Deset stranica kopija pisma Ranku Primorcu, Hillsborough, CAL. 14. veljače 1983.
Bog! Dragi prijatelju iz Domaje,
Srijeda jutro 20 siječnja 2021. Drago mi je da si mi se javio, još mi je draže da si dobro shvatio srž pisma. Da bi ti dragi prijatelju Vlado razumio malo više kroz što sam ja, moja suprugi i sva obitelj prošli, prilažem ti također poveznicu pisma kojeg sam suprugi pisao u svibnju 2018. kada sam bio u neizvjesnosti za moj život; jer su mi prognozirali život od 12 do 18 mjeseci maksimalno. Fala Bogu sve je u redi i prošlo kako je naš dragi Bog htio; ostao sam živ i na životu sam. U toj neizvjesnosti sam napisao ovo pismo kojeg poveznicu ti prilažem i u kojoj poveznici ima poveznica na koju trebaš kliknuti kako bi saznao kako je na mene došao taj zloćudni rak. Pošto je ta vrsta raka još u detalje neistražena, doktori su htjeli da im opišem sve što znam, što sam i učinio. Također ti prilažem sliku iz koje možeš vidjeti kako sam okružen raznim pismima, ponajviše našeg generala. Vidjet ćeš 4 stranice pisma kojeg je general pisao Anti Kršiniću u Kaliforniju 1963. god., odmah iza one akcije Oblak/Tolić/Ostojić iz Australije. Također ćeš vidjeti moj radni stol, šalica sa kavom, maska i drugih materijala.
Eto, dragi moj prijatelju iz Domaje neka ti ova slika bude očiti dokaz kako ja sprovodim moje umirovljeničke dane. Neda mi se mirovati. Uvijek mislim da će me budući hrvatski naraštaji okriviti i prokleti da sam bio lijen i lijenčina, jer im ništa iz moje preko šest desetljeća hrvatske druge političke emigracije nisam ostavio zapisano kao moje emigrantske uspomene u borbi za ponovnu Obnovu Hrvatske Države.
Dragi moj prijatelju da je sve prikupiti što sam ja sve napisao od kada sam se upoznao i počeo baratati i pisati na kompjuteru u veljači 2008. godine, usuđujem se reći da bi prešlo preko 100 tisuća stranica; ne o dnevnim vijestima koje možeš svaki sat pratiti preko TV ili kupiti novine u kiosku, nego ja pišem o povijesnim dogodovštinama. Ti mi se opet javi kad god ti tvoje srce zaželi.
Tebi i svoj tvojoj dragoj obitelji Mile Boban i sva njegova obitelj ti šalje velike poZDrave sa velikim željama sve najbolje u Novoj 2021. Godini!
Tvoj prijatelj Mile Boban
Dragi prijatelju Mile,
Puno ti hvala na ovom materijalu koji me je sa suzama vratilo u ono tužno i mučno razdoblje. Puno mi je toga poznato i puno od poznatog otići će sa mnom u grob, ali ove neke pojedinosti koje Ranku navodiš stvarno su mi nepoznate, ali dobro znam da si bio na vjetrometi i da si sa svojom plemenitom osobinom USTRAJNOSTI I DOBRONAMJERNOSTI puno togo nosio na svojoj grbači i pomogao onima koji te nisu znali ili htjeli razumjeti.
Budi sretan i mirno spavaj jer Bog sve vidi, a ljudi vjeruju, nevjeruju ili samo nagađaju, ovisno o znanju, poštenju ili nekim jadnim interesima koji su suprotni od moralnih, vjerskih i hrvatskih načela. Još jednom veliko HVALA!!!
Tebi i tvojoj dragoj obitelji svako dobro žele tvoji prijatelji iz Domaje
Prepisivam ovdje pismo kojeg sam pisao Ranku Primorcu 14. veljače 1983. O Ranku Primorcu se mnogo zna a iz ovog pisma od 10 stranica će se saznati i više. Doslovno ću ga prepisati kao jedan dio hrvatske povijesti i dogodovština sa procesa Hrvatima u New Yorku, članovima organizacije Hrvatski Narodni Otpor, HNO. Ako se zagledate u kopiju njegova pisma meni, vidjet ćete da je pisano 8 – II – Liwesburg s početkom: “Dragi Mile evo da iznesem nekoliko mojih misli po pitanju našeg općeg djelovanja, a i nekoliko riječi povodom našeg zadnjeg razgovora…”
Njegovo pismo meni je od 6 stranica a moje njemu od 10 stranica. Ja ću kasnije iznijeti i njegovo pismo, kako bi se znale hrvatskih zatvorenika patnje za našu zajedničku HRVATSKU. Kako je pismo pisano ima tome 38 godina, za današnje bolje razumijevanje nastojat ću (na)dopuniti neke dogodovštine vezane za proces Hrvatskoj Desetorki u Njujorku. Pismo počima:
Hillsborough, Ca. 14 . 2. 1983.
