički izražaj sveprisutna u svakodnevnom životu te me zanima da li je ista stvar i sa ostalim granama umjetnosti. U ciklusu mi nije cilj postaviti umjetnost kao nezaobilaznu temu bez koje stvari ne funkcioniraju već naglasiti da je umjetnost sveprisutna i da bez nje ne možemo, htjeli li se mi oduprijeti joj ili ne… ona je tu. Naravno da ovoj temi ne pristupam sa znanstvenog gledišta već kao i do sada na platnu ispoljavam svoje viđenje utjecaja umjetnosti na svakodnevni život pa i na znanost. I u ovom ciklusu ostajem vjeran svom rukopisu sa prepoznatljivim humorom i određenom dozom blesavosti, sa naravno, izraženim koloritom.

 

• Isključivo veliki formati platna. Što je tako privlačno u njima?

– Kod mene vlada određena opsesija velikim formatima, jednostavno nemam racionalnog objašnjenja zašto je to tako, jednostavno rad na velikom  formatu me ispunjava i na njemu se mogu najbolje izraziti. Kako smo u prijašnjim intervjuima najavili da se javlja želja za promjenom formata, došao je na red i na to. Trenutno stvaram na formatu 180×150 cm iako se još uvijek držim i kvadratnih formi 1,5×1,5 m i 3×3 m.  

Za mene je format jako bitan jer se ciklusi vežu za njega pa mu ostajem vjeran godinama. To ne dolazi slučajno. Upravo zbog toga su u zadnjem ciklusu sva djela naslikana u formatu 1.5×1,5 m i na način da svako djelo može funkcionirati zasebno, ali spajanjem više djela možete dobiti jedno neograničeno veliko umjetničko djelo. Na taj način, pružam mogućnost i svojim kolekcionarima da izraze svoju maštovitost i da si sami slože djelo kakvo žele.

 

• Dojma sam da svaka slika u novom ciklusu ima dominantnu boju.

– Istina. Trudim se da su ciklusi prepoznatljivi po određenoj boji. Boja u tom kontekstu označava pojedini ciklus te kao takva ne utječe na samo djelo već označava cjelokupni ciklus.

 

• Vaš je kolor izrazit ali i odmjeren.

– Odmjeren kolorit i gusto znakovlje odlike su mog slikarstva. Možete ih doživjeti i kao misteriozne karte koje vas vode u labirinte vlastitih sjećanja zapravo onih koji se sa veseljem sjećate, a koja su potonula u zaborav.

Kolorit je nešto što unutar mene. Tako se osjećam… to sam ja i to je ljubav prema stvaranju, zapravo ljubav prema umjetnosti. Osobno pretačem sebe na platno kroz boju stoga ona postaje osobna.

 

Vaše su slike prepune simbola. Što je ključ za razumijevanje Vaših hijeroglifa?

– Da, slike su zaista prepune simbola, ali smatram da ih je vrlo jednostavno razumjeti. Ključ za razumijevanje je povratak u djetinjstvo svakog promatrača slike ili pomisao na nekakvu sitnicu koja mu je draga i koja ga uveseljava. Nebitno je da li se radi o torti/kolaču, nekakvoj igrački iz djetinjstva, kućnom ljubimcu… bitno je da su to stvari koje ga svakodnevno okružuju najčešće u njegovu domu i koje ga čine sretnim. Radi toga su moje slike nešto s čime se ljudi mogu lako povezati i poistovjetiti, jer svi smo mi duboko u sebi vezani za nekakav predmet, vezani za svoj dom.

 

• Istodobno često slikate svakodnevne predmete  u tajanstvenom kontekstu?

– Istina. Najbolji odgovor na ovo pitanje daje dio osvrta povjesničarke umjetnosti Anite Ruso: Na prvi pogled apstraktan, rukopis Zorana Šimunovića zapravo apsorbira apstrakciju u figuraciju. Radeći u prostoru svog doma on običnim, svakidašnjim predmetima na vrlo jednostavan i nepretenciozan način daje auru umjetničkog. Ti predmeti su važni jer su zaokupili umjetnikov um i njegovo stvaralaštvo, važni su jer su zabilježeni kao artefakti jednog postojanja. Igračke su postale opetovana opsesija na Šimunovićevim platnima: gumena patkica, drveni konjić za ljuljanje, ili onaj na kotačićima, rozi nosorog koji neodoljivo podsjeća na “balonaste” figure Jeffa Koonsa, plišani medvjedići… Ponekad su dvodimenzionalni, a ponekad se kao spomenuti koonsovski motiv “napušu” do trodimenzionalnosti

• Što je još novo u atelijeru?

– Svakako se radi na novom ciklusu. Format se povećao, ali rukopis je ostao isti. Što se tiče prostora kao atelijera on je završen ove godine i djelom je financiran od Ministarstva kulture kroz projekt potpora vizualnim umjetnicima u 2019. godini. Kao što sam već spomenuo dimenzije platana su se povećale, kolorit se promijenio a sve ostalo će te vidjeti na nadolazećim izložbama i djelom prilogu ovoga teksta.

 

• Planovi, izložbe, monografije…?

– Ova godina je kako za sve tako i za mene specifična te je teško išta planirati. U ovoj godini će biti realizirana izložba u Galeriji Krševan u Šibeniku koncem mjeseca rujna. Također je u planu u idućoj tj. 2021. godini realizirati 2-3 samostalne izložbe od kojih su dvije već potvrđene. Naravno planovi za inozemstvo koji su se ove godine izjalovili zbog novonastale situacije se odgađaju do prve prilike i njihove realizacije. Za monografiju je još rano iz razloga što bi volio da se obuhvati 15 godina rada provedenih na likovnoj sceni.

 

Miroslav Pelikan