Dopadne mi u ruke knjižica "IZVJEŠTAJ 1939. – 40." Realne gimnazije u Dubrovniku. Na njenim stranicama pronađoh dragih susjeda, prijatelja (poput dr. Pupatora i gospara Kazimira Tomšića), moga rođaka Iva Rubinija ali i znamenitih ljudi među kojima i mučenika Maksa Miloševića. Knjižica sadrži nastavni plan i program, popis učenika i nastavnika, literature, izvršenih izleta, troškovnika, stipendija i pomoći za siromašne učenike (npr. škola bi im kupila cipele, ponekad i odijelo), sistematskih pregleda, popravnih ispita i dr. administrativnih zanimljivosti i nezanimljivosti.
Profesor Makso Milošević rođen je 1887. u Dobroti, Boka kotorska, život skončao na otočiću Daksi gdje je ubijen od strane partizana zajedno sa cijelim nizom uglednika, ali i običnih ljudi. Ovdje ne ulazimo u mehanizam vlasti, dakle ključ po kojem su žrtve odabirane (Milošević kao ravnatelj Gimnazije, Koprivica kao gradonačelnik, Peko kao ravnatelj Radio Dubrovnika, članovi organizacije Hrvatske mladeži (npr. 20-godišnji student Josip Tuta), pater Perica kao nacionalno zaneseni svećenik…) – jer o svemu je u zadnje doba kvalitetno pisano, a i medicinski dio na vrlo temeljit način je obradio dr. Igor Borić.
Osim obračuna sa ustaškim pokretom režim je želio likvidirati svaku oporbu, pa i obezglaviti inteligenciju onemogućivši građanske elemente i nositelje kulture i ekonomije u djelovanju. Da se razumijemo, jednako osuđujem zločine crvenih i crnih, s tim da mi se borba za Jugoslaviju i komunistička ideja čine (i uvijek su mi se činile) nečim promašenim i budalastim. (Tim prije što su odnosi Hrvata i Srba bili relativno korektni do stvaranja zajedničke države.) Ono što mi je privuklo pažnju jesu teme koje je profesor hrvatskog i latinskog jezika Milošević davao učenicima za školske zadaće; mnoge zvuče upravo znakovito i zlokobno! Na str. 19. je tema "Što nas veže za rođenu grudu" te "Prolazeći kraj groblja". Nešto vedrije su teme "Dobra i loša strana sporta","Nekoliko tipova (osobitih pojedinaca, op. T.T.) sa gradskih ulica", Naše ljetne radosti", "U našoj luci" itd. Tema br. 8. je "Finis coronat opus" (Završetak (kraj) kruni djelo)!!! Na stranici 20. Započet ćemo s lakšim temama "Zašto toliko volim kino?", "Utjecaj ljepote u prirodi na ljudsku dušu","Dubrovnik nekoć i danas","Društvene prilike u Dubrovniku prema Držićevim komedijama",te "Mali potoci čine velike rijeke". Slijedi niz intrigantnih naslova, kao "Koja bi Vaša opažanja iz života mogla dati materijala za tragediju?", "Najbolje (najgore) osobine u karakteru ljudi".
Ova je tema vječna: a) Zaboravljanje je mana sreća i vrlina b) Sreća otkriva poroke a nesreće vrline. Boka je domovina Maksa Miloševića, neveliki ledenjački zaljev poznat po kapetanima i svecima, vrhunskim spomenicima renesanse i baroka ali i križanju kultura od kojih je Zapadna (katolička) bila dominantna do 1918. godine. Bokelj živi od mora i za more, divne visoke planine grade ga od prirodnoga zaleđa. Velike sile poput Rimljana, Bizanta, Venecije, Austrije i dr. borile su se za taj strateški zaljev na ulazu u Jadran. Prastari dalmatinski Romani su slavizirani, Boka je doživljavala i useljenike iz Italije, BiH (kralj Tvrtko!) i južne Hrvatske, pa i Albanije i Srednje Europe, Rusije i Srbije…
Obitelj Milošević bavila se pomorstvom i izgradila jednu od lijepših baroknih palača bokeških. Miloš Milošević je znalački vodio Arhiv kotorski i bio jedan od istaknutijih članova ostataka hrvatske zajednice koji je pokazivao mudrost osobe na razmeđu svjetova i kultura. Na nekome drugome je da oživi likove prošlosti; mučenika svećenika Đura Perušinu, Ozanu i Leopolda, Gracija i kontroverznog talenta don Zbutegu, Zmajeviće i Antuna Lukovića (desnu ruku ing. Lessepsa), čudnoga grješnika Viktora Vidu, slikare Šojata, Lipovca, Stanića, svjetskog hohštaplera Zanovića, časnika Moškova, biskupa Butorca i tolike druge. A i Hrvate koji su svojim djelovanjem obogatili Crnu Goru, poput arhitekta Josipa Slade, Bukovca, Medovića, pravnika Bogišića, Meštrovića, Vuka Mandušića, generala Sarkotića, pa i izvjesnog Jožeka po kom se nazivao svojedobno glavni grad pod gorom.
Gotovo zaboravih spomenuti za Boku da je vrlo vjerojatno domovina oca velikoga pape Siksta V. (16. stoljeće), naime da prezime Peretti dolazi od talijanske riječi pera (kruška), a po biskupu Zmajeviću iz 17. stoljeća Peretti dolazi od spomena na Kruševicu, kraj pokraj planine Orijen sjeveroistočno od Herceg Novoga (grad ime dobio po hercegu Stjepanu Vukčiću). Kruševicu i obližnji kraj su Turci oduzeli Dubrovčanima sredinom 15. stoljeća, te su sa Sutorinom držali gotovo 400, a Herceg Novi oko 200 godina. Blizu je i rodni kraj Ozane Kotorske (rođena Kosić), suvremenice Držića (i ta obitelj, kao i mnoge druge dubrovačke loze, starinom je bokeška). Sasvim sigurno je i slavni kipar i graditelj sa Brača Tripun Bokanić bokeškoga podrijetla. (sveti Tripun je zaštitnik Kotora, slavi se 3. veljače kada i sv. Vlaho.)
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više