Važnost dolaska Reçepa Tayyipa Erdoğana

Ahmet Davutoğlu svojim neoosmanizmom daje nam povoda za izražavanje zabrinutosti

Dolazak prvoga čovjeka turske države Reçepa Tayyipa Erdoğana budi neizbježne povijesne reminisencije; naime malo više od 50 kilometara od naše hrvatske metropole nalazilo se gotovo 300 godina jedno od najmoćnijih carstava zemaljskih, Osmansko Carstvo.

Pravde radi treba reći da je u XVI. stoljeću to Carstvo funkcioniralo kao pravna država, toleriralo Židove i kršćane, pružalo siromasima prilike za karijeru, imalo solidnu upravu. S jedne strane Turci imponiraju svojom ekonomijom, demografijom (Turska 80 milijuna, zajedno Rumunjska, Grčka, Makedonija, Albanija, Bugarska, Mađarska, Srbija i Moldavija nemaju 80 milijuna), fenomenalnim geopolitičkim položajem, prirodnim bogatstvima, povijesnom baštinom… Ali, uvijek ima neki mali ali; ne ćemo se sada vraćati 100 godina unazad i misliti na armensku tragediju za koju su ipak odgovorni Prvi svjetski rat, turski masoni i krive procjene armenskih Dašnaka, niti ćemo se vraćati još 400 godina unazad i ukazivati na jako dobre odnose male vazalne dubrovačke države sa silnim carstvom (simbioza kao kad ptičica vodenkonju ili krokodilu čisti zube), niti se sjećati Zrinskoga, Siska i Krbave – iako nam upravo Ahmet Davutoğlu svojim neoosmanizmom (imperijalizmom) daje povoda za izražavanje zabrinutosti. Prisjetit ćemo se da je upravo u tom razdoblju kada su drugi Europljani s renesansom procvali na nekadašnja hrvatska ognjišta naseljen drugi narod (Srbi u Zapadnoj Bosni i drugdje), te da se dio Hrvata islamizacijom pretvorio u bratski bošnjački narod.

Na vanjskopoličkom planu nam dolazak turske mornarice u Neum ili izjave Erdoğanove o BiH i Kosovu ne bi trebale biti shvaćene kao puka demagogija; Erdoğan je preozbiljan državnik. Politika Turske prema Siriji i ISIL-u, te neprihvaćanje Turske da Kurdima pruži nacionalna prava dijelom su unutarnjopolitički problem Turske u koji se mi ne bi trebali miješati, a dijelom su i naš problem radi INA-inih polja u Siriji koja vrijede daleko više od sve naše razmjene s velesilom na Bosporu. Danas i gospodarstvo služi kao model kontrole druge države, jer i pas ljubi ruku koja ga hrani. Tako su i Rusi pokušali u dogovoru s lokalnim SDP-om podići turistički kompleks na strateški važnom otoku Mljetu, Mađari su preuzeli kontrolu nad INA-om kao kralježnicom gospodarstva, za očekivati je da će i Turci pokušati usidriti svoje investicije u našem priobalju. Time se naravno kontrolira i protok novca, radna snaga i može se znatno utjecati na politiku onoga koga smo "kupili." Radi se naravno i o lobiranju za ulazak u EU. Zar EU nije jednostavnije proglasiti Tursku specijalnim partnerom, nego s Turskom kao članicom uvući se u osjetljive odnose s Rusijom, Irakom, Sirijom, Kurdima, Iranom, Izraelom, Saudijskom Arabijom…

Hrvatska u osnovi predstavlja zemlju koja je most između Srednje Europe i Istoka; i Prvi svjetski rat je izbio jer su Cenralne sile prijetile izgradnjom željezničke mreže od Berlina do Bagdada, čime bi ugrozile englesku prevlast u svijetu. Turska ima mogućnosti razvijati odnose prema SAD-u, Rusiji, Iranu, arapskome svijetu itd. – ali bojim se da će to biti s nekim drugim državnikom, Erdoğan je pomogao ozbiljno narušiti bliskoistočnu "arhitekturu", tj. ravnotežu sila, i to je dovoljno za politički crveni karton. Uostalom Hrvatska treba biti oprezna kada sjeda za stol čak i s dragim susjedima Mađarima, a nekmoli s velikim i poluvelikim silama – jer ono što danas izgleda povoljno može biti uteg sutrašnjici. Zar nije jednostavnije krenuti s reformama negoli u nedogled prodavati baštinu?

Teo Trostmann