Dragi Ranko!
Dobio sam tvoje pismo i razumio. Varaš se ako misliš da se u cijelosti ne slažem što si iznio. Ja razumijem tvoj “gnjev” oko cijele ove stvari. Opisat sve u detalje i točnosti kako i zašto se je sve to zgodilo i moralo dogoditi baš nama koji smo bili na pravome putu, iziskuje jednu knjigu a ne jedno prijateljsko pismo. Ali ću usput ukratko spomenuti samo to da smo mi svi bili ošamućeni racijom hapšenja, dok su se drugi dvostruko veselili; prvo veselje hapšenja Čale i drugih, (prosinac, u Njujorku 1980. mo.) Nespretno vođenje parnice i nepravedni i tragični ishod presude, drugo veselje je bilo hapšenje nas. Sve je to i te kako utjecalo na hrvatsko javno mišljenje prema nama i o nama.
Dragi moj brate Ranko (1947-2009) ukratko; situacija je bila ovakova. Kako ju promjeniti?! Materijalnim okolnosti u kojima sam se nalazio, uspijevam na kauciju izići na slobodu i činiti što se bolje da za sve nas a ne samo za mene. Znam da ti nisu sve pojedinosti poznate što sam sve činio, žrtvovao i radio da se tok i pravac procesa promjene, iako smo se za tri mjeseca viđali za vrijeme procesa.
Ja nisam htio nikoga umarati sa “sitnicama” o kojima ti meni pišeš u pismu. Na privremenoj slobodi je bio, osim mene: Milan Bagarić, Anđelko Jakić, Vinko Logarušić i “mali”, (Miro Biošić, mo. Mile.) za procesa. Jednostavno ništa! Mene se je pritisklo sa svih strana toliko da sam osjetio potrebu reći tebi ovo: DA NIJE BILO MENE, NIŠTA SE UČINILO NEBI, što se je učinilo. Priznat ćeš ipak da se je učinilo nešto, jer činjenice dokazuju da je naš proces bio bolje organiziran i kamo kud porazniji za državne odvjetnike i njihove svjedoke, kao i naše neprijatelje i protivnike, nego onaj prvi proces Ivana Čale i njegove skupine.
Moja je dužnost bila da učinim što se bolje može a ne da tražim neke kredite ili zasluge za sebe na sudbini i tragediji moje braće i suboraca. Mene u duši boli da nisam mogao učiniti više nego što sam učinio koordinirajući svu stvar sa odvjetnicima obrane kojih je bilo s Jim Bachanom jedanaest (11); ali nisam ni ja čudotvorac koji posjeduje čudotvorni i čarobni štapić. Za ovo navedeno ti mogu pozitivno potvrditi svi odvjetnici, pismo od nekoliko stranica sudkinje Constance Motley javnom tužitelju Stuart Baskina gazdi gosp. Martinu Jr, od 29 travnja, dan kada sam ja svjedočio, u kojem ona brani Baskina da je bio “fair” ali da sam se ja nepravilno vladao prema njemu i da je moje svjedočenje bilo uglavnom upereno da se gosp. Baskina “diskreditira”, što je neprijateljska hajka sada nastala protiv mene, itd., itd., a pustili su na miru Mišetića, Jakića, i malog. Ovo nije hvalidba već čista istina koju je i protivnik i neprijatelj uočio, ali samo “prijatelji” nisu.
Imao sam tisuće poteškoća osnovati “FOND ZA OBRANU HRVATSKE ”. Nitko se nije htio uhvatiti tog nezavalnog i vrućeg posla neposredno našeg hapšenja. Velikom mukom je Leon (Galić, mo.) pristao, jer sam mu jednostavno bio toliko dosadio (znači da nisam bio sentimentalac, kako ti navodiš u pismu) da je na koncu pristao biti predsjednikom. Nitko, ama baš nitko se nije htio primiti uloge pomoćnika Leonu. Ja nisam imao drugog izbora osim zadužiti moju suprugu sa šestero (6) djece da pomogne Leonu, kojem je sve uvijek donosila spremno i uredno tako da on samo pregleda i potpiše. (Da bih podkrijepio vjerodostojnost ovog opisa, prilažem sliku omotnice u kojoj se nalaze sve potvrde, čekovi rukopisa moje supruge, kao i teke u kojoj se nalaze svi prihodi kao i iznosi izdataka.
