Smetaju im crkvena zvona

Snažno širenje kršćanofobije

Zasigurno da nema zemlje u svijetu kojoj je toliko potrebna istina o prošlosti i sadašnjosti, temelja mirne i sigurne budućnosti, kao što je ta trajna, bezalternativna vrjednota potrebna današnjoj, na smrt osuđenoj, Bosni i Hercegovini. A upravo zbog te vrijednosti, zbog istine kao poveznice beha razlika, na samrti Bosne i Hercegovine najviše se govori neistina zemlje kakva je bila, kako je prošla kroz rat, kakva je danas i kakva bi trebala biti sutra. Istina se iskrivljuje, ona iz prošlosti, i laže ova u sadašnjosti. Istinu u Bosni i Hercegovini svi eutanaziraju, a tamo gdje je ne mogu ubiti, istina se zapravo ne može nikada i nićim ubiti, tamo je skrivaju, ili kroz svoje nacionalne i vjerske interese filtriraju i šalju je u uporabu.

No dok iz njihovih centara današnje političke i vjerske moći, mjereni  interesima na tom „predziđu kršćanstva“ , istina izađe sama se sebe srami u odjeći u koju su je obukli. I stoga ubrzo sa sebe poskida sve ono što joj ne pristaje, i u narodima zasja ljepotom kakva je svaka prava istina. Samo što malo zasja i osvijetli bosanskohercrgovačko političko i ekonomsko  crnilo, njeni kreatori i dizajneri je opet žestoko ubijaju i gonjaju po iskrvavljenim, i masovnim grobnicama preoranim beha prostorima. Stoljećima su je otimali, i otimaju, napose u ovom mirnodopskom ratu, od njenih čuvara, isti onih koji Bosnu i Hercegovinu brane i ćuvaju, i pod cijenu nabijanja na kolac, i žive potkovane, od svih agresora, okupatora, i ideologa. Tako je bilo u prošlosti, tako je i danas. Sve to  pokazuje da su ubojice beha istine i ubojice Bosne i Hercegovine.

Bez istine, one koju prihvaćaju sva tri beha naroda, zasigurno nema ni Bosne i Hercegovine. Ne može  Bosna i Hercegovina biti građena na istini koju današnji Bošnjaci, dekretski, nameću nebošnjacima, budući da to nikako, i gotovo ni u čemu, nije bosanskohercegovačka povijesna istina, niti prošlosti a niti sadašnjosti. Nije istina, niti će je kada Hrvati i Srbi prihvatiti, da je Bosna i Hercegovina u vrijeme genocidne osmanlijske okupacije bila multi zajednica, kako to danas govore Bošnjaci. Za vrijeme turske okupacije bosanskohercegovačka istina je da je to bio najstradalniji i najtragićniji period beha povijesti. Bilo je to vrijeme prvog nacifašizma, i snažnog širenja kršćanofobije, na europskim prostorima, iz kojeg su kasnije nicale sve totalitarne ideologije zločina i genocida.

Osmanlijska okupacija tog dijela Europe  prvi je genocid i konfesiocid zabilježen, ne samo u Europi već i u svijetu. On se kasnije proširio i na Jermene gdje su Osmanlije, kroz prvi povijesni holokaust u svijetu, smaknuli više od dva milijuna tog naroda. Broj kršćanskih žrtava u petstogodišnjem osmanlijskom danku u krvi u Bosni i Hercegovini,  nažalost, premašuje tu brojku. Ne priznati tu istinu znači i ne priznavanje Bosne i Hercegovine. U to krvavo osmanlijsko vrijeme nema ni govora o mirnom i slobodnom životu, ili suživotu, u nacionalnim, napose ne u vjerskim razlikama. Stoga je, u najmanju ruku, čudno, bez obzira što se papagajski ponavlja s ciljem da se i laž prihvati kao istina, da član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda bošnjačkog naroda, Bakir Izetbegović, na Dan grada Sarajeva 6. 4. 2016. bez i malo srama kaže: „BiH je multikulturalna i multietična zemlja koja je tako funkcionirala stotinama godina, te na taj način ona je prethodnica onog što Europa danas pokušava da bude“. No, sama činjenica da je Izetbegović, mlađi, to kazao u gotovo sto postotnom muslimansko bošnjačkom Sarajevu, koje je  izgubilo svaki europski izgled, zapravo porazbijane mu sve europske kockice, kazuje da nije istina to što Bakir govori.

