U ratu malenoga s golemim maleni može izgubiti i samoga sebe
Napoleon dokida Dubrovačku Republiku 1807., te Poljičku knežiju 1808. Prije toga, 1797., razorio je Mletačku Republiku. Dalmatinci bijahu predani podanici Venecije, ali ne digoše ustanka protiv Francuza. Ne ustadoše ni sabrani Dubrovčani. Ne pobuniše se ni junački Poljičani. Oružja masovnoga uništenja u ta doba još ne postoje; zašto onda nije bilo općega narodnog ustanka? Nije ga bilo zato jer su tadašnji narodni prvaci marili za biološki opstanak svojega naroda. U ratu malenoga s golemim maleni može izgubiti i samoga sebe.
“Narodni tribun mora poduzeti sve da narodu bude bolje, a ne da narod vodi u nestanak.”
“Bjelorusija je u drugom svjetskom ratu ustala protiv nacista i
izgubila četvrtinu stanovnika, čitava zemlja je bila spaljena. Danski
je kralj ostao u svojoj zemlji i surađivao s njemačkim vlastima; Danska je izašla iz rata s četiri tisuće mrtvih.”
Opći antifašistički ustanak nisu digli ni Francuzi, ni Belgijci, ni
Nizozemci, ni Rumunji, ni Mađari, ni Norvežani… Je li tim narodima
to itko zamjerio? Zašto su Hrvati nasjeli na kominternski lijepak 22. lipnja 1941.? Zašto smo mi žrtvovali svoju mladost? Ta žrtva dokazuje da su predvodnici “oslobođenja” bili opsjenari kadri iskorijeniti svoj narod u ime komunardske Nedođije.
Nije se trebalo miješati 1941. i ginuti za tuđe interese
Narodi nisu na kugli zemaljskoj za 24 sata, cijenjeni sugovorniče. Tu su od pamtivijeka i bit će tu za vjekove. Narodi kao i pojedinci podnose udarce sudbine. Često iz tih udaraca izađu i jači. Hrvatska je živjela pod paktom konventom više od 700 godina i preživjela. Da, ja bih radije bio podanik Kraljevine Italije, uz
blagotvornu spoznaju da je mojih cik stotina tisuća sunarodnjaka tako sačuvalo glavu.
Gdje je genius loci grada Splita naših dana?
Ili podanik Kraljevine Srbije, zašto ne? Hrvata bi danas umjesto tri i pol milijuna bilo dvostruko više. U kakvoj god zajednici živjeli, s lakoćom bismo ishodili prerogative europske samostalnosti, a možda i državu. Ali ne, ispravnije je bilo slijediti zov nakaze iz Kumrovca. Da nije drugo do li napuhan šaren balon Split je dokazao kratko po uvođenju slobode govora i tržišta, demokracije i kapitalizma. Grad je u par godinica okopnio gospodarski, kulturološki, značenjski i mentalitetski. Kako je to bilo moguće? U prethodećoj državi grad je prosperirao na račun iznimnih mjesnih i regionalnih žrtava tzv. narodnoslobodilačke borbe. Komercijalizirajući svoj obol nedemokratskom antifašističkom oslobođenju Split je desetljećima hinio dalmatinsku metropolu. Gotovo polovicu stoljeća njime je ravnala anacionalna kompartija i orjunaška vlastela. Gradski udbo-unitaristi mazali su svoj ubožni urbis lažnom pozlatom, uz revnu potporu socijalističkih medija i nadzirane javne komunikacije. U općoj jugoslavenskoj oskudici splitski su privrženici Beograda znali povući nemale povlastice, primjerice – “Mediteranske igre”. Kamo je ta pozlaćena samoopsjena iščezla? Gdje su danas žreci veličajnog splitskog duha? Gdje su karizmatici splitskoga građanstva? Gdje je genius loci grada Splita naših dana? Splitu je oduvijek falilo valjanih ljudi, ali to sebi jadan nije nikada uzmogao priznati.