Priloženi dokazi su očiti dokazi da je moja supruga Annie sve vodila, ključ od poštanskog pretinca imala, sve čuvala, jer sam ja bio u Njujorku na sudu. Ovo što ovdje sada iznosim, srijeda 20 siječnja 2021. godine, jednog dana će biti isto kao i sačuvana pismena dokumentacija sa Janka Puste. Mile Boban, Otporaš.) Sumnjam da bi Leon ili itko drugi bio toliko nepošten i pohvalio se da je davao smjernice “FONDU ZA OBRANU HRVATSKE”, osim što je simbolički vršio dužnost predsjednika.
Ja sam uvijek nastojao i htio da on bude predsjednik “FONDA” oko kojeg će se sve vrtjeti a ne da bude proforme radi. Ali, nažalost, djelovao je uvijek tako kao ona izreka: “bit ću ti kum sinu ako drugog ne nađeš”. Šta je meni drugo preostalo – ruku na srce – osim raditi, gurati i druge nagoniti koliko se je moglo. Istina da mi je KUM (Ranko Primorac je tom KUMU Velimiru Suliću bio kršteni kum njegovu sinu, mo. Otporaš.) uvijek bio pri ruci, ali samo onda kada ga se uhvati, jer inače ispuze i kasnije tisuće isprika i opravdanja.
Ja znam da svi oni na koje se ovo odnosi nebi bili zadovoljni sa ovim otkrićem, ali ja ostajem kod ovoga jer imam dokaze i tvrdim da je ovo istina, kao i to da sam imao podršku ovdje od pojedinih suradnika i poznanika, ali ne u dometu njihovih mogućnosti koliko brige za osobnu sudbinu i “prijateljstva”. Toliko o tome.
Dragi moj Ranko možda ti nije poznato da sam po izlasku iz zatvora čvrsto bio odlučio uzeti u ruke teret i brigu oko procesa. Zato i jesam imao prvi “okršaj” sa g-đom Lj.Š. (Ljubica Šego, mo. Mile.) u New Yorku dana 27.7.81. kada je ona bila došla u svojstvu “tutora” za Ljubasa, Bagarića, i tebe, možda i svih ostalih. Ljubeznoj i pametnoj gospođi Š. je bilo dosta kada sam joj rekao da se bavi svojim kučnim i ženskim poslovima i sa strane pomogne koliko može, a da ovaj delikatni slučaj prepusti nama. U toj paničnoj i neorganiziranoj situaciji se je radilo samovoljno te se je izgubilo 10.000 (deset tisuća) dollara. To ti je poznato. Lako je meni bilo onako odlučno nastupiti prema jednoj sa strane osobi; ali kada sam iznio vama plan obrane, počele su zbrke. Ja sam sve ovo radio i ovako djelovao na savijet mojeg odvjetnika Dennis Robetrs-a. Neki odvjetnici obrane su htjeli da se proces vodi pojedinačno a ne skupno u jednoj dvorani. Moj odvjetnik se je bojao, ako dođe do pojedinačnog procesa, tada će biti upiranje prstom ili prstima jednih protiv drugih. To je državni odvjetnik Baskin možda i htjeo, ali zahvaljujući mojem odvjetniku Dennis Roberts-u koji je preko mene vršio pritisak na sve nas da se proces održi skupno, zajedno kako bi mogli u oči gledati jedan drugome za vrijeme tromjesečnog procesa.
U tu svrhu bio je zakazan sastanak u crkvenoj dvorani kod Fra. Slavka Solde sa odvjetnikom iz New Yorka godp. Michael Kennedy i sa Hrvatima New Yorka koji su htjeli doći, da se zajednički dogovorimo što se može učiniti za obranu hrvatske desetorke. Ovo što navodim mogu potkrijepiti telefonskim računima da ste me najviše zvali: ti Ranko i Ante glede vaših odvjetnika. Drugim riječima da se je u ovakovim neodređenim prilikama svak snalazio na svoj vlastiti način i tražio najbolje rješenje u vlastitim odlukama. Znači da ja tu nisam mogao ništa utjecati a kamoli izmijeniti nečije mišljenje.
