Tajne i kompleksi Miroslava Krleže (1)

Mladi Fric operetski drži lekcije Kvaterniku u ime smrznutog, gladnog i okrvavljenog domobranstva

Djelo Zvonimira Kulundžića pretpostavlja da su tajne i kompleksi ključ za razumijevanje pretežnog dijela opusa Krleže,znamenitog hrvatskog književnika, političara, novinara i materijalističkoga filozofa. O Kolundžiću, nepravedno zapostavljenom velikanu naše kulture i povijesti te jezikoslovlja samo ću kazati da bi za objavu njegovog kapitalnog i minucioznog djela „Sabrana djela Stjepana Radića“ trebalo 60 knjiga opsega 500 – 600 stranica. Pisao je o renesansnoj glagoljskoj tiskari u Kosinju, o Slavku Kolaru, Krleži, Maruliću, groznoj korupcionaškoj aferi u Našicama za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, tragediji i tragikomediji hrvatske historiografije…

Autor o samome sebi 1977. piše: „Netko je služio svom narodu i domovini boreći se mačem,a ja sam nastojao da svoje deržanstvo iskupim boreći se perom u ruci, smatrajući oduvijek da je ono snažnije, ubojitije i djelotvornije oružje od bilo kakva mača. Mač još nije uništio Riječi, ali Riječ je slomila već mnoge mačeve“. Meni osobno (T.T.) nije cilj ovim člankom udarati na zaslužnog kulturtregera i Hrvata lijevog spektra Miroslava Krležu „ad hominem“, njegov me privatni život ne zanima kao trač i pikanterija nego kao podloga za razumijevanje umjetničkoga djela i svjetonazora. Uostalom Krleža (Fric) je davno mrtav, a bliskih rođaka koliko znamo na zemlji neima!

Krenimo u sažetak preko 400 stranica Kulundžićeve knjige uz napomenu da je rođena sestra Zvonimirova revolucionarka Nada Štark ubijena u logoru Gradiška 1945. godine; danas se po njoj zove beogradska tvornica čokolade i keksa. Krleža je sklon preuveličavanju, pa čak  i izmišljanju što  Kulundžić izvrsno dokumentira na primjeru njegova sukoba sa Slavkom Kvaternikom(tada austrijskim dopukovnikom, vidi Krležin tekst „Pijana novembarska noć“), te opisom izvedbe drame „U logoru“ u osječkom HNK.

Istodobno pokazuje M. K. strahovitu nedosljednost jer se grozi od „glupe fanatizirane siromašne mase“, radi na povjerljivim vojnim dokumentima kao prevoditelj te hvali generala Franza Conrada von Hötzendorfa (baš onoga koji je bio najveći pristaša preventivnoga rata protiv Srbije!) javno u tisku, a kasnije glumi neprijatelja monarhije i ratnika, dok hvaljenje Conrada Hötzendorfa opisuje kao ironiju; šverca se po bolnicama uz Dežmanovu pomoć, živi kao časnik vrlo lagodno i „plovi“ po salonima… Niti traga od „jugopatriotizma“ ili komunizma kod mladoga Krleže koji operetski drži lekcije Kvaterniku u ime smrznutog, gladnog i okrvavljenog domobranstva. Ljude koji žive na račun Krležinog mita naziva Kulundžić krležolozima, krležoidima (kretenoidima?, op., T.T.), a njihovu djelatnost krležolatrijom (idiolatrijom ?, op., T.T.).

Mene osobno (T.T.) oni podsjećaju na boschovske čudne gljive, ćukove, miševe i šišmiše nastanjene u starom trulom hrastu; od laskavaca samo štete nastaju! Krleža je izvrsno opisao svoj politički salto mortale „Ja sam klasičan primjer kako se na liniji oportuniteta može nešto načiniti. Na liniji staloženog mirnog oportuniteta. Ne bi bilo Leksikografskoga zavoda ni Enciklopedije, ne bi bilo Fakulteta u Zadru, ni Muzeja Hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, niti bi bilo ovakve Jugoslavenske akademije sa svim onim što je ona organizirala (?, T.T.), ni pariške izložbe naše umjetnosti (gdje smo prikazani kao balkanska vukojebina sa stećcima i freskama namjesto sjajnih impresionista i postimpresionista koje imamo od Celestina Medovića do Josipa Račića, op., T.T.), niti bi bilo istarskih fresaka, ni Zlata i srebra Zadra, ni obnovljene crkve sv. Marije, ničega od svega toga ne bi bilo, da nije bilo moje politike gutanja i oportuniteta.“

Mislim da je formu svoje obrane kopirao od Kršnjavijeva odgovora Kerubinu Šegviću. Krležolog Predrag Matvejević bio je političko književni čudnovati kljunaš, ali ovom konstatacijom nadmašio je samoga sebe: „Sam je (M.K) učinio više nego itko drugi da se hrvatski jezik deklerikalizira ne povinjavajući se ograničenima i nalozima tradicionalnih stručnjaka našega zajedničkoga jezika, hrvatskih kao i srpskih…“ Krleža si odgovarajući na jedno baš Matvejevićevo pitanje, postavlja retoričko pitanje „Koja su vrela Balada?“ – i odmah odgovara: „Belostenec, Habdelić, Molitvenici, Crkvene propovijedi. Pokazalo se da se lenjinske parole mogu izraziti retorikom crkvenih propovijedi, i to još jezuitskih“.

(Nastavak slijedi)

Teo Trostmann