Ako Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine nije multikulturalan i multikonfesionalan  grad, a nije, kako onda govoriti da je Bosna i Hercegovina multikulturalna i multietična zemlja. A svakim danom sve je više beha gradova koji se oslikavaju po uzoru na Sarajevo. Islamizacija beha gradova prethodnica je islamiziranja cijele Bosne i Hercegovine. Ne priznati tu stvarnost u sadašnjosti Bosne i Hercegovine, znači širenje laži o beha prošlosti i sadašnjosti, a time i budućnosti. Da se prizna stradalnička istina Bosne i Hercegovine u vrijeme turskog danka u krvi, i sadašnjost bi se živjela na istini, a time bi se i budućnost gradila na toj civilizacijsko kulturnoj vrijednosti, koja je nezamijenjiva, napose je nezamijenjiva u šarenim nacionalno vjerskim društvima kakvo je podijeljeno bosanskohercegovačko.

Bugojno

Ako danas na početku Trećeg tisućljeća ljudske povijesti nema multikulturalni i multivjetrski društava u islamskom svijetu, gdje spada i Turska, a nema ih, onda je nemoguće vjerovati da ih je bilo u vrijeme osmanlijske okupacije Bosne i Hercegovine, odnosno da je Bosna i Hercegovina „prethodnica onog što Evropa danas pokušava da bude“. Koji su to tragovi i dokazi da je Bosna i Hercegovina živjela u slobodi nacionalnih i vjerskih razlika i posebnosti u vrijeme Osmanlija? Tih dokaza naprosto nema, i svaki govor o multikulturalnosti i multietičnosti u islamskim zemljama negira današnja Turska, zemlja u kojoj pa gotovo nema više ni kršćana, ni tragova kršćanstva. Ako je danas Turska etnički i vjerski čista zemlja na ulasku u Treće tisućljeće, a jest, zar je onda moguće da je u prošlosti u okupiranim zemljama i narodima tolerirala nacionalne i vjerske razlike. Kako je tolerirala, i kako su živjeli kršćani u Bosni i Hercegovini zabilježili su nam svojim žrtvama bosanski fratri, čuvari Bosne i Hercegovine i kršćanstva.

A u kakvoj se sadašnjosti gradi, navodno, multikulturalna buduća Bosna i Hercegovina pokazuje slučaj književnice Jasne Šamić. Naime ta književnica u zemlji slobode govora, kakva  Bosna i Hercegovina, „prethodnica Europe“, želi da bude, u intervjuu Danima kazala je, između ostalog, za Kuran da je to: „knjiga puna nejasnoća, nedorečenosti, a naročito strašnih prijetnji…“ I taj govor, koji nema ništa uvrjedljivo ili podrugljivo, napali su čuvari islama u Bosni i Hercegovini, oni koji korak po korak uvode šerijatsko pravo u multikulturalnu, multietičnu, multikonfesionalnu, beha zajednicu. Iz „multi“ Sarajeva protiv književnice je izdata fetva od profesora Tefsira na Fakultetu islamskih nauka dr. Džemaludina Latića i njegova kolege dr. Almira Fatića. Profesori u fetvi kažu, „to je nedopušteno grubo klevetanje i vrijeđanje islama i muslimana“.

O Kuranu u Bosni i Hercegovini, kao i u drugim islamskim zemljama ne smije se imati svoje mišljenje, i zbog toga bošnjačka profesorska gospoda traži kaznu za književnicu, kao i za novinarku koja ju je inrevjuirala. Podsjeća to na položaj kršćana u Pakistanu, Saudijskoj Arabiji, Iranu, Kuvajtu, gdje ih se kamenuje „kada  Alahovo ili Muhamedovo ime uzmu  u ispraznost“. U Pakistanu, kako piše novinar Večernjeg lista Hassan Haider Diab, „zbog pripadnosti kršćanstvu suprug i supruga mogu javno biti spaljeni na ulici pred očima svoje djece“. Tu tešku sudbinu kršćanima u Bosni i Hercegovini najavio je Alija Izetbegović u Bugojnu kada je kazao za crkvena zvona „zvona su za hajvan“. I takvom vjerskom islamskom radikalisti odaje se državna počast na Dan grada Sarajeva. Tog Dana ni spomena o žrtvama Hrvata katolika koji su branili grad. To je ostavština Osmanlija, i to je istina vladavine iz njihova vremena, ali i istina da to krvavo beha razdoblje zazivaju Bošnjaci. O tim istinama se mora pisati i učiti, jer bez istine nema ni  Bosne i Hercegovine.

Vinko Đotlo