Moj odvjetnik je bio upoznat sa pojedinačnim odlukama koje je on nazvao nezrelim. Zato mi je uvijek govorio da se ne umorim govoriti da je ite kako potrebna timska obrana i da tu moram učiniti sve pa čak i iznad mojih mogućnosti. I vjeruj mi Ranko da sam učino sve pa čak i više nego mi je moj odvjetnik govorio, a to nije bilo lako. Moj odvjetnik je bio uvjerenja da bi mi svi bili pronađeni krivima i bili osuđeni kao i Čalina skupina, da je proces bio odvojen i pojedinačan; jer bi, ne znajući što jedni a što drugi govore, jedni na druge svaljivali svu krivnju, itd. U zaključku to ispada tako da nikome nisam birao odvjetnika i da me nitko ne može okriviti da sam mu “nabacio” nekog nespretnjakovića itd., ali sam na suprot toga mnogo učinio za sve nas: moralno, materijalno, i fizički, ne samo ja nego i moja obitelj.
Potvrde i čekovi će pokazati da sam osobno primao pomoć na moje vlastito ime i sve stavljao u “FOND” i ako se sada neki “fale” kako su pomogli Bobana. Oni su u pravu jer su dali novac ili čekove meni i na moje ime. Iako sam možda mogao od “raznih” prijatelja dobiti pomoć, ili tražiti osobno za mene, to mi nikada nije palo na pamet niti bih mogao takvoga nešta učiniti, jer to ne dolikuje čovjeku sa uzvišenijim idealom od bilo kakovih novčanih sredstava. To toliko o tome.
Dragi moj junače Ranko što se tiče priziva sve ti je poznato i znaš kako smo se: ti, Ante, Drago i ja dogovorili u ponedjeljak 30 .6. 82. u New Yorku u zatvoru. U tom dogovoru je bio: Adler, Dennis, Jim, za tebe, Vinko i Drago sa jedne strane, a: Minico i Rabin za Bagarića i Milu Markića. Ante je odlučio imati državnog odvjetnika. Ukratko. Sa Monicom i Rabinom mi nismo imali ništa. Ta je odluka bila Mile Markića i Milana Bagarića, odnosno Miline žene Jelke. Adler je tražio 25.000, Dennis 15.000, Jim 10.000. Sve ovo može posvjedočiti i Jim i Dennis. U takvoj situaciji ja sam otišao kući i za nekoliko dana zoveš me ti i Drago gdje mi govorite da ste uzeli Evseroff- za tebe (a ti junače si mi osobno rekao da Jack nije loš i da je upoznat sa situacijama te da te voli i da će za tebe sve učiniti kao za sina, sjeti se Ranko, ovih riječi.) Adler za Dragu i Vinka. Vjerujem da će se Drago ovoga razgovra sjetiti. To se više ne može ispraviti i učinilo se je što se je učinilo. Opet ovdje izlazi da se nisam htio namećati nikome, jer smo svi između sebe ravnopravni, a ne da se radi o nekoj “sentimentalnosti”, kako ti meni navodiš u pismu. Tako to biva uvijek i svugdje gdje svak želi i hoće imati zadnju riječ.
Što se tiče prizivne obrane koju je Jack Evseroff za tebe napravio, ja sam već poslao Jakiću i nastojao sam neodugovlačiti. Ti spominješ “sitnice” da nas ne bi trebale smetati i na njih se neobazirati i koga smeta neka “poljubi i ostavi” što se odnosi na mene. A sam se držiš “sitnica” da li je bilo 18 ili 13 stranca obrambenog materijala za priziv. Ja se sjećam da sam ja tebi to rekao ne znajući točno koliko ih je zapravo i bilo, a nisam htio tada ići i tražiti. Slijedeći put kada si me nazvao sam znao i rekao sam ti. Mislim da to ne mijenja na stvari ili ih bilo 18 ili 13.
Što se tiče malog (Miro Biošić, mo. Otporaš.) on je u pravu kada kaže da je Evseroff dobio $37.000. Ali nezaboravi da je taj novac išao za njega, Rabina i Sussmana i Jack je njih dvojicu plaćao od toga novca. Ja što sam rekao da je on brbljav se najviše odnosi na neozbiljnost. Jer, mi smo u takovoj situaciji gdje ne bi smjeli dozvoliti da nas “sitnice” vitlaju sad amo, sad tamo, dok konačno sve zbog tih ili takovih “sitnica” se ne posvadimo i raziđemo. Ja sam se uvijek ovakvih neodgovornih “sitnica” bojao, da sam čak šutke prelazio kada mi se je majka psovala i ti znaš tko je taj bio, a bilo ih je više jer je taj sa tvog terena bio. To sam činio samo i jedino iz ljubavi prema Hrvatskoj, iz ideala prema organizaciji koja radi za Hrvatsku i zbog koje mi patimo, iz odgovornosti viskog dužnostnika naše organizacije i prema nesretnim članovima da ne ispadne kao da tjeram “mak na konac”, te da sam svađalica i da tražim neke ispravke. Ako je to “sentimentalnost” onda mogu reći da će mi budućnost dati za pravo.
Ja nemam o Vinku ništa za priziv. Adler to meni nije poslao. Dragin materijal je složen u jednu knjigu koju bi trebalo potpuno raskopati za napraviti kopije. O tebi je skoro malo rečeno. Javi mi da li zbilja to želiš, onda ću ja knjigu raskopati i za tebe kopije napraviti. (Ovdje se radi o uvezanoj knjigi sa sadržajem o prizivu, jer su svi optuženi tražili prizivni sud. Meni su ti odvjetnici to slali kako bih ja drugima to slao. Mo. Otporaš.) Ti bi trebao pisati Jacku dok ne bude kasno da ti preda sav sudski zapisnik koji prima i dadne Miri. To jedino mi možemo imati i ja bih onda napisao knjigu za sviju. To učini odmah.
Što se tiče pokreta (Hrvatski Državotvorni Pokret, HDP., mo.) izgleda da je KUM (Velimir Sulić, mo.) neki dan sazvao sjednicu na kojoj ih je bilo 12. Izgleda da će se oba bivša uzeti nekog posla. (Radi se o Leonu i VS., mo.) Sezonski su radnici pa se toga bojim. Ja sam KUMU govorio čim sam se vratio iz Njujorka sa suda da napravi listu i sazove sjednicu. Čak sam mu jednom bio dao listu. Ono što si o njemu u pismu napisao je onako. On se voli kititi, tj. izdizati a često priča priču za djecu pa ga to ukapa.
Sjećaš li se našeg razgovora u siječnju 1981. u crkvenoj dvorani u San Jose i međusobne prepirke. On je onakav ali se ipak bez njega ne može.
Ti znaš junače da ovdje ima dva urednika koji sustavno lupaju protiv mene ili ne žele biti uz mene. Situacija je za sada takova kada bi pozivao ljude na bezplatnu večeru, mnogi se ne bi od bojazni ili straha odazvali. Ali iz iskustva znam da su ljudi prirodno skloni slabostima. Čvrsto vjerujem da će doći vrijeme kada će se natjecati da su bili simpatizeri Otpora i Bobanovi prijatelji. I ova orgija će proći, kako je meni znala moja majka reći STRPLJENJE I SNOŠLJIVOST sve nezgode pobjeđuju. Kum malo bolje stoji sa ugledom nego ja. Zato će mi trebati malo duže vremena da se oporavim i ljudi uvide zabludu u koju su upali. Zato nastojmo da se izbace druge osobe na površinu samo da se krene s mrtve točke.
Pišeš i N…… Ja jedino još u njega najviše vjerujem, ali i on izgleda da mu je svega dosta. Najveću manu ima što sebe smatra nepogrešivim i sa tog gledišta planove stvara i odluke donosi. Zato bi bilo jako dobro da mu se i ti javiš, i to opširno. Možeš pismo poslati na “FOND” te ću mu ga ja uručiti.
Što se tiče tvojeg emigracionog slučaja, ja sam ti rekao što mi je Jim Bachan rekao kada se je Dennis ženio 13. 11. 82. Tada smo bili zajedno na večeri i on kaže da su ga kasno obavijestili. Zatim junače oni su mi tvrdili da će sve biti u redu i u tom smislu sam ja tebi tako rekao. Ti znaš da ja nisam tamo (u Los Angelesu) na terenu i da nemam uvid u tvoj slučaj. Toliko o tome.
Pišeš o Gabelici i zlatnom, (tako smo ga zvali a radi se o Zlatku Markusu) nikad oni nisu bili iskreni. Oni uvijek traže “ploče ispod mrtvih konja”. Otkrilo se je i njihovo rodoljublje kao i mnogih drugih, zahvaljujući upravo ovim nepravednim njujorškim procesima.
Eto, junače ja tebi nakitih pa ti proberi što ti se sviđa, a što ne baci u zaborav. Javi se opet. Mnogo iskreni pozdrava želi ti sve najbolje tvoj iskreni prijatelj i suborac Mile Boban.
